Govor krize: slika društva u kaosu

Pišući prikaz o novim hrvatskim knjigama proze u prvoj polovici ove godine, u zadnjem broju Vijenca uoči ljetne stanke mogao sam s dosta rezignacije konstatirati da prozna produkcija u kvantitativnom pogledu doduše ne posustaje (objavljeno je tridesetak romana i zbirki priča), ali da se smanjuje broj kvalitetnih ostvarenja. No baš nekako u to vrijeme u knjižare su stigli ili su najavljeni za iduće mjesece novi naslovi nekih afirmiranih pisaca – a i inače je drugi dio sezone gotovo redovito plodniji od prvoga, osobito kad zaredaju sajmovi potkraj godine – pa se moglo nadati, iako tu nema logike ili pravila, poboljšanju zabrinjavajuće krvne slike domaće proze.

I doista, nada nije bila bez osnove: mislim da se sada može reći da je ovo u cjelini bila dobra prozna godina, s nekoliko odličnih knjiga koje bi mogle ostati znakovi ne samo u biografijama svojih autora nego i na razini nacionalne književnosti. Među romanima izdvojio bih (redom pojavljivanja) Polusan Ratka Cvetnića, Volga, Volga Miljenka Jergovića, Trajanovo pravilo Pavla Pavličića i Proljeće u Karolinentalu Dragana Pavelića; među (malobrojnim) zbirkama novela istaknuo bih Makovo zrno Nevena Ušumovića; u dnevničkoj i putopisnoj prozi vrijedi upozoriti na April u Berlinu Daše Drndić, Priručnik za hodače Ede Popovića i Dnevnici, snevnici, rječnici Irene Lukšić; među debitantima pak sjajnim su se kraćim romanima predstavili Anela Borčić (Garbîn, zao vjetar) i Franjo Janeš (Noć mrtvih živaca).

Opet, dakako, moram posebno napomenuti: moja je slika prozne 2009. ovdje nepotpuna, jer je preda mnom još mnoštvo pristiglih, a nepročitanih knjiga. To samo znači da bi ukupan dojam o godini na izmaku mogao biti još i bolji jer je riječ o iskusnim autorima s vrijednim opusom, zatim o nekoliko već afirmiranih mlađih pisaca, a i među onima manje poznatima javnosti zna se naći vrijednih ostvarenja (na kraju ovog pregleda navest ću tek nekoliko imena i naslova, a o nekima ću od njih i pisati idućih mjeseci). Općenito, valja reći da broj novih naslova i ritam njihova izlaženja postaje već teško uhvatljiv, a nije ga lako uskladiti ni s ritmom izlaženja novina.

Implicitna kritika društva

Baš zato vrlo zabrinjava činjenica da se u vrijeme kad raste broj novih izdanja, i domaćih i prijevodnih, jako sužava, a ponegdje i potpuno nestaje prostor u javnim medijima za redovito, koliko-toliko normalno praćenje te produkcije. Jer kultura u kojoj se reducira ili eliminira kritička refleksija, bilo da se to čini radi širenja prostora za reklame (makar i one namijenjene kulturnoj industriji) ili kakvih drugih (isplativijih) sadržaja, osuđena je na gubitak kriterija i samosvijesti, na pretvaranje u amorfnu masu pogodnu za sve vrste manipulacija. Pa ako je to nekakav svjetski trend, ako je kapital posvuda stavio svoju šapu, u nas se sve to čini nekako još grublje i ružnije. Ali iz te kože teško: privatni kapital ima svoju logiku i svoje putove, koji najčešće nisu u skladu s onim što obično zovemo javnim ili općim interesom.

Naravno, i najnovija hrvatska proza zrcalo je zbilje koja je proizvodi. Što se u tom zrcalu vidi? Slika društva u kaosu, koncentrat crnila i zla, po mjeri socijalnih, ekonomskih, političkih, moralnih potonuća i zastranjenja. Ne može biti slučajnost da se u našoj prozi odjednom skupilo toliko trančiranja i toliko anamneza mrtvog i živog društvenoga tkiva; očito je posrijedi stanje fakata i stanje duha. Okrutnost trenutka, dubina krize koja očito još nije dosegnula dno, može se iščitati i iz romana koji govore bilo o pojedinačnoj bilo o široj društvenoj patologiji suvremene svakodnevice, ali jednako tako i iz onih koji odlazeći u nešto dalju povijest pokušavaju objasniti pojedine njezine segmente kojih se repovi vuku do danas. Ti su romani ujedno implicitna društvena kritika (ponekad, kao u slučaju Daše Drndić, i eksplicitna!), uvijek realizirana na poseban, individualiziran način svakog autora.

