Antologija s aktualnim učincima

V rijeme je, očito, intenzivnijega antologičarskog (i ne samo antologičarskog) promišljanja hrvatske poezije o samoj sebi, o svojoj dijakroniji i sinkroniji. Samo pisanje pjesama, naime, svagda uključuje i nekovrsnu svijest o tome kako i zašto se piše, a ta se svijest vrlo često brusi u plodonosnom srazu s drugim pjesnicima, posebice onima koji pišu istim jezikom. Nije stoga ni najmanje slučajno da su sada već i mnogobrojne antologije i panorame hrvatskoga pjesništva, koje su se intenzivnije nego prije sačinjavale u posljednjih petnaestak godina, sastavljali odreda sve sami pjesnici (uz to, dakako, i kritičari i teoretičari – Hrvoje Pejaković, Tonko Maroević, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Tvrtko Vuković, Zvonimir Mrkonjić, Goran Rem, Miloš Đurđević, Sanjin Sorel, Ante Stamać). Te su antologije i panorame, znano je, imale međusobno korjenito različite metodološke i sadržajne koncepcije, a uglavnom su obuhvaćale poeziju cijeloga (ili samo drugog dijela) dvadesetog stoljeća, ili najnovije pjesništvo, ili (samo Stamaćeva antologija) hrvatsku poeziju u cijeloj njezinoj povijesti.

San duše o krajoliku svetog Frana

Osjetio sam u praskozorje nešto,

kao da mi duša umire.

Zar ona može svisnuti?

Ah, duša može plakati, može jednom

vrisnuti,

Ona vene. Čama je njena smrt.

Bila je čista noć u vrtovima,

veličanstven sat,

kad je duša sanjala karamfil

na jastuku vrelom.

Miris tužnih proljeća.

Kišilo je kroz odaje i mračna zdanja,

obasjana uređajem konačišta –

od mjedi i aluminija –

kroz predsoblja u koja plazi

sjaj kirurških lampa

iz kuće preko puta,

a noćnici rashlađuju čela

na mramornoj ploči pred zrcalom,

uprljanim smrću moskitosa.

Zrcalo tad prasne prugom svjetlosti

s reklame na oblakoderu

na eskini Amerike.

Jest lijepo siromaštvo. Ono čini,

da put bude dobra.

Skrušeno, bez strasti, tijela se dodirnu,

drže se za ruke kao prijatelji,

u dugočasnu noć, bodreći se

na ubogoj plahti,

koju osvijetli mlazom reflektor,

ili zvijezda, što se gasi.

Je li brod ili zvižduk tvornice?

Tjeskoban je ovaj prosjek bijede:

večeri bez pucketanja vatrice,

prozori bez inja,

čađ i mrvice cementa

na rubovima pladnja,

gdje je oči radovao dvorac

u bršljanu i starinsko jedro.

Zavidi duša veselom odrpancu

u snenoj Umbriji, Frančesko,

il kad pleća grije o mauzoleje

svetog Ilirika.

Kroz masline, kroz rogače

vodio si mene

srebrnim kukurijekom

pjeni gorkog mora.

Tu je jedan ribar, (što je dječicu sahranio

među lovorikom, utirući put kosirom)

išao trgovima,

nudeć ribe na tanjuru od pruća.

Duša želi morske kamenčiće,

bijel oblutak, što se trlja na rukavu.

Hvala ti za svjetlost.

Već se dani.

Viktor Vida

***

Selekcijski uvidi ponekad su, međutim, bili specijalistički usmjereni prema određenome sadržajnom ili formalnom aspektu domaćega pjesništva pa je, primjerice, Goran Rem napravio antologiju hrvatskoga pjesništva iskustva intermedijalnosti, a sastavljeno je i nekoliko antologija koje su se bavile nekom temom u poeziji. U takve tematske antologije pripadaju i izbori iz hrvatskoga pjesništva religioznoga i duhovnog nadahnuća (ostavimo sad po strani pitanje nema li cjelokupno pjesništvo ili njegov najveći dio određenu duhovnu dimenziju već samim time što je duhovna djelatnost). U prošlome, proklamirano ateističkom, sustavu jasno je da su se takve antologije mogle vrlo teško, a najčešće nikako, objavljivati pa se je do 1990. pojavilo samo nekoliko takovrsnih knjiga, od kojih je najveći odjek imala Juričina i Petračeva antologija U sjeni transcendencije, 1987. (drugo je, prošireno, izdanje doživjela 1999). Nakon takve općeduhovne antologije, došlo je i vrijeme za monotematske knjige posvećene, primjerice, marijanskoj, božićnoj, pasionskoj, uskrsnoj lirici, a prije dvije godine objavljena je i velika antologija Vladimira Lončarevića Krist u hrvatskom pjesništvu, koja se bavi temom Krista od početaka naše poezije do danas.

