Hod kroz povijest

Stotinu i dvadeset godina je prošlo otkako je za Hrvate Mostara zaiskrilo u tami. Dvadeset godina više od čitavoga stoljeća, od te davne 1888. godine, kada je u stolnome gradu Hrvata u BiH ustrojen preteča Hrvatskoga glazbeno-pjevačkog društva Hrvoje koje je, još u Otomanskom Carstvu na izdisaju, poručilo kako je starosjedilački narod preživio gotovo petstoljetnu okupaciju, tiraniju i torturu najgore vrste.

Upravo u povodu te obljetnice današnje je društvo Hrvoje, točnije njegova predsjednica Marija Zelenika, sa suradnicima i stručnjacima s područja povijesti, glazbe, dramske umjetnosti i likovnosti, priredilo prvu u povijesti Monografiju HGPD-a Hrvoje Mostar. Vrijedna knjiga, izniknula iz mukotrplja zanesenjaka, neizlječivo sraslih sa sredinom čiji vlastodršci rijetko pokazuju razumijevanje za baštinu, napose kulturne joj dosege, iz tiska izlazi uoči Božića i biva predstavljena Mostarcima, u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače, na Trgu hrvatskih velikana grada na Neretvi.

Uvod monografije podsjećanje je na dugu i plodnu, ali i krvavu i tešku povijest Hrvoja, sa svojevrsnim presjekom i usporedbom sličnosti ukupnih bremenitih usuda kulturno-umjetničkih društava Hrvata Hercegovine. Slijede pregledi glazbene, potom i dramske djelatnosti Društva, a cjelokupno je djelo maštovito oslikano preslikama dokumenata, rukopisa, grbova i zastava te fotografija koji potječu iz doba otprije Prvoga svjetskog rata, potom iz Kraljevine i Države SHS, NDH, Jugoslavije, do onih suvremenih. Tu su prvi predsjednici Hrvoja, članovi prvih vijeća Društva, opisi bitnih zbivanja poput obilježavanja tisućljeća od krunidbe kralja Tomislava ili obljetnice smrti Ivana pl. Zajca, kao i preslike pozivnica, zahvalnica, priznanja…

Ono što će kod Mostaraca, čak i novijih naraštaja, oživiti posebna sjećanja, opisi su borbe za izgradnju Hrvojeva doma u Pothumu, kojega danas više nema, koji ni gotovo desetljeće i pol od završetka Domovinskoga rata nije provirio svoje, od sunca izblijedjele, opeke iz gustoga šipražja, nasred Trga franjevaca mučenika. Možda mu je sudbina čak i gora od zauvijek porušene, susjedne mu, zgrade Hrvatske franjevačke tiskare, jednoga od arhitektonskih znamenja iščeznuloga Mostara.

Konac knjige cijelo djelo krasi pa čitatelja u tančine upoznaje s Pravilima za narodno pjevačko družtvo i Pravilima Hrvatskoga glasbenog pjevačkog družtva Hrvoje u Mostaru, čiji je izvornik tiskala Hrvatska dionička tiskarna u Mostaru.

HGPD Hrvoje bio je pokretač i osnivač gotovo svih udruga važnih za umjetnički, nacionalni i prosvjetni napredak Hrvata Hercegovine. Hrvatski narodni preporod u Hercegovini i Bosni bio je, zapravo, odjek Preporoda iz Zagreba pa je i njegov početak kasnio u odnosu na Zagreb, ali je i potrajao nekoliko desetljeća nakon Gajeva preporoda i, premda začet u Sarajevu, uspon doživljava u Mostaru, a upravo je Hrvoje jedna od njegovih uzdanica.

Uporna borba za hrvatsko ime Društva

Još u tursko doba, točnije 1873, hrvatski su intelektualci u Mostaru tražili odobrenje za osnutak Hrvatskoga pjevačkog i glazbenog društva Kosača, ali buđenje imena velikoga vojvode Humskog koji je lomio kralješnicu turskim osvajačima, vlastima nije bilo milo pa je i odgovor bio negativan. Uvijek prkosan i pozitivno svojeglav mostarski fratri stoga, unutar crkve Sv. Petra i Pavla, osnivaju Crkveni pjevački zbor, a vlastima opetovano stižu zahtjevi s prijedlozima za imena Društva, poput Višević, Zvonimir, Tomislav…

U međuvremenu, dolazi Austro-Ugarska s kojom također izbija otvoreni sukob mostarskih pučana, jer zabrane i nesnošljivost prema probuđenom nacionalnom duhu Hrvata nisu oslabile. Nakon što su se članovi Zbora, poslije jednoga od nastupa, na ulici zaogrnuli hrvatskim trobojnicama, uhićeno je tridesetak istaknutih muževa, ali im tvrdoglavost nije smekšana pa, odmah po izlasku iz kratkotrajna pritvora, obnavljaju prijedlog za odobravanje ustrojavanja Hrvatskoga pjevačkog društva Višević. Zbog osjetljiva stanja, odobrenje stiže desetljeće nakon što je upravu nad današnjim ozemljem BiH preuzela Austro-Ugarska, ali za osnutak društva nazivlja Narodno pjevačko društvo. Predstavnici kršćanske Europe onoga doba odobrili su 10. studenoga 1888. ustrojavanje toga društva, sa strogom zabranom isticanja hrvatske nacionalne odrednice u nazivu. Toga je dana održana i prva skupština Društva, popraćena prvom pučkom veselicom u organizaciji Hrvoja, ali nisu prestala uporna traženja za preimenovanje Društva u HGPD Hrvoje, što je postignuto tek u veljači 1899.

