Dirigent velike duše

Hrvatska glazba izgubila je vrsnoga glazbenika i velikoga glazbenog entuzijasta. Maestro Vjekoslav Šutej izgubio je bitku s leukemijom u 58. godini, u dobi kada su dirigenti tek na početku razdoblja prave zrelosti i čije je vrijeme tek trebalo doći. A već je učinio tako mnogo, osobito na opernim pozornicama. Operu je udisao punim plućima, prokrstario je najvećim svjetskim opernim kućama i surađivao s najvećim pjevačima današnjice. Smrt ga je zatekla na mjestu šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije i redovnog profesora dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, ali i u ulozi dirigenta međunarodnog ugleda s ugovorenim angažmanima do 2013.

Vjekoslav Šutej, među prijateljima zvan Điđi, bio je sretno dijete opere. Rođen je 31. srpnja 1951. u Rijeci, u pjevačkoj obitelji. Nedvojbeno je da su mu roditelji, solisti riječke i zagrebačke Opere – majka, sopranistica Alemka Štefanini Šutej, i otac, tenor Josip Šutej – predali gen za operu. Djetinjstvo je proveo u čarobnom ambijentu zamračenoga gledališta, odakle je gledao pokuse u kojima su roditelji sudjelovali. Istražio je sve tajanstvene kutke iza i oko pozornice. Dirigiranje je studirao kod Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se kod Franca Ferrare u Rimu. Početak njegove profesionalne karijere znakovit je za mnoge hrvatske glazbene talente. U početku glazbene institucije od kojih se to očekivalo i kojih se to ticalo, a to su bile u prvome redu Zagrebačka opera i Zagrebačka filharmonija, nisu pokazale zanimanje za ono što je on nudio: prirodnu nadarenost, temeljito izučen zanat, muzikalnost i temperament te zdravu mladenačku želju i ambiciju za napretkom i uspjehom, skopčane katkad s neizbježnom buntovnošću i nemirnim duhom. Za studentskih dana često je dirigirao u kazalištu Komedija, no nakon diplome tri je godine bio nezaposlen. Prvo radno mjesto dobio je u Baletu HNK u Zagrebu, gdje je njegov dirigentski štapić upoznao niz baletnih partitura. Povjerenje mu je prvi iskazao intendant splitskoga HNK Ivica Restović: Šutej je ravnao premijerom Giordanova Andree Chéniera u svibnju 1980, prvom opernom premijerom u novootvorenoj zgradi splitskoga HNK nakon dugogodišnje obnove. Slijedili su Prodana nevjesta, Traviata, Aida, Otello, Don Carlos i drugi naslovi, koji su odmah pokazali najbolje područje njegova rada – talijansku operu, belkanto i verizam, ali i slavenski te francuski repertoar. Postao je umjetničkim ravnateljem Splitske opere, u kojoj je mnogo naučio, ali i ostvario zavidne rezultate. No pogled mu je sve više skretao preko granica.

U drugoj polovici osamdesetih umjetnički je ravnatelj Hollybush Festivala u New Jerseyu. Od početka devedesetih bilježi dva iznimna uspjeha. Glazbeni je ravnatelj znamenite venecijanske operne kuće La Fenice, gdje se istaknuo novim produkcijama Jevgenija Onjegina i Rigoletta, i utemeljio je Seviljski kraljevski simfonijski orkestar, kojemu je bio ravnatelj i šef dirigent do 1996. Sredinom devedesetih također je glazbeni ravnatelj Velike opere u Houstonu, gdje je do 1997. dirigirao izvedbama 19 naslova i ukupno 133 izvedbe, između ostalih, operâ La Bohčme, Ariadna na Naxosu, Lucia di Lammermoor, Hoffmannove priče, Attila, Faust, Boris Godunov i praizvedbom opere Firenca u Amazoni suvremenoga meksičkog skladatelja Daniela Catána.

Tada je Vjekoslav Šutej dosegnuo stepenicu koja jamči svjetsku karijeru. Kao operni dirigent afirmirao se u kolijevci opere. U Italiji je iskusio kako se u operi mogu dogoditi velike emocije i kako talijanski glazbenici još mogu dati dušu u muziciranju, što je najbolje odgovaralo njegovu glazbeničkom habitusu. Ondje mu je profesionalni uspjeh bio najljepši. Niz godina dirigirao je predstavama ljetnog festivala u veronskoj Areni. Kao dirigent vrlo jasne i precizne geste, s dugogodišnjim iskustvom sa splitskog Peristila, nije u tom ogromnom prostoru imao nikakvih poteškoća.

