Godina opasnog življenja

Primjenjujući bilo koje mjerilo, mora se ustvrditi da je godina koja nam upravo izmiče obilovala događajima što će utjecati na budući politički razvoj Hrvatske.

Krenimo kronološkim redom. Godina je započela prelijevanjem svjetske gospodarske krize na – za nju dobrano pripremljeno – hrvatsko tlo. Njezine negativne učinke pojačala je i slovenska blokada (od prosinca 2008) pristupnih pregovora s Europskom Unijom. U travnju Hrvatska je primljena u punopravno članstvo NATO-a, svibanj su obilježili lokalni izbori, a srpanj je započeo senzacionalnom Sanaderovom ostavkom te rekonstrukcijom Vlade koju vodi Jadranka Kosor. Jesen će donijeti slovensku deblokadu, a prihvaćanje Lisabonskog ugovora stvorit će uvjete za pisanje Pristupnog ugovora Hrvatske i Europske Unije. Godina će završiti s (vrlo vjerojatnim) prvim krugom predsjedničkih izbora. Uz to naša pozornost bit će zaokupljena mnogim događajima koji nisu toliko atraktivni, ali mogu imati važne posljedice za politički i ini život Republike. Spomenimo samo neke: studentsko blokiranje nastave, ozbiljniji iskorak u borbi protiv korupcije, neugasle rasprave o fašizmu / antifašizmu.

I najsažetije komentiranje svakog od tih događaja zahtijevalo bi makar toliko prostora koliko zauzima cijeli ovaj osvrt. Stoga mi preostaje ili sažeto prepričavanje ili pokušaj da na svaki od njih bacim tek poneki pogled iz kuta iz kojeg se na njih obično propuštalo pogledati. Odlučit ću se za drugo.

Svjetska gospodarska kriza pokazala je (još jednom) da je kapitalizam ranjiv, ali – za dogledno vrijeme – ne i oboriv. Kad mu je zaprijetio slom, intervenirala je (nacionalna) država i time pokazala da ju je globalizacija tek načela, ali ne i demontirala. To bi trebalo djelovati ohrabrujuće na naše suvereniste, u kojih se već bila začela sumnja o isplativosti žrtve za državu koja ne odgovara njihovoj predodžbi o državi kao takvoj.

Uz to možemo vezati i krizu sa Slovenijom. Ona je pokazala da se hrvatska nacija još može snažno homogenizirati oko cilja za koji vjeruje da je opravdan. Osim toga, slovensko ponašanje, sa svim obilježjima onoga što se u politici naziva sacro egoismo, i nema samo negativan aspekt. Njegovo toleriranje od strane Europske Unije uvjerljivo govori da ona i nije neki stroj za amalgamiranje nacija, nego zajednica u kojoj se prihvaća volja jedne od najmanjih i najmlađih članica. Nije li to razlog za manje euroskepticizma u Hrvata?

Među prošlogodišnjim događajima svakako je najdalekosežniji ulazak Hrvatske u NATO. No to se ne bi moglo reći s obzirom na učinak koji je proizveo na javno mnijenje, koje ga je dočekalo kao nešto što nam se može dogoditi svaki dan. Zašto? Vjerujem, samo zato što u trenutku kad smo stali pod kišobran najmoćnijega svjetskog vojnog saveza nije padala kiša.

Premijerkina ugodna iznenađenja

Ostavka premijera Sanadera odjeknula je kao najveća senzacija u hrvatskoj politici od osamostaljenja. Vješt komunikator, superioran u nastupu, čovjek čija bi pojava u utrci za Pantovčak, vjerovalo se, učinila izbore nezanimljivima, otišao je ostavivši iza sebe jednodušni zašto, čija se jeka stišava razmjerno problemima koji su se odmah počeli pomaljati ispod tepiha u Banskim dvorima. Sanader se povukao kada mu je postalo jasno da je njegova politika usmjerena na zamagljivanje, a ne na rješavanje problema, došla do jedino mogućeg kraja. Mnogobrojnim izmima s kojima smo se susretali u novijoj povijesti pridružio se tako i iluzionizam, čije ćemo posljedice, nadam se, ipak lakše savladati od onih koje su ostavili neki prethodni opsjenjivači.

