Glumački kvartet u crnoj komediji

Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca nastavlja s izvođenjem glazbenih komedija u alternativnim kazališnim prostorima. Nakon što je kao posljednju premijeru prošle sezone izvela nekoć vrlo popularnu glazbenu komediju Aggiungi un posto a tavola / Dodaj jedno mjesto za stolom u bivšem kinu Teatro Fenice, sad je sezonu otvorila (26. studenoga) premijerom crne antiestetske komedije s glazbom Brutta / Ružna katalonskog autora Sergija Belbela u Hrvatskome kulturnom domu na Sušaku. Djelo je neobična mješavina teatra okrutnosti, dramaturgije krvi i sperme, crne komedije i campus-teatra s vrlo jednostavnom glavnom fabulom o ružnoj, gotovo nakaznoj djevojci, koja se osvećuje nepravednoj prirodi tako da masakrira lijepe ljudske primjerke iz svoje okoline. Belbel je tekst pokrenuo na istini koja proturječi utopijskoj romantičarskoj maksimi da se svi ljudi rađaju jednaki. Kontrapunktno životnoj sudbi Ružne slijedi bizarnu preobrazbu suvremenoga Narcisa prema konačnom razočaranju u ideal savršene tjelesne ljepote, što kulminira u žudnji za ljubavlju s Ružnom i smrću od njezine ruke. To je klimaks komedije i kazališnoga čina koji dojmljivo iznosi još jednu od brojnih varijanti spoja erosa i thanatosa u svjetskoj književnosti i kazalištu.

Redatelj Toni Cafiero zajedno s Tonijem Plešićem potpisuje i scenografiju i kostimografiju, a u autorski tim pozvao je još majstora svjetla Alana Vukelića, glazbenoga savjetnika Igora Vlajnića i autora videosnimki Martina Šesnića, koji su svi svoj dio posla odradili vrlo profesionalno. Cafieri je u Belbelovu tekstu prepoznao tragikomediju naše suvremenosti i time točno postavio pretpostavke njegovoj teatralizaciji. Ružna je komedija jer, premda strašna, nagoni na smijeh. Ali je i tragedija, jer nevidljivi i šutljivi bogovi, koji se ne objavljuju javno poput helenskih, nego djeluju duboko skriti u samim ljudima, upravljaju njihovim životima. Ružna je nepopravljivo određena fizičkom rugobom, kako u privatnome tako i u poslovnom životu, jer svijet utemeljen na kultu lijepa tijela i seksa svakoga takva unatoč njegovoj pameti bez milosti odbacuje. Nasuprot tome, ekscentrični Samuel Guasch, narcisoidni umjetnik obdaren tjelesnom ljepotom, inteligencijom i darovitošću, s lakoćom ostvaruje uspjehe na svome ljubavnom i poslovnom putu, sve dok odjednom ne dođe do spoznaje o ispraznosti i besmislu takva života. Pritom i Ružna i Narcis i prije svoje transformacije – Ružna u ubojicu, a Narcis u vlastitu suprotnost – imaju nešto zajedničko. Oboje nalaze ispunjenje svoga erosa i seksualnosti u bešćutnom uklanjanju drugih. Prije završnoga ljubavnog čina, u kojemu prvi put pronađu puninu vlastita bića, Ružna može doživjeti sladostrašće jedino okrutnim ubijanjem lijepih osoba; a Narcis u neprestanu animalnom seksu.

Redatelj je napravio izvrstan izbor četvoro protagonista, među kojima su Elena Brumini u naslovnoj ulozi i Rosanna Bubola, članice Talijanske drame, a Woody Neri (umjetnik Samuel Guastch alias Narcis) i Fabrizio Careddu gosti su iz Italije. U scenografiji koja estetsku komponentu podlaže funkcionalnosti, uz izražajnu glazbu Oscara Roiga, bitno težište položeno je na glumački kvartet. Svi glumci osim Elene Brumini tumače više uloga, a ističe se Rosanna Bubola (ujedno prevoditeljica teksta na talijanski, dok je tekst i prilagodbu songova uradila Laura Marchig), koja se transformira u čak jedanaest uloga. Vrijedi ih taksativno navesti eda bi se uočila njihova raznovrsnost: Clara Roger, prijateljica; Zgodna djevojka; Pina, tajnica Samuela Guascha; Zaručnica; Majka; Medicinska sestra; Glumica; Policajka (ispravljamo nezgrapan pojam Žena policajac u programskoj knjižici); Babica; Otac. Nikad dosad ta glumica nije pokazala toliko vrsnoće u transformaciji, prelazeći iz djetinje razigranosti u zamamnu seksepilnost, iz naivne dobroćudnosti u hladnu bešćutnost, pa opet na kraju u raznježenu plemenitost. Muški par funkcionira na načelu kontrasta. Fabrizio Careddu uz središnju ulogu novinara Paula Carbonellea utjelovljuje još u kratkim epizodama Mladića, Djevojčicu, Žigola, Samuelova prijatelja iz teretane, Doktora i Nogometaša. Neuglednu vanjštinu taj glumac uvelike nadoknađuje ne toliko vrsnošću preobrazbe koliko srdačnošću i spontanošću igre. Woody Neri već je pojavnošću idealan Narcis. Visok, zgodan, tip zavodničkoga muškarca, k tome suvereno vlada onim što je, uz umijeće dramskoga oblikovanja lika, bitno za kompletna suvremenoga glumca – umijećem plesa i pjevanja. Erotičan potpuni striptiz pred zrcalom koji se prelomi padom u stid izveo je magistralno, pokazavši u suradnji s redateljem vrhunsku glumačku inteligenciju u delikatnoj scenskoj situaciji kad i najmanji krivi pokret može sve survati u vulgarnost i neukus. Napokon, u naslovnoj ulozi, Elena Brumini i opet je dokazala koliko je Talijanska drama dobila dolaskom te osobite mlade glumice, koja također suvereno vlada svim sastavnicama suvremenoga glumstva. Kao i u Nerijevu slučaju, uloga Ružne kao da je krojena po njezinu ukupnome habitusu. Pošavši iz temeljnoga stanja egzistencijalne nesreće, uvjerljivo je izradila razne facete psihološkoga profila složenog karaktera, bivajući i meka i gruba, i okrutna i nježna, i skrhana nesretnica i nesmiljena osvetnica. Vrhunac ne samo svoje kreacije nego i cijeloga kazališnog čina dosegnula je u potresnom ljubavnom prizoru s Narcisom / Nerijem, kojemu je slijedio i finale u kojemu gotovo nježnim kretom guši svoje novorođenče.

Ovom je premijerom riječka Talijanska drama na čelu s ravnateljicom Laurom Marchig dokazala da umije dobro odmjeriti repertoarni izbor, kao i da promišljenim angažmanom gostujućih talijanskih redatelja i glumaca u suradnji s vlastitim umjetničkim snagama uspješno nastavlja najbolje tradicije te jedine profesionalne teatarske družine s talijanskim jezikom izvan Italije.