Fotografirano, viđeno, proživljeno...

Fotografija je u doba otkrića, zbog mogućnosti vjerna, objektivna prikazivanja stvarnosti, bila shvaćena kao idealan medij za inventarizaciju svijeta – s kojim se s najvećom točnošću i preciznošću može zabilježiti (gotovo) svaki njegov djelić. Zabilježiti, a potom i diseminirati, odaslati što većem broju recipijenata. Slikarstvo je odterećenjem od zadaća, odnosno nužnosti reprezentacije, zadobilo novu slobodu. Nju su prvi s neizmjernim užitkom prisvojili impresionisti da bi se naposljetku sloboda potvrdila kao apstraktni način likovnoga razmišljanja.

No i fotografi, dakako, još od sama početka avanture oka i fotografskog aparata, pokazuju kako bilježenje svijeta zapravo odmiče od doslovnoga prenošenja onoga što se vidjelo u ono što se iskusilo, doživjelo (pa i, u ponekim slučajevima, preživjelo!), razumjelo. Odveć jednostavno bi bilo taj prijelaz od inventarizacije svijeta do inventarizacije iskustva sagledavati kroz određeni kronološki ili evolutivni slijed ili podjelu na žanrove.

Uostalom, danas je sagledavanje ovisno o posebnoj situaciji u kojoj se fotografija događa samo klikom na mobitelu. Neizmjerna pomama da se zabilježi te da se bude zabilježen, zatim opća demokratizacija i sveprisutnost fotografija i fotografa koji svojim zabilješkama (bez ikakve kontrole) preplavljuju internetska bespuća nije razlog (samo) za žalopojku o devalvaciji medija, nego prije svega povod za postavljanje pitanja – koliko posvemašnjim gubitkom kriterija i zaglušivanjem materijalom gubimo mogućnost precizna rasuđivanja? Inventarizaciju u ovom kontekstu ne shvaćam kao suhoparno nabrajanje i sakupljanje materijala, nego ponajprije kao osviješteno i kritičko odabiranje – onoga što vrijedi, ovisno o različitim estetskim (ali i etičkim) kriterijima struke, te osobnoga nahođenja (nazovimo to talentom!).

Izložba Hrvatska fotografija 2009, koju je od 14. do 28. studenoga u Galeriji starih i novih majstora (Gradski muzej Varaždin) priredio Hrvatski fotosavez, potvrđuje da je inventarizacija još moguća – i u onih koji se bez zadrške predaju uzbudljivoj pustolovini oka i fotografskog aparata i onih koji vrednuju njihov rad. Ocjenjivački žiri, koji je djelovao u sastavu Marina Viculin, Igor Kuduz i Boris Cvjetanović, izborom autora, njih trideset, koji su bili zastupljeni s dva ili najviše šest djela, donio je zanimljiv i relevantan presjek najnovije produkcije hrvatske fotografske scene. Uključivanje profesionalaca i amatera u širokom generacijskom rasponu (najmlađa fotografkinja Anamarija Konjević iz Bjelovara rođena je 1994, najstariji Željko Krčadinac iz Zagreba je 1935. godište), dakle demokratičnost vođena visokim kriterijima struke, pružilo je uvid u šaroliku sliku autorskih osobnosti, poetika, tematskih interesa i stilskih određenja.

Žiri je Veliku nagradu Hrvatskoga fotosaveza za najuspješnijeg autora dodijelio Srđanu Kovačeviću (Zagreb, 1982) za šest fotografija iz ciklusa Prije odlaska. Ciklus, koji je nagrađen i Erste Grand prixom, svojevrstan je oproštaj autora od svojih prijatelja, mladih ljudi koji su ovjekovječeni u za njih (ali i za Srđana!) veoma bitnu trenutku iščekivanja odlaska u neki drugi grad, drugu zemlju. Dramatičnost ostavljanja staroga života, započinjanje nove etape, ublaženo je unutar Srđanova suptilnoga fotografskog kadra stavljanjem težišta na osjećaj i dojam smirenosti. Unutarnje sabiranje protagonista snimljenih u interijerima njihovih domova naglašeno je pozom, bilo namještenom ili spontanom, kojom se također naznačuje da je riječ o trenutku između dvije faze. Skladanje kompozicije, to jest odnosa koji djevojke i mladići uspostavljaju s prostorom u kojem se nalaze, te fino tretiranje svjetla i sjene, naznačuje naizmjenično otvaranje i zatvaranje – na konkretnoj, fizičkoj, ali i simboličkoj, interpretativnoj razini.

