Fascinacija neživim

Mnoštvo slika kojima Krleža započinje memoarske bilješke Djetinjstvo u Agramu otkrivaju predmete kao izvor piščeve djetinje (čak još predsvjesne) fascinacije. Čarolija stvari, njihovih lijepih i pravilnih oblika, ostaje u sjećanju zbog intenziteta vezana uz prve spoznaje. „Promatranje, znatiželjno ispitivanje istine… to je na početku našeg trajanja, bilo potpuno podudarno sa stvarima i oblicima, bez bivstvovanja u nekom logičkom nizu ili redu i bez prostornog odnosa…“, piše Krleža u navedenom djelu. Sličnu fascinaciju predmetima, kao i njihovo jasno izranjanje iz apstraktnih slojeva boje, linija i poteza, možemo vidjeti na nedavnoj izložbi Glava je na vratu Lydije Patafta. Riječ je o najuspjelijim slikama iz autoričine serije Elektra i dvjema slikama iz serije kojoj izložba duguje naziv. Izložba je i povod za ova razmatranja o iznimno poticajnom i kreativnom autoričinu djelu. Riječ je o umjetnici školovanoj u Slovačkoj koja na našoj sceni djeluje već niz godina, a ovo joj je prva izložba u nekom javnom prostoru.

Na potpuno apstraktno tretiranoj pozadini njezinih platana, gusto satkanoj od energičnih poteza i nanosa boje različite gustoće, ocrtavaju se realistično naslikani likovi. To su prikazi simpatičnih dječjih igračaka robota dizajniranih pedesetih godina prošloga stoljeća. Njihova lijepa i pravilno oblikovana tijela u suprotnosti su s apstraktnom i nemirnom pozadinom. Spomenuta fascinacija predmetom ovdje je dovedena do fascinacije neživim surogatom čovjeka koji može posjedovati manje-više sve ljudske funkcije. Oni mogu imati kućne ljubimce, uređivati interijere svojih stanova ili čak imati djecu, a uza sve to biti naprosto lijepi predmeti. Tu se ne krije dehumanizacija, već naprotiv personifikacija neživog. Nežive stvari postoje u nama kao dojmovi, kao oblici koji zrače ljepotom ili intrigom. Roboti koji bez kompozicije izranjaju na velikim površinama tih slika upravo su poetični zahvaljujući bizarnosti svog arhaičnog dizajna, kao i humanim funkcijama koje su im dane. Zato prizivaju sve one holivudske filmove koji poetiziraju te čovjekolike mašine: od Blade Runnera Ridleyja Scotta, koji je u noir atmosferi budućnosti ispričao sjajnu priču o ljubavi i humanosti, do nedavnog animiranog WALL-Eja, poetične i visoko estetizirane priče (volterovske poruke), o robotu koji „obrađuje svoj vrt“ u postapokaliptičnoj budućnosti. Ali popularna kultura samo je segment ljudskoga stvaralaštva, koji je u maštovite svjetove prenio tu fascinaciju predmetom, lajtmotiv ovih platana (spomenuli smo već Krležu, a tu su i mnogi drugi pisci: Keats, Proust, Rilke…). Lydijine slike robota vrlo su personalizirane, kao autoričine metafore svijeta koji je okružuje. Njihov naslov pokazuje njihovu uronjenost u stvarnost. Slika Milan & co. aludira na zagrebačkoga gradonačelnika te njegov ured, koji prikazuje kao robote (učinkovite i ubrzane); slika Rent a doll govori o japanskoj praksi otvaranja bordela u kojima klijenti opće s lutkama, komentirajući fetišizam stvari u današnjem društvu, koji je poprimio i ovaj seksualni oblik. Svaka slika putem prikaza predmeta otkriva autoričine asocijacije, često povezane za vrlo markantne ličnosti ili zanimljive društvene pojave.

Drugi ciklus slika Glava je na vratu u (zasad samo dvama) vodoravno položenim pravokutnicima prikazuje mnoštvo fragmenata svakodnevnoga svijeta, koji se također sastoje od različitih predmeta, među kojima dominiraju prikazi razlomljenih lutkica. Novost je u odnosu na dosad spominjane slike implementacija verbalnog na područje slike. Riječ je o fragmentima rečenica po kojima slike imaju naslove: Baš me briga i Kakve veze ima. Ono što je tim poštapalicama zajedničko jest indolencija koju pretpostavljaju, odnosno vrlo agresivan nemar. Odnos riječi upisanih kontinuiranim pisanim slovima na gustu boju platna između niza lica, točkica, nepravilnih poteza prema dominantnim motivima slike (slomljenim lutkicama) vrlo je intenzivan, pa dobivamo dojam da su upravo te riječi nemara i prezira ono što uništava elegantni i krhki svijet lutaka. Tu leži i feministički potencijal tih djela: riječi prema lutkama djeluju kao muško uzvišeno stajalište naspram žena (slike su i posvećene određenim muškarcima kojih su to poštapalice). Žena je shvaćena kao objekt (nasmijana lutkica), a muškarac je subjekt koji ga destruira (misao izražena i artikulirana u riječima). Kao i u prethodnoj seriji, i ovdje je predočen problem rascjepa, ali i jedinstva, osobe i stvari.

Na svim slikama boje su iznimno usklađene i ne postoji pretjerivanje u beskonačnoj kromatici. Jedno platno ima dvije, najviše tri boje te varijacije njihovih tonova, zbog čega su slike vrlo skladne. Bogatstvo detalja i raznovrsnih tekstura (pa na kraju i prikazanih predmeta) nije ugušeno agresivnim šarenilom, već je naglašeno osjećajem za međusobnu kompoziciju i usklađivanje različitih zona slike koje dinamički korespondiraju, nazovimo to tradicionalno, lokalnom bojom.

Svi komentari i poruke slika transformirani su u bezazlene i simpatične robote, lutkice, i igračke koje otkrivaju autoricu kao snažnu umjetničku osobnost s velikom sposobnošću metaforičkog izražavanja te invencijom koja je u našoj likovnoj umjetnosti sve rjeđa.