Energičan bunt mladosti

Projekt Generacija 91–95. (Sat hrvatske povijesti) nastao je u suradnji Učilišta Zagrebačkoga kazališta mladih i redatelja Boruta Šeparovića. Predstava je, prema namjeri redatelja, zamišljena kao posveta skupini Montažstroj. Danas se može reći i kultnoj skupini Montažstroj, koja je početkom devedesetih svojim djelovanjem donijela mladenački bunt i stvarnu snažnu umjetničku pobunu u svom najsirovijem performativnom obliku te tada oduševila mnoge gledatelje i stekla poklonike. U to doba, čak i da niste pratili zbivanja u kazalištu, znali ste za Montažstroj. Stoga je projekt nastao u suranji s Učilištem iznimno važan jer, ne samo s namjerom, vraća na scenu iznimno snažan i dojmljiv izričaj, čija je najpozitivnija osobina anagažiranost (društvena, politička, povijesna), ali i umjetnička afirmacija nove i zapravo tek dolazeće generacije mladih ljudi, među kojima sigurno ima i budućih ozbiljnih i darovitih izvođača.

Predložak je predstave roman splitskoga novinara i pisca Borisa Dežulovića koji se ubraja među FAK-om i fakovskim načinom predstavljanja i približavanja književnosti publici afirmirane hrvatske pjesnike i prozaike. Dežulović se, ipak, po nečemu izdvaja. Naime, njegova vlastita predstavljanja uspješnija su od uobičajenih promotivnih čitanja poezije i proze. Ona funkcioniraju dobro i kao zasebni cjelovečernji programi-predstave jer Dežulović to čini energično i pritom dobro poentira brutalno razornu iskrenost i otvorenost svojih stihova ili dramaturški snažno ispisan rukopis scena iz proze.

Ipak, ritam prvoga dijela predstave iznimno je usporen, a postizanje napetosti performativnim (funkcionalna i ritmična protrčavanja izvođača s puškom ili bez nje) sredstvima ili uporabom projekcija nisu bila dovoljna u nadopunjavanju tankog dijaloga. A osnovu scenskog zbivanja čini priča o dvjema skupinama vojnika na ničijoj zemlji 1993. Apsurdna situacija u kojoj se prerušeni pripadnici HVO-a i Armije BiH nađu dramaturški nije dokraja iskorištena te mnoge scene ostaju nedorečene. Ipak, postupak vojne prozivke, u kojoj u svojevrsnu verbalnom valu (poput vala na stadionima) izvođači jedan drugomu upućuju politički intonirana pitanja, ipak na kraju dovoljno podiže dramsku napetost. U prvom se dijelu predstave gledatelju može učini kao da Dežulović nije dovoljno snažno i čisto dramaturški pročitan, već samo plošno preuzet iz tekstovnoga predloška, dok drugi dio predstave – srećom – odgovara na pitanje zašto je projekt uopće nastao i angažirano dokazuje kako je upravo zbog zbivanja devedesetih svijet u kojem danas živimo postao toliko okrutan.

Redateljski je postupak poznat i dobrodošao je povratak Šeparovićevim ostvarenjima najranije faze Montažstroja. Posežući u osobnu umjetničku prošlost s početka devedesetih Šeparović je s mladim izvođačima, polaznicima dramskog Učilišta ZKM-a (Aldin Kasumović, Andrej Kopčok, Andrej Vesel, Bernard Tomić, Dario Stajčić, Filip Jurković, Ivan Fedor, Ivan Pašalić, Luka Šulje, Matija Čigir, Matija Šakoronja, Nikola Nendić, Svebor Kamenski Bačun) kritičkim propitivanjem vremena kada su se izvođači rodili kroz biografsku dimenziju i odnos svakog od njih prema događanjima koje spominju, a koji su vezani uz temu Dežulovićeva romana – rat između HVO-a i Armije BIH, Hrvata i Muslimana u Bosni 1993. – naglasio besmislenost rata, ratne okrutnosti, suprotstavljanja strana zbog vjerske i/ili nacionalne pripadnosti odveć laka prelaska iz psovačkoga govora u govor mržnje. Gledajući Šeparovićevu predstavu ne možete se ne zapitati zašto današnjoj generaciji ratni događaji prije dvadeset godina (a taj rat je, iako blizu, već bio rat negdje drugdje te nas se – koliko god to bešćutno zvučalo – manje ticao nego ratna zbivanja u Hrvatskoj) znače toliko malo i malo ih poznaju, a riječ je o nedavnoj prošlosti, i znači li to da će se povijest ponoviti?

Gledajući predstavu u čijem je finalu i potresna i morbidna priča iz Pjesama o Lori, gledatelju se nudi vrlo pesimističan odgovor. No, s druge strane, možda je pravo pitanje upravo suprotno. Naime, zašto bi se nekoga rođena u razdoblju između 1991. i 1995. uopće i trebali ticati ti događaji, zašto bi trebalo biti važno jesi li Srbin, Hrvat ili Musliman? I mogu li, zbog rada na takvu projektu ovi mladi ljudi postati svjesniji potrebe da djelovanjem mijenjaju svijet u kojem živimo kako bi ljudi onda, možda jednom u budućnosti, bili bolji, tolerantniji prema drugom i drukčijem – pa makar on slušao narodnjake i turbofolk. Čini se da je pravi hommage Montažstroju upravo u takvoj vrsti poruke, koju sudjelovanjem u projektu i vjerovanjem u njega odašilje generacija 91–95. ugrađujući u bivanje na sceni mladenački bunt, bijes i stav pa čak i kad je on sadržan u sočnoj psovci.