Šest fotografija Valentina Bilića Prcića (Split, 1967), člana Fotokluba Split, iz ciklusa Sjećam se... ljeto, za koje je dobio Zlatnu plaketu Hrvatskoga fotosaveza, promatramo kao savršeno odabrane momente otisnuća na more i na plaže dalmatinskih otoka, kojima je nemoguće bilo što dodati ili oduzeti. Svaki iznimno promišljen, visokoestetizirani kadar, zapravo, nadasve je zgusnuto svjedočanstvo one specifične atmosfere (ne)podnošljive lakoće postojanja u ljetnoj sezoni, izvan uobičajenih, užurbanih tokova svakodnevnice. Fascinantno je autorovo umjetničko znanje i senzibiliziranost da istovremeno centrira određeni trenutak u koordinate sada i ovdje, i da ga ponovno prepusti njegovoj fluidnosti, efemernoj dimenziji trajanja sjećanja, trajanja života... Živimo dok žive naša sjećanja. U plavičastozelenkastim odbljescima fotografija, tragom autorovih osobnih sjećanja, naslućujemo neka vlastita. Takvo ulančavanje iskustava potvrđuje mogućnost fotografije da nadiđe rascjep između onda i sada, između objekta i subjekta, između viđenoga i shvaćenoga, između umjetnosti i života.

Brončanu je plaketu Hrvatskoga fotosaveza primio Krešimir Mehičić (Zagreb, 1956) iz Fotokluba Zagreb za pomalo nedorečene Portrete zatvorenih očiju 1–3. Fotografije Jasenka Rasola (Zagreb, 1969) Radnici novoga MSU-a Zagreb 1–5, kojima je dodijeljena Srebrna plaketa Hrvatskoga fotosaveza, previše se doimaju kao simpatična dokumentarna zabilješka. Otegotna je okolnost također što u određenoj mjeri fotografije podsjećaju na ciklus Anđeli garavoga lica Igora Grubića, za koje je Rasol snimao fotografije.

Mladi (da patetično ne kažemo najmlađi) autori ističu se veoma zanimljivim ostvarenjima. Posebno valja izdvojiti začudne eksperimente Petre Slobodnjak (Bjelovar, 1988) te zreli i osjećajni rakurs Anamarije Konjević (Bjelovar, 1994). One su skupa s Lukom Baljkasom, Zlatkom Paićem i Senadom Muršićem zaslužile pohvale Hrvatskoga fotosaveza. Ranki Kojčinović (Vukovar, 1990) pripala je Velika nagrada Hrvatskog fotosaveza za najuspješnijega mladog autora do navršene 21 godine. Pohvale Hrvatskoga fotosaveza za udruge otišle su na adrese Fotokluba Zagreb, Fotokluba Osijek i Fotokluba Čakovec. Fotoklub Bjelovar dobio je pak Veliku nagradu Hrvatskoga fotosaveza za najuspješniju udrugu.

Na izložbi su predstavljeni i radovi Stanka Abadžića, Jasne Božić, Nikole Đuretića, Slavice Grgurić Pajnić, Damira Ivankovića, Tomislava Jemrića, Jakova Jerkovića, Ivane Jurić, Petra Kovača, Patrika Maceka, Hajrudina Merdanovića, Karmen Orlić, Ane Paraica, Martine Skender, Gorana Škrleca, Dunje Šverko, Tore Tkalec, Stanka Totha i Jerolima Vulića. Izložba je popraćena katalogom koji je veoma dobro dizajnirao Igor Kuduz. Zamjerka se može jedino uputiti nedostatku tehničkih podataka o fotografijama.