Kao što nam je Sanader priuštio negativno iznenađenje, njegova nasljednica na premijerskom i mjestu predsjednice najveće stranke, nakon skepse kojom je dočekana, ugodno iznenađuje. Najprije, nije „plesala samo jedno ljeto“ – Sanader se izgubio 1. srpnja – nego je energično zakoraknula u vruću jesen iskazujući osobine za koje nitko nije vjerovao da ih posjeduje. (Od Suzane, kako ju je svojevremeno percipirao jedan njezin visokopozicionirani kolega, inače sklon improvizacijama, gotovo da se prometnula u čeličnu lady.) Ukratko: Jadranka Kosor iskazuje zavidnu vještinu upravljanja krizom (crisis management) poštujući zahtjevna pravila, a osobito ono po kojem se u takvu stanju treba ponašati racionalno, a to je definitivno udaljava od prethodnika. Tu osobinu iskazuje i u odnosu sa suradnicima („nitko nije nedodirljiv“), kao i u izboru novih, a to sugerira da bi se mogla pokazati uspješnom i u vođenju promjena bez kojih nema izlaska iz ovoga teškog stanja.

Slovenska deblokada pregovora, zatvaranje nekoliko pregovaračkih poglavlja i formiranje ad hoc radne skupine za izradbu nacrta pristupnog ugovora s Europskom Unijom unosi dinamiku toliko nužnu u ambijentu stagnacije, na što je odmah reagirala i Zagrebačka burza, a ima pokazatelja da će se to odraziti i na usporavanje pada BDP-a u posljednjem tromjesečju.

Kraj godine začinit će nam predsjednički izbori. Dvanaest kandidata pokriva cijeli politički spektar, tako da će građani doista imati priliku birati, a ne tek glasovati. Za koga? Za onoga tko ih uvjeri da nije krenuo u utrku za Pantovčak zbog spleta okolnosti koje su se prije izbora posložile u njegovu političkom, profesionalnom, obiteljskom ili osobnom životu uopće, nego zbog problema koji su se spleli u društvu i državi, a on ih želi, zna i može riješiti. Ima li takvih? Malo, ali ima.

I na kraju tri teme koje su zaokupljale javnost u prošloj godini, a koje su ostale pod razno, ne toliko zbog manje važnosti, nego stoga što se nalaze u nekakvu međuprostoru – između politike i nekih drugih područja važnih za našu egzistenciju.

Studentsko bojkotiranje nastave dugo se uspjelo predstavljati kao sindikalna činjenica, no dinamika akcije nužno ih je odgurnula na polje politike. Zagovarajući izravnu demokraciju i ističući parolu Jedan svijet – jedna borba, znamo i kakve. (Simptomatično je da navedeni studenti odbijaju referendum kao jedini moderni oblik neposredne demokracije.) Od ‘71. lamentiramo kako su nam studenti (kao zajednica) politički nezainteresirani, a sada kada su se aktivirali, neki bi odmah dramatizirali. I to samo zato što se nisu aktivirali na njihovoj strani političkog spektra. Takve bih podsjetio na onu Churchillovu: tko u mladosti nije ljevičar, nema srca – a tko u starosti nije konzervativac, nema pameti. (Samo što je s vremenom između, koje je najdulje i najproduktivnije!?) S tim u svezi svoje (neo)konzervativce podsjetio bih da ni Matoš nije rekao „dok je pameti, bit će i Kroacije“. Treba misliti pozitivno, a osobito kad je riječ o mladim ljudima. To u ovom slučaju može značiti: bolje da studenti zapjevaju i Internacionalu (što bi se po političkoj logici vjerojatno i dogodilo da su ustrajali), nego da slušaju cajke. A ovi to sigurno ne rade, jer bi bilo posve strano ambijentu u kojem se događa studentska pobuna. Meni je i to dovoljno.

Svi napori koje Vlada na čelu s premijerkom Jadrankom Kosor ulaže u izvlačenje države iz krize politički će se vrednovati ovisno o uspjehu u borbi protiv korupcije. Naime, osim neposredne materijalne štete koju koruptivno ponašanje proizvodi, mnogo su pogubniji njegovi učinci na zdravlje nacije. Stara je istina da ništa toliko ne razara zajednicu koliko suživot sa stanjem u kojem „zla sredstva počinju voditi k uspjehu“. (Misao u navodnicima zapisat će uoči smak-nuća u Hitlerovu zatočeništvu njemački protestantski teolog Dietrich Bonhoeffer.) Stoga su najučinkovitiji postupci protiv tog zla oni koji nedvosmisleno daju do znanja da se korupcija ne isplati.