Tako se npr. kritika društva u Lunaparku Tomislava Zajeca simbolički može uočiti već u marginaliziranoj, autsajderskoj poziciji glavnog junaka, napuštena djeteta, okružena nasiljem, drogom, prostitucijom, bolešću i homoseksualizmom. Nezadovoljstvo stanjem društva Franjo Janeš u svom prvom romanu Noć mrtvih živaca iskazuje odmakom u grotesku i karikaturalnost, u crni humor, jer je i naša zbilja uglavnom crna. U tom je smislu znakovit i izbor junaka koje autor uvodi u igru: ubojice, pokvareni policajci, mučitelji životinja, samoubojice, transvestiti, homoseksualci… Određena vrsta društvene kritike može se iščitati čak i u gesti Ede Popovića, autorskog pripovjedača putopisa Priručnik za hodače, koji bijegom u planinu liječi kroničnu gradsku bolest – užurbanost. Izvrsno napisan akcijski ratni roman Blockbuster Riječanina Zorana Žmirića – prvi tako zanatski zreo žanrovski tekst nakon davnog TG 5 već zagubljenog Igora Petrića – svojom je brutalnošću prije svega snažan antiratni signal. Splićanka Anela Borčić romanom prvencem Garbîn, zao vjetar javila se u tradiciji naše najbolje otočne proze, ostvarivši žestoku, dobro motiviranu i vješto vođenu komornu dramu. U žanru povijesnoga romana ove smo godine dobili tri vrlo solidna ostvarenja: Prokletu ergelu Feđe Šehovića, Potres Višnje Stahuljak i (kompozicijski posebno zanimljiv) AZ Jasne Horvat.

Kasne osamdesete

Roman Ratka Cvetnića Polusan bio je događaj već zbog činjenice da je došao dvanaest godina nakon Kratkog izleta, njegove izvrsne, i izvrsno primljene, ratne proze. Novi pak roman, premda je također ovjenčan Nagradom Gjalski, naišao je i na zamjerke kritike, prije svega zbog nekih stavova koje u tekstu iznosi pripovjedač, a pripisani su Cvetniću. No neosporno je da je posrijedi važan društveni roman o vremenu koje u našoj prozi još nije obrađeno dubinski i u tako širokim potezima. Radnju Polusna autor je gotovo u cjelini smjestio u Zagreb, na sam kraj osamdesetih. Prateći svakodnevicu nekolicine generacijski (ili rodbinski) povezanih mladih ljudi na pragu svijeta rada, ali uplevši u drugom planu i životne povijesti njihovih roditelja, Cvetnić uspijeva i na individualnoj i na kolektivnoj razini stvoriti uvjerljivu sliku teških atmosfera toga vremena. Govoreći o svakodnevici, političkoj, medijskoj, ideološkoj, ekonomskoj, armijskoj, pripovjedač romana gotovo dokumentaristički dočarava kaos u kojem kao Potemkinova sela nestaje cijeli jedan svijet – sa svim svojim ritualima – a iz tih ruševina rađa se neka drukčija, nova i nepoznata zbilja.

Svoju novelu / roman Volga, Volga, treći dio ciklusa o „ljudima i automobilima“, Miljenko Jergović nazvao je „dokumentarističkom fantazijom“. Ta priča o Dželalu Pljevljaku, „slabom i nesabranom čovjeku“, „civilnom licu u JNA“ koji svakog petka već petnaest godina odlazi iz Splita u livanjsku džamiju na molitvu, prije svega je priča o ljudskoj iskorijenjenosti i potrazi za zaboravom da bi se iskorijenjenost prevladala. Zanimljivo je da se i radnja Jergovićeva opsežnog teksta zbiva kasnih osamdesetih, ali zahvaća širi teritorij i ide dalje u prošlost. Njegov protagonist, prostodušan i iskren, teško se snalazi „u vrijeme kad je laž o samome sebi (…) bila važna i svakodnevna u društvenoj komunikaciji”. Jergović je i ovdje majstor atmosfera, i onih komornih, ali i širih, društvenih, a djelo obiluje sjajnim minijaturama. Pa ako Cvetnić ruši neke ustaljene zagrebačke predodžbe (novi val, Polet, Quorum, itd.), Jergović ironijski razara čudovišnu hobotnicu koja se zvala JNA i koja je počela graditi podzemno carstvo.

Rušenje idola i mitova

Roman Pavla Pavličića Trajanovo pravilo žanrovski je možda najbliži trileru, s izrazitom društvenom pozadinom i duboko uronjen u sada već prilično udaljenu političku povijest. Riječ je o priči koja na razini pojedinca govori o razornim posljedicama sloma studentskog dijela Hrvatskoga proljeća (maspoka). Vraćajući se, književno, temi sedamdeset prve u Hrvatskoj, Pavličić joj prilazi izvan poznatih staza (stereotipi herojstva i mučeništva) i bez naknadne pameti, tražeći njezine različite slojeve i unoseći neke drukčije poglede i drukčije interpretacije. Suvereno opisuje kako mladi asistent doživljava rušenje predodžbe o profesoru idolu, koji je zapravo sve vrijeme bio Udbin doušnik – što otvara pitanje brojnosti takvih talaca na javnoj sceni (politički, sportski, kulturni, ekonomski i drugi uglednici), pa onda i pitanje današnjega podzemnog rada tog negdašnjeg simbola političke represije. Posebno je dojmljiva završnica romana, njegova fantastična komponenta, koja tumači bolest glavnoga junaka.