Po sličnome modelu, a i s već poznatim autorima, nastala je i opsežna antologija – s gotovo sedamsto stranica – koja tematizira Svetoga Franju u hrvatskom pjesništvu. Riječ je o knjizi Hvaljen budi, Gospodine moj. Sveti Franjo u hrvatskoj književnosti, koju su sačinili Vladimir Lončarević, Božidar Petrač i Nevenka Videk, i to u povodu osamstote godišnjice utemeljenja franjevačkoga reda. Valja naglasiti da su općenito razmjerno rijetki antologijski izbori koji obasežu cjelokupnu povijest hrvatske poezije od njezinih početaka do danas. U takvim se izborima ne radi samo o iznimno zahtjevnome kritičko-selekcijskom, već i o širefilološkom poslu, koji zahtijeva odlično poznavanje povijesti hrvatske književnosti i njezina obrađenoga pa i ne posve obrađena korpusa.

Uza sve moguće poteškoće u sastavljanju takva antologijskoga obuhvata, naknadno se, međutim, događa i svojevrsno udivljenje pred cjelovitom slikom koja izroni u jednoj takvoj knjizi. Tako je, posebice i zbog posvećenosti jednoj temi, i s antologijom Hvaljen budi, Gospodine moj. Već je, ne samo književno nego i ljudski, dojmljiva ganutost tolikih umjetnika riječi tijekom cijelih sedamstotinjak godina jednom te istom temom i jednim te istim živodajnim nadahnućem kao što je to život i duhovnost Svetoga Franje Asiškoga. U takvu nadgeneracijskom i višestoljetnom zajedništvu očituje se, dakako, i velika raznolikost razdoblja, stilova, sadržajnih naglaska i inovacija, versifikacijskih postupaka, povijesnojezičnih osobitosti pa i samih funkcija pojedinih pjesničkih tekstova. Taj očuvani odnos između duhovno-književnoga zajedništva i raznolikosti kao da na osobit način omogućuje pune kompetencije književnopovijesnoga uvida. Uspostavlja se, naime, neko, ujevićevski rečeno, „pobratimstvo lica u svemiru“, odnosno razlikama obogaćena, a neugrožena srodnost. Sam Sveti Franjo u takovrsnoj smislenosti i unutarnjoj povezanosti unutar hrvatske franjevske poezije zasigurno bi lako prepoznao „sestricu književnost“ kao još jedan od divnih i dobrih Božjih stvorova.

* * *

Frot ut ubjaza

Tu je sveta knjiga stvorena na ruke

I frot ju još nosi niz Mirnu i dalje;

Ne treba mu lovor, časti i medalje,

Ni aura sveca ni grafit sa žbuke.

Ne treba mu potpis, samo brzi konji

Da po Istri prospe nauk nag iz knjige;

Ne mogu mu ništa ni vrazi ni štrige,

Ni pomamni vjetar u šumnoj ladonji.

Krenuo u kamen iz drevnog je Roča,

Zastalog u klancu i sad s ceste, s polja

Puk ga njegov gleda i s njegovih ploča

Još se rabi svjetlost i jezik i volja

Za uzlet u vjeru dok onako moćan

Sa stijene glagolja, glagolja, glagolja...

Jakša Fiamengo

* * *

Antologija Hvaljen budi, Gospodine moj zapravo je otvorena riznica svih hrvatskih povijesnih, regionalnih, stilskih i jezičnih posebnosti, i u njoj se može vrlo plastično doživjeti višestoljetne mijene hrvatske duhovnosti i izražajnosti. Pjesme ukupno 169 autora u antologiji (navedeno je i nekoliko pjesama anonimnih autora) posve su sraštene s općim književnopovijesnim razdobljima hrvatske književnosti pa je zanimljivo pratiti na koji su način o Svetome Franji pisali anonimni srednjovjekovni začinjavci u 14. I 15. Stoljeću, najistaknutiji i nešto manje istaknuti pjesnici latinizma, renesanse, baroka, prosvjetiteljstva, romantizma i realizma u 16, 17, 18. I 19. Stoljeću te mnogobrojni pjesnici raznolikih poetičkih usmjerenja tijekom 20. Stoljeća i s početka novoga tisućljeća. U inače opsežnu i vrlo instruktivnu predgovoru (koji je zapravo svojevrsna studija o hrvatskome franjevskom pjesništvu) Božidara Petrača ocjenjuje se da, usprkos neprekinutoj povijesti spomenutoga pjesništva, ipak postoje i znatnija pomicanja sadržajno-izraznoga naglaska. Naime, kako piše Petrač, „kao i u umjetnosti, i u pjesništvu se u starijim razdobljima najčešće opijeva Franjin život ili mu se molitvom utječe u prošnji za duhovnu pomoć, dok se u novije i najnovije doba, osobito u XX. Stoljeću, Sveti Franjo doživljuje izraženije i distinktnije osobno, pa mu se najčešće pristupa s doživljajnom posebnošću, koje nastaje ili nosi pečat egzistencijalnih stanja i individualnih poimanja odnosno specifičnih doživljaja svakoga dotičnoga pjesnika“.

