Drukčije na dvjema adresama

Iako je i dalje teško, praktički nemoguće, a teorijski neozbiljno, cijelu jednu godinu zagrebačkih i hrvatskih repertoara uopće razbiti na podjelu on/off, ili srednje struje i neke vrste alternativa, činjenica je da barem u pogledu iskosa stvari mogu izgledati bolje za ovu drugu grupu u 2009. nego u mnogima dosad. Pitanje neovisnih produkcija, točnije pitanje što uopće jest neovisna produkcija jer takvom se može zapravo smatrati jedino nedavni potpuno privatno financiran mjuzikl Za dobra stara vremena, u godini na izmaku sasvim se neočekivano pojavilo pri selekciji Gavellinih večeri, kad je statut te manifestacije izmijenjen kako bi broj takozvanih neovisnih produkcija od ove godine nadalje bio neograničen. Koliko je veliko mutno i nedefinirano to neovisno polje, najbolje opisuje nekoliko primjera, onih koje se Gavellinim večerima jesu dogodile i onih koje nisu. Naime, u riječkom HKD-u Anica Tomić i Jelena Kovačić ostavile su jednu od svojih najboljih predstava, Menažeriju, koja je možda zaslužila i glavnu, i jedinu nagradu u Frankopanskoj 8. Je li to, međutim, neovisna produkcija, ako je HNK ionako kazalište, ili grupa, koja programska sredstva dobiva od grada Rijeke, a za Međunarodni festival Malih scena očekuje nešto i od Ministarstva kulture? Jednako tako, ni Borut Šeparović, koji je 2009. imao nekoliko važnih projekta, nije baš sam financirao sve što je radio, nego je također prošao na natječaju za financiranje javnih potreba u kulturi Grada Zagreba. Zato je rasprava o neovisnom još u zraku, pa je možda jedino argumentirano o takozvanoj alternativi misliti u kategorijama estetike.

S te strane, 2009. zaista se ima čime pohvaliti, iako ćemo one bitne pomake, poput otvaranja institucija i pojavu svijesti o suživotu koji nije tek uzajamno žmirenje, još pričekati. Situacija se nije promijenila, pa nije ni čudo da se ponovno u Zagrebu mogu spomenuti dva kazališta – ionako ukoso nagnut Teatar &TD sa svim pripadajućim prostorima koje nudi Studentski centar, i Zagrebačko kazalište mladih koje vrata, redovito svoje manje dvorane Polanec, otvara većinom tek u sigurnoj koprodukciji. U nešto široj slici iznenadilo je riječko Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, koje je na festivalu Riječke ljetne noći najprije ugostilo BAD co. s predstavom Liga vremena, ali i angažiralo Olivera Frljića da u brodogradilištu, na svoj poslovično provokativan način, postavi Moličreova Škrca. Iako i ti potezi mogu biti, i jesu, igra na sigurno, jer BAD co. ipak jesu igrači na inozemnoj sceni sa zavidnom koprodukcijskom platformom koju stalno obnavljaju, a Frljić je već brend koji kupuju čak i inozemnim producenti, ipak je potrebno ponoviti kako je Rijeka, uz Zagreb, jedino mjesto trajne potrage za odmakom od uobičajenoga repertoarnog odrađivanja kazališnog posla. Ponovno je, u rujnu, to na trenutak postao i Dubrovnik, angažiranjem Art radionice Lazareti u festivalu Perforacije koji je pokrenuo Zvonimir Dobrović. Koliko će taj novitet trajati i hoće li ponoviti uspjeh festivala Queer Zagreb, nastala u istoj manufakturi, pokazat će sljedeća godina, možda i drukčijim programom. Zasad, riječ je o zanimljivu pokušaju objedinjavanja kraćih izvedbenih formi najrazličitijega dometa, gdje se širinom zahvata pokušava dati zasluženi status i performansu i plesu i drukčijem, možda novom kazalištu.

Njime se ove godine više nego prije bavio Festival svjetskog kazališta, uz naravno već spomenuti Queer, ali Eurokaz je, u svojem naporu da ne bude samo prikazivački nego i produkcijski festival, ove godine zaista uspio, u suradnji sa Studentskim centrom i tamošnjom Kulturom promjene, proizvesti možda i najbolju predstavu takozvane alternative. Iako je ostala izvan optike srednjostrujaških festivala, pa onda naravno i Nagrada hrvatskoga glumišta, Knjiga mrtvih Zlatka Burića Kiće i ostalih iz kreativnoga tima nekadašnjeg Kugla glumišta, ostaje jedan od razloga zašto treba pamtiti kazališnu 2009. U sklopu Eurokaza s temom smrti Burić je zapravo složio trostavačnu poemu o nostalgiji i odlasku, koristeći se starim postupcima legendarne Kugle u sasvim novoj, smirenijoj potrazi za smislom nakon što je inicijalni bijes već nestao, a ostaje samo žaljenje za potrošenim vremenom i neostvarenim snovima. Iako je najavljena i djelomično kao rekonstrukcija, Knjiga mrtvih funkcionira ko nova predstava nastala listanjem po katalozima prošlosti, ali osobne i proživljene, što joj daje neizbrisiv pečat autentičnosti. Prošlošću se bavio i Borut Šeparović kad je dječacima rođenima u ratno vrijeme dao da čitaju i igraju roman Borisa Dežulovića Jebo sad hiljadu dinara. Iz njihova čitanja i shvaćanja nedavne hrvatske povijesti, časnih i manje časnih ratnih djelovanja na domovinskom tlu i u inozemstvu, nastala je predstava Učilišta ZKM-a Generacija ‘91–95, nimalo slučajno podnaslovljena Sat hrvatske povijesti. Iako i Šeparovićev postupak djelomično može nalikovati rekonstrukciji postupaka iz ranije autorske faze i početaka grupe Montažstroj, i njegova predstava više govori o sadašnjosti nego o prošlosti i zato zaista jest sat domaće povijesti, one koja nas se još itekako dotiče, koji ni stariji, a ne samo ponavljači, ne bi smjeli propustiti.

Izdvojivši tek nekoliko predstava, ne treba u ovom nevidljivom ili manje vidljivu krugu takozvanog offa zaboraviti i neka imena koja nisu nova, ali koja će tek dočekati svoje zrelije radove. Najprije je to Miran Kurspahić, čiji rastući angažman u Teatru &TD poprima obrise pravog opusa, i Dario Harjaček, koji nastavlja suptilno istraživanje glume na tragu Olivera Frljića i tandema Kovačić – Tomić, ali na svoj specifični način. U 2009. treba se nadati da će sluha za projekte koji neće nužno zabaviti nego zaintrigirati publiku biti više i u drugim kazališnim kućama, jer već je dosadno spominjati samo dvije adrese kad god nije riječ o željeznom repertoaru, blaziranoj suvremenosti i svakodnevnoj komediji.