Autsajderski junaci

Treća Bilježnica namjernih sjećanja Čede Price Plitvičkog u cijelosti je posvećena njegovu najboljem prijatelju Vladi Gotovcu. Pseudonimno ime glavnog antijunaka, a možda najtočnije autsajderskog junaka ove memoarske proze – Job Gotal – ništa ne skriva, dapače otkriva simboliku patnje i snage neobična života usmjerena prema vječnosti, a otvorena društvenoj vjetrometini različitih stupnjeva poniženja, baš onako kako na početku ovoga zaključnog dijela trilogije kaže Heineov moto: „Ondje gdje veliki duh iskazuje svoje misli nalazi se Golgota.“

Neskriveno oblikovana stvarnost neizbježno nadvladava ograničenja stvarnih lica i događaja, reći će autor na kraju knjige, objašnjavajući zašto se koristi pseudonimima i zašto je krenuo u avanturu pisanja. Naime, književnik prisutan pola stoljeća poezijom, prozom, dramama, esejima i polemikama u hrvatskoj književnosti, Čedo Prica u zadnjem desetljeću dvadesetog stoljeća ispisuje svoja namjerna sjećanja, oblikujući tako vrlo rijedak i specifičan oblik proze izgrađen na faktografiji stvarnih, zbiljskih, dokumentarnih zbivanja (u ovoj knjizi konkretno – od pedesetih godina 20. stoljeća do danas) neskriveno oblikovanih u literarnost teksta. Riječ je o ispisu autorskih komentara i viđenja, ali i živa sudjelovanja likom Izidora, kojim pisac prelama tako poziciju između pripovjedača i autora. Memoarska proza kao književna vrsta tako se zapravo oblikuje u fiction-faction roman, inače gotovo nezabilježen na hrvatskoj književnoj sceni. Tema o čovjeku kojemu su „jedni sudili, drugi ga htjeli ubiti, a treći ga svečano pokopali“ intrigantna je i zanimljiva – posebno kada je piše „najveći memoarist krugovaške generacije i epohe“ – kako je eliptično rekao Nedjeljko Fabrio.

Roman je komponiran u dva dijela, a svaki grade male zaokružene, naslovljene novele (npr. Trijumf gladi; Četiri jahača apokalipse; Jutro uhićenja; Povratak autsajdera; Triptih o rastajanju) povezane u čvrstu proznu strukturnu cjelinu. Prvi dio govori o studentskim danima Joba i Izidora, okruženih generacijom poznatih književnika i kulturnjaka. Čvrsto intelektualno prijateljstvo razvija se uz gustoću literarnih asocijacija u vremenu posljednje godine života Tina Ujevića, a stotinu godina nakon izlaska Fleurs du mal ( „...kroz tih stotinu godina napredovalo je uglavnom zlo, dok ni s cvijećem ništa nije bolje. Truju ga na svakom mjestu i predjelu zemlje...“). Sama osobnost Gotovčeva, odnos-no karakter Joba Gotala, postaje idejna vertikala čiste etičke misli „o jednoj točki života na mjestu zajedničke trajne povijesti i ljepote svih ljudi“. Njegov dar govora, produhovljenost pisma, dostojanstveno prihvaćanje ponižavajućih hapšenja, zatvorske kazne, zabrane javnog djelovanja – neprekidno upozoravaju na doba netrpeljivosti naspram drugih i drukčijih. On otvoreno raspravlja o drobljenju ljudske duhovne i moralne cjeline, o vrijeđanju dostojanstva i dovođenju u pitanje budućnosti cijele nacije. Upravo vlast tog istog naroda zatvara ga, muči i ponižava, a zatim uzvisuje.

Drugi dio romana govori o Gotovčevu izlasku na slobodu, preuzimanju predsjedničkog mjesta u Matici hrvatskoj, o njegovu saborskom zastupništvu. Od bivšega zatvorenika, za kojega svi znaju da je izvanredan govornik, očekuju se velike domoljubne riječi – što će pripovjedač komentirati Gotovčevim mislima: „... a što da izgovori takvima kakvi jesu, pretilim i samoljubivim, zadriglim od svečanih pjesama i na brzinu sročenih lekcija o domoljublju, kojima je svako pitanje sve složenije ljudske zbilje i društvenog opstanka tuđe i nejasno; oni koji vole domovinu samo za obilnim trpezama, kroz svečane pjesme i vatromete…“

Čedo Prica Plitvički ne samo da strpljivo razlaže misli, razgovore i situacije u kojima se zajedno s Gotovcem zatekao, on nas uvodi u atmosferu svoga doba poetičnim rečenicama, stilom u kojem lirizam ponekad potpuno prevlada prozu, komentarima u kojima Gotovčev kriticizam postaje i njegov vlastiti. Prica se odlučio uhvatiti ukoštac s vremenom u kojem je njegov prijatelj ostavio trag svoje ljubavi prema istini, poeziji i domovini. Gotovčeve rečenice prožete britkim etičkim kriticizmom ponovno sada izgovara Prica u Namjernim sjećanjima udvostručujući tako duboku vjeru u djelo, moć stvaranja i poeziju.