Romanopisac i pripovjedač Dragan Pavelić dio je onoga hrvatskoga povijesno-civilizacijskoga kruga što ga Ivan Lovrenović govoreći o bosanskim Hrvatima naziva balkansko-orijentalnim (uz srednjoeuropsko-panonski i mediteransko-romanski u samoj Hrvatskoj). Dio je dakle onoga segmenta hrvatske književnosti koji je danas možda i najvitalniji, u svakom slučaju iznimno plodan i kvalitetan; i u tome ga kontekstu treba čitati. Toj kvaliteti pridonio je i on dugogodišnjim djelovanjem, a posebice romanom Proljeće u Karolinentalu, ovogodišnjim pobjednikom VBZ-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman. Riječ je o “sentimentalnoj, u dva lica ispričanoj povijesti života nevoljena kopileta, dvostrukog ubojice i lepoglavskog robijaša – posve uzorita muža, oca i građanina”. Pred čitateljem je opsežna proza koja govori o zločinu i kazni, o trpljenju i iskupljenju, o ljubavima i mržnjama, o snovima i zbilji; isto tako o različitim vjerama i kulturama, o državama i ideologijama. Dragan Pavelić veliki je zagovornik priče, a njegovo pripovijedanje, koje teče lagano i jednostavno, zapravo je slojevito i duboko promišljeno, s mnoštvom dobro oblikovanih likova i njihovih odnosa. Snagom autorove pripovjedačke čarolije ostvarene u fluidnom dodiru zbilje i fikcije, s laganim dahom fantastike, ta sarajevska priča o ljudskim sudbinama prešla je svoje lokalne granice i prerasla u univerzalnu. I k tome, čini se da je jedina koja, unatoč svemu, emitira pozitivnu energiju!

Putopisi i dnevnici

Ove se godine pojavilo i nekoliko vrlo zanimljivih i vrijednih putopisnih i dnevničkih knjiga te knjiga koje su žanrovski mješanci. Takva je npr. knjiga Daše Drndić April u Berlinu, koja se može čitati i kao roman, ali i kao dnevnik i kao putopis; zato sam je sada i svrstao ovdje, jer je ne samo vrsna literatura nego i primjer toga sve češćega modernog proznog miksa. Tu bi se mogla svrstati i knjiga Predraga Matvejevića Kruh naš, već spominjana Popovićeva knjiga, pa i Sedam dana po Bosni Ivana Lovrenovića. Po svijetu su se skitali i o tome pisali: Jasen Boko, Na putu svile; Boris Veličan, Odavde do Tralala; Davor Rostuhar, Džungla; Robert Pauletić, Himalaja u 77 priča; Berislav Lončarević, Skitač na valovima.

Dnevnika je bilo manje nego putopisa, ali ih valja čitati: Irena Lukšić, Dnevnici, snevnici, rječnici; Dubravko Detoni, Atlas života: dnevnički zapisi; M. Jergović – S. Mehmedinović, Transatlantic Mail.

Navodim na kraju, kako sam i obećao, nekoliko romana i zbirki priča koje spadaju u korpus 2009, među kojima zacijelo ima vrlo zanimljivih ostvarenja, a nadati se i takvih koja ovu godinu čine ne samo plodonosnom nego i literarno vrlo kvalitetnom. Od pisaca starije generacije spominjem najprije golemi Araličin roman Život nastanjen sjenama „u kojem se miješaju autobiografski motivi i memoarska građa oblikujući neku vrst obiteljske sage i bildungsromana“. Anđelko Vuletić u romanu Poraz osvetnika tematizira problem osvete u vrijeme opsade Sarajeva devedesetih, a Kazimir Klarić pripovijeda o svom Puparu u vrlo delikatim okolnostima u romanu Gospodari praznine: nevjerojatno bijedna pripovijest o pimpeku i ostalom. Zagrebački Šibenčanin Ivo Šperanda objavio je treći dio svoje tetralogije Mjestance jedno puno draži, pod naslovom Sedam broj ljubavi.

Tu su još knjige priča Dorte Jagić Kičma i autorskog dvojca Ognjena Rađena i Natalije Grgorinić Utjeha južnih mora, zatim romani Damira Karakaša Sjajno mjesto za nesreću, Mire Gavrana Jedini svjedok ljepote, Dražena Katunarića Prosjakinja, Nenada Rizvanovića Sat pjevanja, Ante Tomića Čudo u Poskokovoj Dragi, Gorana Gerovca Razbijeni, Hrvoja Šalkovića Kombinacija d. o. o., Ivane Gudelj Pogodi što će mi se dogoditi…

STRAHIMIR PRIMORAC