I na nebu i na zemlji

Sveučilišni profesor starije hrvatske književnosti Milovan Tatarin kroatističkoj je znanosti, između ostalog, poznat i kao jedan od najtemeljitijih proučavatelja nabožne književne kulture 18. stoljeća, napose u Slavoniji. Osim brojnih članaka i studija, o toj je tematici objavio i dvije knjige: Od svita odmetnici (Split, 1997) i Zaboravljena Oliva (Zagreb, 1999). U opširnoj monografiji Bludnica i svetica (Zagreb, 2003) obradio je legendu o aleksandrijskoj svetici Mariji Egipatskoj i o njezinim pojavljivanjima u hrvatskoj književnosti. Tatarinova posljednja knjiga Ljubavi nebeske, ljubavi zemaljske – 2007. proglašena za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, a dosad nezapažena od šire kulturne javnosti – nastavak je i sinteza spomenutih istraživanja.

Knjiga ima sedam poglavlja. U prvom poglavlju (Plač Gospin i muka Isukrstova u slavonskoj nabožnoj knjizi 18. stoljeća) autor analizira marijanske planctuse slavonskih autora Šimuna Mecića, Ivana Velikanovića, Đure Sertića i Antuna Josipa Turkovića precizno detektirajući izvore, odnos prema predlošku i namjeru pisca, pri čemu je došao da važnih filoloških i kulturoloških zaključaka. Bilo izravno, bilo neizravno Š. Mecić, Đ. Sertić i A. J. Turković oslanjali su se na verziju plača iz Divkovićeva Nauka krstjanskog (Venecija, 1616), što govori o važnoj prosvjetno-književnoj ulozi franjevaca i veznoj ulozi njihovih knjiga u vremenima administrativno-političke rascjepkanosti. Za razliku od spomenute trojice, I. Velikanović koristio se Mukom Gospodina našega Isukrsta i plača matere njegove (Venecija, 1753) Petra Kneževića, odnoseći se prema predlošku nešto slobodnije. Nadalje, autor je pokazao da svi slavonski plačevi iz 18. stoljeća pripadaju tzv. narativno-dijaloškom tipu plača, što znači da su bili namijenjeni izgradnji vjerskih osjećaja ponajprije čitanjem.

U drugom je poglavlju (Hagiografski spjev o svetoj Olivi Antuna Josipa Knezovića) riječ o popularnoj priči o Olivi, kćeri rimskoga cara koja je odbila incestuoznu bračnu ponudu, odrezavši si ruke koje su očarale njezina oca. Uz brojne adespotne verzije jedino za Knezovićev spjev Život svete Olive znamo autora, što tu verziju čini iznimnom. Slavonski se pisac, napominje Tatarin, oslanjao na čakavsku verziju tiskanu u Veneciji 1698, ali, nažalost, poslije izgubljenu. Dubrovčaninu Nikoli Marčiju posvećeno je treće poglavlje (Epilij Nikole Marčija o svetoj Mariji Egipćanki). Iako je od srednjega vijeka pa sve do 18. stoljeća u hrvatskoj pismenosti legenda o Mariji Egipćanki bila iznimno popularna, Marčijev epilij jedina je stihovana verzija Egipćankina života u dopreporodnoj hrvatskoj književnosti. Tatarin, nadalje, ističe njegovu visoku estetiziranost, ali i zanimljiv podatak o tome kako je Marči došao do knjige u kojoj je našao uzbudljivu priču o pokajanoj bludnici. Naime, 9. veljače 1761. Marčija je tužila rođakinja s majčine strane Nikoleta Feri, žaleći se da joj je oduzeo trideset četiri venecijanska cekina i veći broj knjiga, među kojima je bila i knjiga Pedra de Ribadeneyre Flos Sanctorum (Madrid, 1599–1601), koju je na latinski preveo Jacob Canisius, a potom tiskao u Kölnu 1630. Da se uistinu poslužio tom knjigom, Marči je potvrdio u predgovoru epilija. U četvrtom poglavlju (Jedna latinična verzija legende o svetoj Mariji Egipćanki i njezin talijanski izvor) riječ je o prijevodu prijevoda: neznani je hrvatski autor legendu o Mariji Egipćanki preveo s talijanskoga predloška, koji je pak prijevod legende o pokajanoj bludnici iz zbornika Flos Sanctorum Alonsa de Villegasa. O tom se hrvatskom tekstu (Život svete Marije od Egipta, upisan od Sofronija, biskupa od Jeruzalema, i pripovijedan od Pavla Đakona) u kroatističkoj historiografiji malo pisalo – spomenuo ju je tek Predrag Stanojević u studiji o Nikoli Marčiju. Pomnim utvrđivanjem izvora latiničke verzije legende o egipatskoj pokajnici Tatarin je pokazao da je hrvatska književna kultura povezana s europskom maticom, da je poznavala ono što se događalo u europskim književnostima, da je znala za najrelevantnija izdanja i da je, konačno, europsku kulturu prenosila u vlastiti korpus.

Sljedeća, i završna tri poglavlja (Metastasijev Giuseppe riconosciuto u Slavoniji, Dijarij Antuna Josipa Turkovića, osječkog župnika i Sjećanje na Antuna Kanižlića u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda), ponovno su posvećena slavonskim piscima. Prvo se analizira drama Josip poznan od svoje braće osječkoga franjevca Aleksandra Tominkovića, „jedini dosad u cijelosti objavljeni prijevod nekog Metastasijeva djela na hrvatski jezik“ (S. P. Novak). Zatim je riječ o tekstu (svojevrsnu dnevniku) koji pripada autobiografskom diskurzu: Dijariju prvog osječkog gornjogradskog župnika, a potom i župnika u Tvrđi A. J. Turkovića. Naposljetku, Tatarin analizira recepciju Antuna Kanižlića u 19. stoljeću, i to na nekoliko razina: izbor iz Kanižlićeva pjesništva u Danici ilirskoj, nova izdanja Kanižlićevih djela, nabožni lirski sastavci iz njegovih molitvenika u knjigama iste generičke pripadnosti, pretiskivanje spjeva Sveta Rožalija (kajkavski prepjev I. Krizmanića, M. Kraljević), biografski i književnopovijesni prikazi Kanižlićeva života i djela (A. Rumpler, J. Forko, M. Pavić, I. Scherzer) te reminiscencije na Kanižlića u djelima drugih pisaca (E. Tomić).

Posebno treba napomenuti da Tatarin sve analizirane tekstove, bilo da je riječ o prvotisku ili rukopisu, transkribira prema suvremenim tekstološkim načelima i donosi ih u cijelosti, tako da je knjiga i svojevrsna antologija hrvatske nabožne književnosti 18. stoljeća, u kojoj zasigurno posebno mjesto zauzima Marčijev epilij Život i pokora svete Marije Egipkinje, tiskan u Dubrovniku 1791.