U predgovoru se nadalje ističe da se pisanje franjevskih pjesama posebice intenziviralo potkraj 19. I u prva dva desetljeća 20. Stoljeća, osobito o 700. Obljetnici rođenja i smrti Svetoga Franje te 700. Godišnjici utemeljenja franjevačkoga reda. Sastavljači su antologije pak sasvim opravdano težište knjige stavili na našega najizrazitijeg i navrednijeg pjesnika nadahnuta franjevskom duhovnošću – Nikolu Šopa, kao i na Vladimira Nazora, koji je više puta i na više načina pjevao o Svetome Franji.

* * *

Pitanja jednog prirodoslovca sv. Franji

Željki Čorak

Kako vrijeme odmiče više nemam ni

jednog čvrstog argumenta

koji bi me mogao dovoljno dobro

opravdati

ni pred njima ni pred tobom

Jesam smišljao sam im zamke hvatao sam

ih mrežicom

golim rukama

i na razne druge načine

i žive sam ih sa svim šarama i okcima na

krilcima

stavljao u bočice napunjene gipsom i

kristalićima cijankalija

Postupao sam po svim pravilima

lapidapterološke struke

ako se to uopće broji u olakotnu okolnost

Jesam pribadao sam ih iglicama na

plutanu podlogu

dok je u meni sve pulsiralo

Širio sam im krilca na raspelicama koliko

je god bilo moguće

kako bi i mrtvi zadržali ljepotu

Nema opravdanja za moju radost

Svaku sam ih noć sanjao

one rijetke i teško uhvatljive

svaki puta sve šarenije

U snu sam se budio s punim ustima praha

od dragosti nisam mogao dočekati jutro

da ih ponovno vidim

mirne i spremljene za vječnost

Znadem da će me svejedno u raju ili paklu

dočekati u rojevima njihove male duše

No reci mi molim te

ti koji jedini razumiješ jezik sitnih

stvorenja

s koliko se godina vječnosti

gore

za jednog leptira

kažnjava radost prirodoslovca

a ja ću to već

sam sebi pomnožiti

s brojem izložaka

u vitrinama.

Jozefina Dautbegović

* **

Iako je poezija vjerskoga nadahnuća velik dio 20. stoljeća gurana na marginu ili čak onemogućavana i posve prešućivana, najveći broj hrvatskih pjesnika koji su pisali o svetome Franji baš je iz toga razdoblja (u antologiji zauzimaju više od tri četvrtine stranica), a, kako je odavno zapaženo, što su vanjske okolnosti protivnije poštivanju Božjega stvaranja, to se jače nameće potreba i nadahnuće duhovnošću asiškoga sveca. Baš zbog toga i u današnjim uvjetima općega moralnog i ekološkog posrtanja Franjin nauk o svetosti, dobroti i ljepoti stvorenoga svijeta u koju je upisana Stvoriteljeva ljubav, jedno je od mogućih uporišta s pomoću kojih i mnogi suvremeni hrvatski pjesnici nastoje preokrenuti tendencije posvemašnjeg obesmišljavanja umjetničkoga stvaranja. To, nažalost, često vodi i u poeziju kojoj je deklarativnost važnija od istinske književne sugestivnosti (i u ovoj antologiji ima, dakako, pjesama koje su pisane po kakvoj skučenoj i već istrošenoj špranci), no i u suvremenom pjesništvu franjevskoga nadahnuća u knjizi Hvaljen budi, Gospodine moj ima sasvim dovoljan broj tekstova koji takovrsno pjesništvo legitimiraju kao važan, nažalost atipičan, dio našega aktualnog poetskog vremena.

Pisanje poezije, kao što znamo, ne događa se u zrakopraznom prostoru pa se stvarnosna, književna i duhovna ponuda nekoga razdoblja izravnije ili neizravnije svagda upisuje u pjesnički aktualitet. Važnost antologije Hvaljen budi, Gospodine moj baš i jest u potvrdi da je i duhovnost Svetoga Franje i njegovih sljedbenika, kao i općekršćanska duhovnost, jedna od itekako vrijednih činjenica i posve aktualne zbiljnosti. Tu pak činjenicu, kojoj se čak ponekad može i suprotstavljati, nije više moguće zanemariti. S druge strane, pjesnici franjevskoga i općekršćanskoga nadahnuća ovom knjigom dobivaju precizno mjerilo vrijednosti i inovativnosti vlastitoga pisanja pa nije, dakle, riječ samo o nekom, za mnoge dosadnjikavu, preslagivanju književnopovijesne građe, nego o antologiji s posve aktualnim učincima.

Davor Šalat