Vizionar konkretnog

POZIVNICA ZA PREDSTAVU JOSIPA STOŠIĆA HA AH

Riječima velikoga francuskog pjesnika Renéa Chara, „likvidacija svijeta se nastavlja“. U smrtnom otkosu koji odnosi najviše glave otišao je pjesnik, povjesničar umjetnosti, likovni umjetnik i arheolog Josip Stošić. Premda se shrvan bolešću već odavno bio potpuno povukao iz aktivnog života, sve to vrijeme često smo sebe zatjecali kako idemo putovima koje je on prokrčio. A ti putovi bili su najčešće višestruki i međusobno isprepleteni na nekoliko vrlo različitih područja Stošićeva djelovanja. Ako nas je ponijela dubrovačka vreva, koju je opisao u zbirci Ja pjevam: Dubrovnik, neizbježno smo se našli pred dubrovačkom katedralom, kojoj je Stošić vidovito prorekao, pa zatim ostvario, otkapanje njezine romaničke prethodnice. Pošavši od elementarne, jezgrovito izražene poetske senzacije konkretizirane konceptom i teatra kao njezina oprostorenja, Stošić dolazi do arheologije kao analističke sanjarije. Sve su to područja na kojima je on kao vizionar konkretnog ostvarivao svoje vizije. I Stošićev konceptualizam zasnivao se na konkretnim predodžbama koje je njihov kreator ostavljao, često u obliku skica, da bi mogao ići dalje. Unatoč vlastitom korjenitom modernizmu, Josip Stošić bio je u osnovi renesansni homo universalis, jedan od posljednjih i najvećih koje smo imali. Na kraju, početak svega bio je njegov kongenijalni Đerdan iz 1951. zbog kojega je sedamnaestogodišnji pjesnik pao pod udar osude za povredu morala, a zbirka mu je bila zabranjena. Zrna tog đerdana bila su program cijeloga jednog života, kojemu je jedini kategorički imperativ bila poetska intuicija.

MAHARIJE

Žut

Put

Crn

Trn

Žut

Put

Crn

Trn

Žut

Put

Crn

Trn

Žut

Put

Crn

Trn

Žut

Put

Već u prvoj zbirci, Đerdan (1951), Josip Stošić ostvaruje dosljedno poetičku pretpostavku: maksimum sadržaja iskazan je minimumom forme. Đerdan je knjiga ekstatičnih slika vizualne, motorički glazbene, erotski dojmljive naravi, koje nisu opisane diskurzivnim govorom, nego elementarnim jezičnim izrazom. U njima verbalna oskudnost, obrnuto razmjerna plastičnosti predodžbe, stvara iluziju da označitelj sliči označenom. Najkarakterističnija pjesma Mahije sastavljena je od kitica od po dva jednosložna distiha, koje se ponavljaju četiri do pet puta: Žut / Put // Crn / Trn... Stošićevu je postupku posljedica da se izostavljanjem svake posredne, opisne uloge jezika postiže krajnja konkretnost iskaza još uvećana sugestivnošću sroka. Josip Stošić je tako napisao prve konkretističke pjesme u hrvatskoj poeziji. (Napomenimo da je izraz konkretna poezija prvi put upotrijebio Eugen Gomringer 1956.) Samim naslovom zbirke Đerdan Stošić objašnjava svoju minimalističku poetiku. Dok grička škola, kojoj je Kruno Quien bio posljednji predstavnik, radi na inkantaciji stiha i postsimbolističkom prelijevanju slika, u Stošića slika je izuzeta iz protoka i stavljena među navodnike. Stezanjem u sebe cijeloga konteksta, slika postaje središtem snažne gravitacije koja stvara suodnos s drugim sličnim točkama. Po objavljivanju Đerdan je bio sudski zabranjen i zaplijenjen sa socrealističkim obrazloženjem da njegove pjesme „predstavljaju dekadentne oblike književnog iživljavanja strane socijalističkom duhu i stvarnosti zemlje u kojoj su izdane, te da većina predstavlja besmisleno nizanje riječi, a neke i povredu morala, te da je ovakva knjiga štetna za odgoj omladine...“

SA RIĐOM NA PUTU

Zmije

Zmije.

Rdža

Sa kovrdža

Rdža

Zmijure

Zmijure.

U trave

Gmižu

I glave

Dižu.

Živica

Dotica.

U svom razmjernom opusu, gdje se verbalno i neverbalno dopunjuju, Stošić je još objavio: Kost i kamen (averbalna drama), 1961; Ja pjevam: Dubrovnik (zbirka poezije), 1962; Acta navigationis Republicae Ragusae (poema), 1962; S lijeve strane A (letristička grafika), 1972; Govor riječi, predmeta i prostora (publikacija), 1971, 1972; Nacrt za pet mojih i jednu vašu pjesmu (konceptualna pjesma otisnuta na bjelinama Mallarméove poeme Bacanje kocki), 1976; Dvostruka knjiga (s Vladimirom Gudcem, konceptualni tekst), 1977. Niz ostalih djela posvećen je kazalištu, filmu, likovnoj umjetnosti i arheologiji.