Gipsy, jazz... Django!

Početkom bi predstojećega siječnja legendarni gitarist, po mnogima i prvi europ-ski relevantni džezist, Django Reinhardt proslavio stoti rođendan. Rođen u ciganskoj čergi kao Jean Baptiste Reinhardt 1910. u belgijskom gradiću Liverchiesu, umro je u Fontainbleauu 1953. Zanimljivo je da ga svojataju i Nijemci, koji mu prezime čitaju kao i većina Europljana, te Francuzi pa i Belgijci francuskoga govornog područja, koji ga izgovaraju kao Renard. Poput mnogih drugih iz komune i mali je Django učio svirati žičane instrumente; violinu, gitaru i bendžo, da bi se napokon definitivno odlučio za gitaru. Taj će neobično nadaren samouk zasvirati najprije u pariškom sastavu Musette, no ubrzo potom snaći će ga velika nevolja kad se u ciganskim kolima 1928. u ko-jima je živio s majkom, koja je izrađivala vjenčiće i ukrase od suhog bilja, prevrnula svijeća te je buknuo velik plamen. U tom je požaru stradao i Django, osobito mu je bila opečena šaka lijeve ruke, od koje su mu u funkciji ostala samo tri prsta, što bi za svakoga drugog gitarista bio kraj karijere. No zahva-ljujući gotovo neshvatljivoj upornosti i energiji Django je nastavio vježbati i svirati i razvio tako hendikepiran posebnu tehniku lijeve ruke postigavši nov način i zvuk instrumenta kako u akordima tako i u single notama. Godine 1934. on će već sa znanim violinistom Stephaneom Grappellijem osnovati slav-ni sastav Quintette du Hot Club de France bez bubnjeva s violinom, tri gi-tare i kontrabasom te s njim postići popularnost koja bi se u današnje vri-jeme mogla usporediti s Beatlesima. Trajalo je to sve do početka Drugoga svjet-skog rata, uoči kojeg se Grappelli odlučio skloniti u London, dok Django pot-puno neopterećen bilo kakvim političkim ili ratnim zbivanjima ostaje u Parizu i nastavlja pisati svoje skladbe i svirati za svakoga tko bi ga angažirao. Dokazuje to i knjiga u Parizu tada djelatna njemačkoga glazbenog publicis-ta Dietricha Schulza-Koehna o prijateljstvu s Djangom i njegovim ciganskim swingom. Godine 1946. u Pariz je s orkestrom stigao glasoviti orkestar Dukea Ellingtona.

Upoznavši Djanga i njegov swing, odlučio ga je povesti u Sjedinjene Države,u kojima se, istinu za volju, glasoviti europski gitarist i nije naj-bolje snašao, suočen s oštrim glazbenim profesionalizmom i uzancama u glaz-beničkom poslu. Propuštao je angažmane i, kakav je već bio, radije bi negdje pecao te se nakon nekog vremena vratio u svoju Europu, gdje će u Zapadnoj Njemačkoj, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj, sad s raznim sastavima, demonstri-rati svoj Gipsy jazz. U jednom je od njegovih sastava kraće vrijeme nastu-pao i zagrebački bubnjar Boris Burazović.

Glazbena je stilska i interpretativna ostavština Djanga Reinhardta impresivna, i poznata pod međunarodno uvriježenim i prihvaćenim nazivom ciganski swing. Ovdje valja istaknuti činjenicu da Cigani, protivno mišljenjima mnogih, ne bježe od tog svog imena, pitanje je samo njihove plemenske distinkci-je, jer u sklop tog naziva ulaze i Romi. S druge strane Sinti, koji nastavaju pretežito zapadnu Europu, imaju i svoje plemenske diferencijacije, pa je tako Django spadao među Manuche. Iz spomenutih se razloga za stil koji je on ino-virao rabe termini kao što su Gipsy jazz ili Gipsy swing u anglo-američkom, Zigauner Swing u njemačkom ili Gitane jazz u francuskom govornom području. Brojni su europski gradovi i metropole imale ili još imaju tako svoje stilski profilirane sastave, hot clubove sljedbenike Djangova nasljeđa, primjerice Oslo, Rotterdam, Budimpešta pa i Zagreb, osnivač kojeg je bio veteran naše jazz-gitare Aleksandar Bubanović. Neki se pak europski interpreti Djangova jazz-izričaja hvale da su u srod-stvu s legendarnim gitaristom noseći prezime Reinhardt. Primjerice njemački Schnukenak ili francuski Babik, navodno pravi bratić, kojega smo kao člana Gitane trija još davno s Christianom Escudeom i Bolouom Ferreom slušali u zagrebačkom klubu Kulušić. Ima danas i drugih familijarnih sastava tog ti-pa – valja se tu prisjetiti čuda od djeteta francuskoga gitarista Birellija Lagrena, koji će se poslije prometnuti u interpreta nekih drugih stilova, te bečkih glazbenika, kontrabasista Joschija Schnetbergera, violinista Zipfla Weinreicha, koji su se predstavili u sklopu varaždinskih festivala tradicionalnoga jazza, i provjerenog i u nas također poznata gitarista Angela Debarrea, a ovog je trenutka na pomolu još jedno mlado ime, nadareni njemački gitarist Joschi Graf.

U Hrvatskoj djeluju već spomenuti Hot Club Zagreb na čelu kojeg je vrstan gitarist Mate Matišić, a u tom izričaju sve zapaženiju ulogu u nas igraju i gitaristi Dinko Stipaničev, Krešimir Tomić Bonzo te Siščanin Damir Kukuruzović sa svojim sastavima. Svi nas oni ne samo stilom sviranja nego i bogatim Djangovim skladateljskim opusom podsjećaju na tog unikatnog europskog glazbeni-ka. Skladbe kao što su svakako najpoznatija Nuages, Finesse, Minor Swing, Stockholm, Daphne, Swing 42, Swing 43, Douce Ambiance, Melodie au Crepuscule, samo su dio tog velikog opusa, koji je za razdoblje 1928-1950. u povodu 70. obljetnice opstojnosti s 227 naslova nedavno remasteriziran i u setu od dvadeset diskova objavila poznata američka etiketa Blue Note.