Ispasti iz povijesti

Naslov Petrakove knjige Ispadanje iz povijesti upućuje na jednu od bitnih sastavnica njegove poezije: vrijeme. Govoriti o toj sastavnici u svjetlu jednoga prošlog filozofskog i sociološkog žargona čini se danas manje privlačnim pa i važnim nego u doba kada je pjesnik počeo pisati. Godine 1966. Vjeran Zuppa objavljuje esej Pojam vremena u novijoj hrvatskoj poeziji, gdje analizira s tog aspekta poeziju krugovaša, ali dotiče se i poezije najmlađega naraštaja, uzgred i Petrakove. Zuppa tako pravi razdiobu suvremenoga hrvatskog pjesništva u četiri skupine, u posljednjoj od kojih se uz Vladu Gotovca nalazi i Nikica Petrak, pa obrazlažući svoj stav kaže: „... zahvat pjesnika u samo povijesno vrijeme ujedno naznačava i kretanje čitavog jednog pjesništva koje svoje uporište traži u aktualnim povijesnim pitanjima časa“. Zuppa zasniva analizu na poeziji Vlade Gotovca, pa između ostalog navodi pjesmu Ars poetica IV, gdje Gotovac kaže: „Ako smo puni nastojanja da i naše vrijeme ima svoje pjesnike / Moramo potražiti njegovu opasnost“. Dakako, i Gotovac je „pjesnikov pjesnik“ pa nam je jasno da je opasnost koju on spominje Hölderlinov Gefahr iz znamenitoga stiha „Tamo gdje je opasnost raste također ono spasonosno“. Jasno nam je da je Gotovac osobno interpretirao svoj stih i platio njegovu životnu cijenu.

To je ozračje u kojemu mladi pjesnici Dubravko Horvatić i Nikica Petrak zasnivaju svoj pojam vremena i povijesti. Stih koji otvara Petrakove Sabrane i nove pjesme zvuči poslijeratnom psihologijom: „umor je zatečeno zlodjelo“. Dakako da bi ondašnji Petrak branio naslov Mlada okrutnost kao autonomni artefakt, metaforu koja se ne poziva na povijesne činjenice nego prije na nešto virtuelno. Za razliku od kozmogonijskoga pojma zemlje kao počela, od koje polaze južnjaci, Petrakova ničija zemlja prepoznata je kao traumatično ishodište izmučene povijesne memorije o kojoj govori pjesma starinska. Prije nego što dobije individualni glas, petrakovska pjesma, makar u polazištu imemorijalna i transhistorijska, stavlja sebi u zadaću rekonstrukciju osobne memorije. Mnoge su Petrakove pjesme pobuđivanje i dojmljiv prijepis pamćenja – razgovor s duhovima – i jedva da im je potrebna poetska stilizacija kako bi se u njima osobni glas odvojio od skupnoga. Štoviše, u sljubljenosti osobnog i skupnog, zbiljskog i virtuelnog nastaje osobiti petrakovski pathos, kojemu pjesnik daje pozadinu osjećaj udruženosti (svog) života sa (svojom) smrću.

Ima međutim iza te pomirljive formule jedan zagonetni lik mirenja sa sudbinom, reklo bi se čak jedan pjesnikov dvojnik. To je sluga, protagonist Zapisa o sluzi koji na rubu svog životnog iskustva, u njegovu slomu, dolazi do očajnog upita: „Zašto ste dopustili da jezik bude spasonosan?“ Ako Petraka i nećemo ubrojiti u pjesnike jezičnog iskustva, on je jedan od malobrojnih koji jeziku u poeziji vraća središnju ulogu i dostojanstvo bitnog očitovanja ljudskog. Ne tako davno, subverzija protiv smisla jezika i smisla u jeziku, mnogo godina nakon nadrealizma, bila je ravna otkriću jezičnosti u elementarnom stanju, Petrak otkriva jezik u zamoru njegova materijala kao lutajuće, ćudljivo nadahnuće. „Jezik se sam sobom javlja ništa ne imenujući: jezik je tad kad je život.“