Teško bi bilo nabrojati sva operna kazališta diljem svijeta u kojima je opetovano nastupao, još teže mjesta njegovih koncertnih nastupa. Spomenimo tek Njemačku operu u Berlinu i Bavarsku državnu operu u Münchenu; Opere u San Franciscu, Seattleu i Portlandu u Americi; Parmu, Torino, Cataniju i Napulj u Italiji; te Madrid i Tokio.

Posebno je poglavlje 129 nastupa u Bečkoj državnoj operi, od svibnja 1993. kada je debitirao s Pikovom damom do Tosce u travnju 2007, ukupno u sedamnaest naslova, među kojima su i rariteti poput Donizettijeve Favoritkinje i Halevyjeve Židovke. Godine 2001. otvorio je sezonu s Don Carlosom, u kojem su glavne uloge pjevali Neil Shicoff, Ferruccio Furlanetto i Maria Mescheriakova. Izvedba se uživo prenosila na velikim videozidovima na glavnim trgovima u Beču i Grazu. U Beču se susreo s plejadom najvećih pjevača današnjice i bio sudionikom popularnih božićnih koncerata s Plácidom Domingom i Joséom Carrerasom. Dosad je prodano više od milijun i pol primjeraka CD-a sa snimkama tih koncerata. Na koncertu u Schönbrunu s Joséom Carrerasom uspjeh je bio toliki da je Carreras morao otpjevati više od deset biseva! Poznati tenor nije vjerovao što se zbiva, ali je Điđi, predviđajući da se nešto tako može dogoditi, ponio potrebne note. O interpretaciji pojedinoga dodatka dogovarali su se u hodu, pred publikom. Rad u austrijskoj prijestolnici donio mu je prestižni Orden grada Beča.

Jednom je prigodom spriječio skandal u Veroni. Opsežan međunarodni glazbeni i kulturni projekt pod naslovom Kamena kruna trebao je pokazati kako različitosti među narodima nisu prepreka i pobuditi zanimanje za njihovo međusobno upoznavanje i povezivanje. Bilo je zamišljeno da gala koncert Placida Dominga u veronskoj Areni, kao središtem Mediterana te večeri, bude protkan snimljenim prilozima nacionalne glazbe i plesova pojedinih zemalja. Godinu i pol pripremao se taj projekt s pet stotina umjetnika iz Hrvatske, Turske, Sirije, Libije, Tunisa, Španjolske i Francuske. No sve se u trenu urušilo kada je dvadesetak tisuća posjetitelja u Areni protestiralo protiv snimljenih videopriloga, očekujući i tražeći samo Dominga. Organizatori su trenutno reagirali i prekinuli projekcije. Ali planirani glazbeni program bio je prekratak pa je ad hoc ubačeno nekoliko točaka koje uopće nisu bile predviđene ni probane. Zahvaljujući spretnosti i snalažljivosti, ali i sposobnosti koncentracije na najvažnije u glazbi, Vjekoslav Šutej dostojanstveno je s ansamblom veronskoga festivala prevladao neugodnu situaciju. Koncentrirano se snalazio u promjenama i izvedbama prima vista. Nije dopustio da išta poremeti glazbenu izvedbu heterogenoga programa, nego je svaku točku stilski primjereno oblikovao.

I prvi nastup na Festivalu u Parmi nije prošao bez uzbuđenja. Postavljao je francusku verziju Verdijeva Trubadura. Konzervativna parmanska publika pitala se čemu Trubadur njihova Verdija na francuskom jeziku. Kritičari su ga pitali hoće li pjevačima dopustiti da pjevaju visoke tonove kojih nema u partituri. Svojom ih je izvedbom sve razoružao i ugodno iznenadio. Dopustio je visoke tonove, smatrajući da bi Verdi bio sretan da ih može čuti jer su pjevačke mogućnosti današnjih pjevača veće nego u njegovo doba. U tome se držao tradicije. Nije se slagao sa čistunstvom izvedbi iz kritički pročišćenih izvornih verzija partitura koje negiraju tradiciju. Smatrao je kako je opera popularna baš zato što velik dio publike želi čuti visoke sopranske i tenorske tonove, bez obzira što su oni naknadno dodani u kadencama. I oznake tempa smještao je više u uvriježene okvire negoli u strogu metronomsku preciznost, vođen zdravom logikom: kada pjeva velik glas, kazalište je puno tona i bolje je da je tempo sporiji. I obrnuto, ako pjevač ne može doći do kraja fraze, bolje je ubrzati tempo.