Sezona monologa

U ožujku, u nekadašnjem rudniku Barbarin rov kod Laškog u Sloveniji, otkrivena je još jedna masovna grobnica u koju su zazidane žrtve komunističkih zločina na kraju Drugoga svjetskog rata. Time je nešto ranije nego inače (obično su to svibanj i lipanj) otvorena sezona zamornih monologa o fašizmu / antifašizmu. Kažem monologa, a ne rasprava, jer za raspravu je potrebna otvorenost u traženju odgovora na otvorena pitanja, a nje u ovom slučaju nema jer su sudionici uglavnom zatvoreni u svojim istinama. Sretna je okolnost što su to ipak prigodni razgovori, a nesretna što će nas još dugo pratiti jer se jedna i druga strana osigurala u naraštajima koji tek stupaju u javni život. Sjedim tako nekidan u tramvaju, a preko puta mladić, na jakni mu aplicirana crvena zvijezda, a na njoj piše „antifašistička borba“ (ili „akcija“, ne sjećam se točno). Htio sam ga pitati: (1) zar doista mislite da je fašizam u Hrvatskoj u takvu naletu pa mu se moramo organizirano suprotstavljati te (2) zar doista vjerujete da je ideologija koja je proizvela najmanje jednako ljudske patnje koliko i samo zlo protiv kojeg se borite odgovarajuće sredstvo u toj borbi? A nisam. Šteta! Možda bismo bili i uspostavili dijalog jer mladić je djelovao nekako meko, urbano…

Teško je biti originalan pa osvrćući se na Hrvatsku u 2009. ne upotrijebiti metaforu punoljetnost. Naime, za nama je osamnaesta godina neovisnoga državnog života. Stoga, nastavljajući u metaforama, pitam se: je li Hrvatska 2009. položila ispit zrelosti?

Uz podsjećanje da su politički događaji koji su se spleli upravo u ovoj godini bili pravi test za polaganje tog ispita, mogu bez ostatka ustvrditi da je odgovor pozitivan.

Primanje u NATO, uspješno obnašanje članstva u Vijeću sigurnosti UN i siguran hod prema Europskoj Uniji snažno etabliraju Hrvatsku u međunarodnoj zajednici. Do jučer nadzirana, Hrvatska je postala zemlja koja u sklopu međunarodnih institucija nadgleda ili održava mir na mnogim neuralgičnim točkama globusa.

Premda se ponekad čini da euroskepticizam gotovo prevladava u političkim razmišljanjima, činjenica da nijedan predsjednički kandidat ne igra na tu kartu govori da je to češće nonkonformistička poza nego dublje (stabilno) uvjerenje.

Hod prema kraju tranzicije

Na unutrašnjem planu hod prema kraju tranzicije ide mnogo teže. Ključna je prepreka za to stanje u gospodarstvu kao najvažnijoj, ali i najslabijoj karici cjelokupnog sustava. O gospodarskoj krizi, njezinoj dijagnozi, uzrocima, terapiji i tempu ozdravljenja, među ekonomistima postoje različiti stavovi, pa doista nema smisla da im pridružujem svoje mišljenje. Kao povjesničar pak mogu upozoriti da prigodom povlačenja poteza koji vode iz krize treba u prvom redu nastojati da se izbjegnu nekontrolirane situacije. To su stanja u kojima se problemima ne pristupa racionalno pa umjesto da se rješavaju oni se samo pojavljuju na višoj potenciji. I tako u krug.

Da se to u Hrvatskoj ipak neće dogoditi, zasad jamči – a nema razloga da tako i ne ostane – stabilan politički sustav, kao i postojanost ustanova na kojima počiva. U uvjetima pada životnoga standarda i negativističke impregnacije javnosti teško je očekivati kolektivni entuzijazam, no zato se odgovornim, poštenim i kvalitetnim radom institucija može očuvati njihov autoritet kako bi za korist općega dobra mogle povlačiti i nepopularne poteze koji se više ne mogu izbjeći. Ne osporavam svaku vrijednost populizma, no njemu u ovom trenutku u Hrvatskoj nema mjesta. O tome treba voditi računa u trenutku kada biramo prvu instituciju u državi – predsjednika Republike. Čuvajmo se onih koji govore očekivane riječi jer nakon njih sigurno neće doći i očekivana djela.

„Bistrimo, to nam je dužnost!“, rekao bi i danas Frano Supilo.