Vidrićeva arkadija– 100 godina poslije

U petak 20. studenoga u Matici hrvatskoj održan je stručni kolokvij Život i djelo Vladimira Vidrića u povodu stogodišnjice pjesnikove smrti.

Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić u pozdravnom je govoru Vidrića nazvao „malim književnim Mozartom“, koji darovito improvizira spajajući mitsko i moderno, a akademik Ante Stamać, voditelj skupa, istaknuo je da o obljetnici Vidrićeve smrti govorimo na dva načina. Prvo, aktualizacijom njegova značenja danas, imajući na umu neprekinutost hrvatske riječi te, drugo, aktualizacijom „strukture mišljenja“, kulturološke tradicije, koje smo i sami dio.

Miroslav Šicel izlagao je o pristupu Ive Frangeša Vidrićevoj poeziji. Frangeš se u Studijama i esejima (1967) te knjizi Matoš, Vidrić, Krleža (1974) služi metodom stilističke analize po uzoru na Benedetta Crocea, Renea Descartesa i Lea Spitzera. Vidrićeva se poezija savršeno uklapa u Frangešovo vrednovanje književnosti. Zajedničko im je zahtijevanje Ljepote kao konačnoga cilja, Ljepote neovisne o čovjeku. Frangeš se pokazuje objektivnim znanstvenim analitikom, ali i aktivnim stvaraocem koji teži stilskom savršenstvu, upravo kao i Vidrić. Josip Užarević bavi se prijeporima oko računanja broja objavljenih Vidrićevih pjesama i zaključuje da je najrealnije prihvatiti da ih je 26 (a ne 25 ili 27, tj. da su Dva pejzaža mišljena kao dvije pjesme, a Na Nilu kao jedna). Potom govori o kasnijim izdanjima Pjesama koja se drže ili reda iz 1907. ili pak kronološkoga poretka, a spominje i nestandardna izdanja, ono Vladimira Lunačeka, Dalibora Cvitana te jubilarnoga Tadijanovićeva (JAZU, 1967) opremljeno brojnim dodatnim materijalima.

Bojan Marotti propituje jezik Vidrićevih pjesama („jugoslavenski esperanto“?), onaj isti zbog kojega ga je Matoš zvao diletantom, a Šimić optužio da se odnosi s nedovoljno respekta. Iz nedosljedna bilježenja refleksa jata te množinskih nastavaka za D, L, I, zaključuje da je Vidrić pisao normom zagrebačke škole, ali da su one, zbog pobjede hrvatskih vukovaca neposredno prije izlaska Pjesama, prepravljene, i to vjerojatno uz Boranićevu pomoć.

Ante Stamać govori o negativnim Matoševim i Šimićevim kritikama te Ujevićevoj pohvali Vidrićeve poezije. Ujević ističe Vidrićeva estetička načela, eufoniju, za njega je Vidrić važan upravo jer je ograničen, čita ga kreativno i pokušava smjestiti u estetski kontekst i kontekst povijesti umjetnosti – ne smjestivši ga. Stamać govori o velikim pjesnicima oko kojih se formiraju škole i koji imaju nasljednike, što je bitno za povijest književnosti jer je ona cjelovita tek kada se gledaju i prethodnici i sljedbenici. Vidrić u tom smislu nema sljedbenika, pa mu povijest umjetnosti ne može podariti ulogu budućnosnoga kodifiktora.

Bitna je dimenzija Vidrićeva stvaralaštva ustrajavanje na slikovitosti, pa su se sljedeća predavanja usredotočila upravo na nju.

Sanja Grakalić Plenković istražuje elemente poetike secesije u Vidrićevoj poeziji, a Acija Alfirević implicira vezu Vidrića i Edvarda Muncha na temelju nekoliko podudarnosti u biografijama, Vidrićeve pjesme Grijeh i Munchove slike Grijeh te istoimene pjesme Adieu obojice autora.

Milan Bešlić govori o Vidriću u društvu, kao dendiju, kicošu i salonskom gospodinu te o njemu i likovnom životu. Nadovezujući se na spomenuta secesijska obilježja, napominje da u Vidrića antika i arkadija nose prepoznatljiv hrvatski pečat i da je on iznad svega pjesnik koji slika svoje stihove.

Josip Pandurić i Josip Užarević na kraju su predstavili pretisak pjesama Vladimira Vidrića i monografiju Josipa Užarevića.

Nika Štriga