Mnogi veliki pjevači voljeli su da im dirigira gala koncerte. Kada je bio ravnatelj glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara, na njima su, među ostalima, nastupili Ramón Vargas, Denyce Graves, Leo Nucci i Cristina Gallardo Domâs. U Zagrebu je s njime pjevala Inva Mula.

Na pragu zrelosti pobio je krilaticu koja ga je pratila Nemo propheta in patria. Godine 2003. postao je šef dirigent Zagrebačke filharmonije, a sredinom devedesetih vratio se u Zagrebačku operu. U njoj je 1975. diplomirao s Traviatom i dirigirao još dvije predstave. I otada do premijere Samsona i Dalile 1995. – ništa. Hrvatska glazbena sredina odnosno operna reprodukcija s nevjerojatnom je lakoćom izgubila dva desetljeća odsutnosti Vjekoslava Šuteja s dirigentskog pulta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu. Nije ni onda nastala navala na njega, ali uvijek bi rado došao kad god je imao vremena. Samson i Dalila, Zrinjski kojega je zamislio više na talijanski način s mnogo brija i mnogo entuzijazma te Aida bolje se pamte od niza drugih izvedbi tih djela.

Od 1972, kada je kao student treće godine dirigirao u kazalištu Komedija do posljednjeg nastupa na koncertu Opera pod zvijezdama prošlog ljeta, u gotovo četiri desetljeća umjetničkog rada ostvario je više od 110 opernih i baletnih naslova. Tu su, pored već spomenutih, Cavalleria rusticana, Pagliacci, Carmen, Čedo Zapada, Nabucco, Manon Lescaut, Madama Butterfly, Manon i, zadnja u nizu, Gioconda, sve opere baš po njegovoj mjeri.

Zaposlenu i posvećenu ponajprije operi, nije mu preostalo suviše vremena za simfonijski repertoar. Vjekoslav Šutej najviše je na tom području učinio za glazbeni život Sevilje, za što mu se taj španjolski grad odužio proglasivši ga svojim počasnim građaninom. Otkako je postao šef dirigent Zagrebačke filharmonije, objavljeno je nekoliko snimaka njegovih koncerata na CD-ima s djelima Beethovena, Hatzea, Ravela, Berlioza, Sorkočevića i Haydna. Prije dvije godine u repertoar Zagrebačke filharmonije uvrstio je Wagnerova Ukletoga Holandeza, naznačujući na taj način put kojim će se možda dalje odvijati njegova karijera. Pokazalo se da mu to djelo dobro leži, da njegovu dramatiku i glazbeni luk snažno osjeća. Pobudio je nadu da će i dublje zaroniti u Wagnerov opus...

Najozbiljnijim umjetničkim zadacima Vjekoslav Šutej pristupao je s vedrinom i osmijehom na licu. Nijedan njegov nastup nije prošao bez strasti i temperamenta, koje je zarazno širio na suradnike. Čvrstim glazbeničkim stavom poticao je ansambl, orkestar i pjevače. Sjajno je osjećao, pazio i pratio soliste. Imao je izvanrednu sposobnost da trenutno agogički reagira kako bi im pomogao da zaokruženo dovrše frazu, ostvare lijepi legato ili im je omogućio sekundu predaha kada im je bilo potrebno. Izgarao je na dirigentskom pultu kako bi svakom pjevaču u operi omogućio maksimum. Izgarao je kako bi pružio najprimjereniji orkestralni okvir predstavi. Nije disao samo s pjevačima, disao je sa cijelom operom. Iako ga je resio imidž suvremene dirigentske zvijezde s autoritetom, zanimljive medijima i popularne, nesebično se podređivao pjevačima, znajući da su oni publici najprivlačniji. Hrvatska glazba izgubila je dirigenta mladenačkoga žara u naponu snage, jednu od svojih najvećih i sve rjeđih spona sa svjetskim glazbenim tokovima.