I kao slučajno, iza pitanja „Što danas?...Što sutra?“ Petrak je kao slučajno pogođen rečenicom: „Povijest je prohujala i stala golema kao brana“. Povijest kao vječno uzlazni smjer svjetskoga procesa više ne funkcionira, a jezik kao da izbezumljeno luta za njom. U Tihoj knjizi iz 1980. dolazi u Petraka do nagovijesti promjene njegova odnosa prema pjesmi. Pjesma prestaje biti svečani čin spoznaje i izjave o namjerama, izražava naprosto jedan pjesnikov slučaj, čudni asocijativni tijek koji povezuje, recimo, slutnju smrti iz pjesme Nesanica s leptirom mrtvačka glava iz pjesme Biografija jednog noćnog leptira na Mrežnici iz iste zbirke. Petrak daje pjesmi baladičan i crnohumorni ton čestim rimama, pogotovu onima koje spajaju sredinu i kraj istog stiha, postupak čest u verglecima i drugim sličnim pjesmama iz Ispadanja iz povijesti (1996). To je pjesma starinska, ali ne onakva kakvu je nekoć pjesnik zamišljao nego neka nova koja persiflira standarde pojmovnog i visoku zadaću pjevanja, miješa visoko i nisko. U Petraka klasično i manirističko, hotimični govor i nehotični pjev, pojmovnost i snovita slikovnost, elitizam i populizam ne pobijaju nego potkrepljuju.

Mireći se s protjecanjem vremena, Petrakova je poezija umjela prisebno prihvatiti posljedice vremenskog tijeka, osvjedočiti se da ono ocrtava u budućnost jednu lošu povijest. Ona je bilježila vrijeme usporavanjem patetičnoga zaleta pjesme, pridržavanjem slova, odustajanjem od jezičnih ukrasa, opreznim odmicanjem od jezičnog standarda, ugrađivanjem promišljenog nehaja. Kloneći se sve više određenih stilskih značajki i verbalne rastrošnosti, Petrak se radije približavao nultom stupnju i suhom slovu pisanja.

Ako je osjećaj okašnjelosti bilo polazište, a neuključivanje u povijesni projekt sljedeći stupanj, onda je ispadanje iz povijesti njihova konačna posljedica. Očigledno riječ je o povijesti koju pišu pobjednici, čak i ako je riječ o Pirovoj pobjedi sa svojstvenim joj pobjedničkim mentalitetom. O tome Petrak govori s jasnom eliptičnošću: Bude li bijede – s bijedom ću. Što još čuje ispali iz povijesti? Možda rasute konverzacije, ono što je Heidegger nazvao Gerede (naklapanje), pad u neautentično – kako pjesnik pokazuje u primjernom ciklusu Konverzacije.

Taj i ostali ciklusi u zbirci Ispadanje iz povijesti pokazuju eliotovski smisao za fragmentarnu i kontrasnu kompoziciju. Istu cikličnost vidimo kao osobitu vrijednost nove knjige Razmicanje paučine. Ciklus Kažu da Grk Odisej po povratku nije zapjevao tipičan je za Petrakov doživljaj povijesti u kojoj nema više mjesta za junački svetokrug:

Sada se može nestati i nitko neće znati.

Ni bližnji, ni ravnodušni. To se riječima

ne da uljepšati. U onome što je prošlo,

svijet je doista bio prepun svih značenja.

Te je lijepe šume nestalo: to se ne ide

više kroz ljupki gustiš, to se samo stoji.

Simbola nema.

Mijenjajući registre raspoloženja, nakon gonetanja puževe šetnje po svom dlanu u Upisu ljudske ljubavi u srce stvari, Petrak nas na kraju knjige, s Božićnim mislima jednog provincijalnog lirozofa, potkraj tisućljeća, uvodi u tematiku vremenosti i vremenitosti. Opstanak se pokazuje u svom realnom liku susljednih oduzimanja i lišavanja: poezija bi bila puki lament nad gubitkom kad ne bi gdjekad bilo i naknada „ponovo nađenim vremenom: Bijahu li jutra kad smo se samo nježno gledali / a uvečer se

dijelili jedan drugome poput pričesti“. Dok se korisnici povijesti probitačno priključuju njezinu pogonu, pjesnik zapinje o svoj lucidni božićni interval. „Htjedoh tako, ostah tako u kratkom hrvatskom aoristu, / dok su Sveta Tri Kralja zapela / negdje u Gorskom kotaru, u dubokom jarku / punom golemih smreka i snijega. Na nebu / više nisu vidjeli zvijezdu i nisu znali kud će dalje.“