Kad Riječi bodu kao iglice

Zvonimir Mrkonjić, VeljkO Barbieri, Tonko Maroević (Snimio Mirko Cvjetko)

U Palači Matice hrvatske 3. prosinca predstavljena je prva knjiga pjesama Veljka Barbierija Sto koraka po šumi, izišla u Matičinoj biblioteci Zvjezdarnica.

O Barbierijevoj zbirci pjesama u prozi govorili su Zvonimir Mrkonjić, Tonko Maroević i sam autor, koji je na kraju i pročitao nekoliko zapisa. Akademik Mrkonjić analizirao je Barbierijev iskorak u poeziju kao otklon od suvremenih tendencija, a na tragu predsokratovskoga kozmološkog pjesništva s tipičnim mediteranskim i mitološkim elementima. Zapazio je da unatoč čvrstoći forme i istome motivu izniču uvijek nove misli. Pomatrajući šumu sa svih strana, na svaki način, u svim aspektima tvori gotovo dnevničke bilješke od počet(a)ka svijeta. Mrkonjić naposljetku ističe paradoks da iz nastojanja „govoriti, a ne misliti o jeziku samu“ proizlazi zaključak da jedino što ostaje (vječnosti) jesu riječi.

Tonko Maroević doživljava Barbierijevu poeziju poezijom „kretanja iako bez cilja“, osjeća joj bitnu energiju glagolskog izazivanja. Šuma se grana u svim smjerovima, i u podmorje, i u podzemlje, i u zrak, da bi se na kraju dogodila sinteza. Sinteza i prostora, i elemenata, i vremena, mitske i bajkovite prošlosti, vina i mlijeka. Maroević u strogosti forme sugerirane brojevima 9 i 100 iščitava ritam i korake, a ta je strogost suprotstavljena slobodi misli. Veličina šume naglašena je hipertrofijom (čovjekova) jastva, naglašen je demijurški princip stvaranja imaginacijom, kao i princip samoukidanja. Čitajući Barbierijevu poeziju nalazi poetiku mašte i žestine te autora koji je u stanju ukrotiti materiju, a opet se zajedno s njom i kretati.

Veljko Barbieri govorio je o autobiografskom u zbirci, stvarnoj šumi, kao i onoj simboličkoj i mitskoj, arkadijskoj, šumi čija je put jednaka našoj puti i koju osluškujući, unatoč različitim jezicima kojima govorimo, postajemo ono čega nismo bili svjesni.