Narodno pjevačko društvo osnovali su hercegovački franjevci, čuvari hrvatskoga identiteta hercegovačkoga puka sve od 13. stoljeća. Prvi je predsjednik bio fra Augustin Zubac, a suradnici mu fra Anđeo Nuić, fra Božo Ostojić, fra Ambro Miletić, uza svesrdnu pomoć dobroga biskupa fra Paškala Buconjića.

Snažna prosvjetiteljsko-odgojna uloga

Hrvoje 1890. proširuje djelatnost osnutkom Glazbene sekcije, a dobročinitelji-potpomagači prikupljaju novac za glazbala i odore, dok iz Zagreba 30. listopada 1889. dovode zborovođu Vinka Šubira, dotad zborovođu zagrebačkoga Radničkoga pjevačkog društva Sloboda. Povijesnoga 17. svibnja 1890. ulicama Mostara svirajući prolazi Hrvojeva glazba, prva na cjelokupnome ozemlju današnje državotvorne zajednice BiH. Svirali su Lijepu našu, potom skladbe: Carevka, Prosto zrakom ptica leti, Banovci… Glazbena se sekcija 1918. izdvaja iz Hrvoja kao Hrvatska glazba.

HGPD Hrvoje osniva i Ženski zbor, Mješoviti zbor, Dramsku i Recitatorsku sekciju, a 1899. postaje članom Saveza hrvatskih pjevačkih društava u Hrvatskoj. Hrvoje osniva Knjižnicu i Javnu čitaonicu, a organiziranjem dobrotvornih zabava pomaže novoosnovano Žensko sirotište. Surađuje i s Napretkom, potpomažući školovanje siromašnih đaka.

Dramska sekcija, u režiji Vinka Šubira, prosvjećuje i odgaja kazališno općinstvo, a putem djela povijesnoga karaktera (Barun Franjo Trenk, Matija Gubec, Mučenici…) upoznaje ga s nacionalnom prošlošću. S dolaskom redatelja Petra Solda, kompletira se ansambl i obogaćuje repertoar te Hrvoje izvodi i više premijera godišnje. Nadalje, s dolaskom glumca, redatelja i scenografa Marka Vebla, u repertoar su uvrštena i prevedena djela iz europske književnosti, a izvođene su i opere i operete (Jesenji manevar, Kovačev student, Gospođica Tuš…). Dramska djelatnost cvjeta do početka Drugoga svjetskog rata.

Potpuna zabrana rada i gašenje 1947.

Još 1892, Uprava HGDP-a Hrvoje čini poticaj za izgradnju Doma u Pothumu, preko puta Franjevačke crkve, a zemljište im ustupa Bratstvo Sv. Antuna Padovanskog. Austrougarska vlast čini sve kako bi zaustavila podizanje toga zdanja, ali Hrvati su se othrvali i radovi kreću 1896. te je Hrvojev dom svečano otvoren 2. veljače 1897. Pri njemu još djeluju Društvo za tjelesni odgoj Hrvatski sokol i Fanfara.

Među osobitim zbivanjima toga doba ističe se proslava posvete nove zastave Društva iz 1904, koju su izradile i Mostaru darovale zagrebačke starčevićevke. Kuma novoj zastavi trebala je biti žena književnika Eugena Kumičića, koja odustaje zbog iznenadne smrti suprugove pa je zamjenjuje Mostarka Anđa Fišić.

Društvo u vihoru Prvoga svjetskog rata gubi gotovo svu imovinu, a premda se opet podiglo na noge i prebrodilo silovite nasrtaje velikosrpskih težnji iz razdoblja vladavine Karađorđevića, dolazi Drugi svjetski rat i 1941, kada Hrvojev dom zauzimaju talijanski okupatori. Zanimljivo je kako ni Nezavisna Država Hrvatska nije pomogla opstanku Društva pa Hrvoje i Hrvatska glazba prestaju s radom 1943.

Kako je 1945. nenadano obnovljen rad nacionalnih društava, oživljava i Hrvoje, ali se već godinu poslije, zajedno s Hrvatskom glazbom, udružuje s Napretkom i Jugoslavija konačno razotkriva svoje stvarne nakane. Godine 1947. ukida Napredak, a od članova Zbora, Glazbe i Sokolovih fanfara osniva RKD Abrašević. Tek s padom komunizma i uspostavom Hrvatske Republike Herceg-Bosne oživljavaju stare hrvatske uzdanice u Mostaru.

Od silnoga bogatstva ostala tek Klapa

Odmah nakon demokratskih promjena 1991. osnovana je Klapa Hrvoje, a 1992. i HGPD Hrvoje. U lipnju 1992, u jeku srpsko-crnogorske agresije na Mostar, ustrojen je i Vojni orkestar Hrvatskoga vijeća obrane, dok je Hrvatska glazba Mostar službeno obnovljena pod okriljem HR Herceg-Bosne 1994.

Klapa Hrvoje uključuje se u ART forces – umjetnički vod pri HVO-u, podiže moral puku i braniteljima, uglazbljuje domoljubne stihove, poput pjesnika Krešimira Šega Ruševine crkve Sv. Peta i Pavla u Mostaru.

Napose su ponosni na koncert u Lisinskome, od 14. studenog 1991, kojemu je pribivao i pokojni predsjednik Franjo Tuđman, dok 1992. na Omiškom festivalu odnose prvo mjesto kao najbolji debitanti. Na Hrvatskim melodijama Mostara, kao pratnja pjevaču Ranku Bobanu, izvode pjesmu Bit će zora, bit će dana, a premda teže obnovi sekcija, zasad samo muška klapa Hrvoje nastavlja živu aktivnost HGPD-a, izdaje nosač zvuka nazivlja Pjesmo moja hercegovačka, a na neka bolja vrjemena čeka osnivanje ženske klape, tamburaškog orkestra, dramskih i literarnih sekcija, obnova Doma pa i zaboravljenih plesnjaka.