Dosljedan poetici

Već prepoznatljiv rukopis mladog, u medijima prisutna redatelja Mirana Kurspahića, a pretpostavljamo da bi želio biti okarakteriziran smisleno kontroverznim, zadobio je novu kvalitetu.

Činjenica da je i predstava Zadatak, sjećanje na revoluciju, premijerno izvedena 15. studenoga u Teatru &TD, još jedan pokušaj diplomiranja na zagrebačkoj ADU, čini se nebitnim okvirom i povodom zbivanja, pogotovo zato jer se redatelj i kod kritike i kod publike već više puta dokazao, pa se nameće pitanje: nije li sve to možda izrežirano, i to u Kurspahićevu korist, s obzirom da mu osigurava pozornost javnosti, i uklapa se u konceptualnu, promišljenu kičasto-pretencioznu poetiku mladoga redatelja.

Ogoljavanje i problematiziranje kazališnog postupka, čak i na postmoderan način, već odavno je svima poznato, kao i pokušaj šokiranja, vrijeđanja publike. U Zadatku Heinera Müllera, drami ironična naslova s obzirom na okolnosti, a dodijeljenoj mu za diplomski ispit od strane profesora na Akademiji, Kurspahić propituje odnose moći unutar sama procesa kazališnoga čina, ali ih i reflektira na stvarnost, tako da se na kraju zaista ne zna tko je žrtva čije manipulacije, kako u svakodnevnom životu tako i u kazalištu. Müllerov tekst govori o neuspjelu pokušaju revolucije (one francuske, građanske, slavne i poznate, iz 1789), teoretski provedenoj u djelo, čije su tekovine vrlo brzo rezultirale devijantnim podmlatkom, pa joj se stoga gubi i sam smisao. Što je vrlo intertekstualno s obzirom na predstavu, redatelja i kontekst izvođenja.

Tri glumice (Lana Barić, Lada Bonacci, Ivana Krizmanić) animiraju publiku i navode je da glumi, upravljajući scenskim događanjem i onima koji ga izvode, a dio su mehanizma koji vlada našim svijetom, agensa revolucije, vrlo brzo pretvorenih u protagoniste politike i terorizma. Složene ludičke, postdramske konstrukcije, multifunkcionalna predstava završava odvođenjem dijela publike u zarobljeništvo kao taoca, dok drugi dragovoljno mogu otići na mali prosvjedni skup ispred glavnoga stožera HDZ-a, na Trgu žrtava fašizma, na javno čitanje zakona o javnom okupljanju.

Fenomenološki i problemski gledano, osobno mi je teško bilo što zaključiti o svrhovitosti ovakva tipa predstave. U vrijeme kad je kazališna postmoderna otišla mnogo dalje, nije osobito inovativna u postupku ili tematici, više pripada u onaj odvjetak kazališta koji se bavi virtualnošću i fikcionalnošću svega što se nameće i sevira kao stvarno i istinito, pa bi ponajbolja usporedba bila ona kolege s Radija 101, da je riječ o hrvatskoj inačici Sashe Barona Cohena. Odista zabavnoj, mora se priznati.

Bez obzira na redateljske banalnosti i pretencioznosti, a ima ih, jer to je, uostalom, Kurspahićev stil, moguće je da ovakve predstave privuku publiku.

O njihovu istinskom životu sada, danas, kritički je teže govoriti, ali recimo da bi ih bilo najbolje svrstati u kategoriju gotovo klasična mimesisa: vjerno oponašaju površnost, a time i perfidnu manipulativnost današnje zbilje. S druge pak strane, u tom oponašanju nude, neopazice, i niz problemskih pitanja, pa ispunjavaju kritičku, političku i intelektualnu funkciju kazališta. Posebice u interaktivnoj dimenziji rada s publikom, koja bi, osim zabavne i mimetičke funkcije, zaista trebala shvatiti i prepoznati poruke i pitanja koja joj redatelj upravo takvim, zabavnim i naizgled površnim postupkom eksplicitno servira, dapače, doslovce nameće.

Drugu je predstavu Kurspahić ostvario u suradnji s mladom i uspješnom dramaturginjom Ronom Žulj, bez tekstualnoga predloška, o temi kulturnih predrasuda i općih mjesta, vezanima za Lijepu našu, razumije se, a pod naslovom Žrtve zemljopisa 2. Nastala kao dio kulturnoga programa Connections Europske Unije, namijenjena je međunarodnom izvođenju, te je stoga na premijeri 19. studenoga izvedena na engleskom i njemačkom. Jednostavnije forme nego Zadatak, uključuje tri izvođača, od kojih je jedan i sam redatelj te glumci Sven Jakir i Dean Krivačić. Osim jake i britke autoironije, pogotovo u plastičnom prikazivanju egzotike Balkana, i hrvatskih pokušaja da mu se odupru, tematizira i položaj mladih umjetnika, pogotovo s ovih prostora. Tu je jasno opet u središtu sam Kurspahić i njegovo eksplicitno, autoironično traženje producenta u publici, i nuđenje raznih usluga zauzvrat, time i ponovno ironično, duhovito slikanje svijeta u kojem su prisiljeni živjeti mladi redatelji. Vidljivo je da su Žrtve zemljopisa 2 (u podtekstu je i odnos s producenticom, voditeljicom Kulture promjene Natašom Rajković), namjenski izvozni proizvod, i to vrlo dobar. Svakako, riječ je o dvjema zanimljivim predstavama, koje je vrijedno pogledati, a u kontekstu hrvatskoga glumišta zaista su pravo osvježenje. Nekima će se pritom Kurspahićev lik i djelo svidjeti, nekima ne, no sigurno je legitimno, i poželjno, da postoji mlad redatelj tako dosljedne poetike.