Svoje posebnosti ne znamo pretvoriti u prednosti

Razgovarao Luka Šeput

Vinko Brešić, književni povjesničar i re-do-viti sveučilišni profesor na Filozofsko-me fakultetu u Zagrebu, autor je četrnaest knjiga, među kojima su Dobriša Cesarić (1984), Hrvatski putopisi, Autobiografije hrvatskih pisaca (1996), Teme novije hrvatske knji-žev-nosti (2001), Slavonska književnost i novi regi--o-nalizam (2004), Čitanje časopisa (2005).

Vodeći je hrvatski stručnjak za književnu periodiku, a za knjigu Hrvatski književni časopisi 19. stoljeća – studija & bibliografija (2006, 2007) dobio je Državnu nagradu za znanost 2007. Za knjigu Kritike (2008) nedavno mu je dodijeljena Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu književnih kritika objavljenu prošle godine. To je bio i neposredan povod za ovaj razgovor.

Nedavno vam je uručena Nagrada Julije Benešić za knjigu Kritike. Kako vidite ulogu i značenje književne kritike u kulturnom životu?

Pokušajte zamisliti društvo bez kritike: samozadovoljstvo, monotonija, ispraznost... Svako misleće biće upravo je po tome misleće što ima neki kritički odnos prema svemu. Time se stvara prostor dijaloga, na koji pretendira i književna kritika. To nije samo pitanje očitovanja našeg mišljenja, to je prostor u kojem se demonstriraju razlike, umijeća i kompetencije te ovjerava kvaliteta. Bez kritike ne bismo imali ono što nazivamo modernom kulturom i javnim mnijenjem, ne bismo mogli uspostaviti kriterije, a onda ni ikakav sustav u kojemu svoje mjesto imaju i ukus i znanje. Ne zaboravimo da je kritika dijete tiskanih medija, tj. novina i časopisa.

Kakav je položaj književne kritike danas u usporedbi s proteklim desetljećima?

Danas je gotovo postalo opće mjesto govoriti o krizi svega, pa tako i kritike. No mišljenje je oduvijek bilo u krizi, što je mišljenju zapravo inheretno. Ipak, valja razlikovati opći pojam kritike od institucije kritike, npr. književne. U drugome smislu njezina se povijest konstituira unatrag otprilike dva stoljeća, otkad se kritička praksa pokušava nametnuti kao relevantna i relativno autonomna, što je proces prepun padova i uspona, ali svakako dinamičan. U okvirima nacionalne književnosti dale bi se izdvojiti neke neuralgične točke, koje bi krajnje reducirano mogla ilustrirati imena poput Vraza, Pasarića, Matoša, A. B. Šimića, Krleže, Marakovića, Šoljana, Mandića, Viskovića… Uvriježilo se misliti kako danas kritike nema, odnosno da je marginalizirana. To je točno koliko i tvrdnja da se naš ukupni životni supstrat promijenio: počevši od samih medija i globalnih procesa do načina razmišljanja, ukusa i mode, potrošačkog mentaliteta i oblika života koji suvremenom čovjeku ne da vremena da misli, da ima svoje stajalište, već eventualno da bira gotova rješenja. U tom kontekstu treba promatrati i poziciju kritike. Ona više nije na onome mjestu na kojemu je bila još jučer, dok su tiskani mediji bili dominantni i dok je vladala drukčija kultura konzumiranja svega, pa i teksta, odnosno informacija i znanja. Reducirana u dnevnim novina, ona se još relativno dobro drži na stranicama časopisa, ali je sve više ima po raznim internetskim portalima, pa se čini da je zapravo posvuda. A to je i dobro i loše.

· * * *

· Zabrinut sam zbog najmanje dva promašaja koja skupo plaćamo: nepripremljenu i nekritičku primjenu Bolonjskog procesa i s tim usko vezana tzv. društva znanja, što će – bojim se – zadugo ostati politička floskula dostatna svemu usprkos i predsjedničke ambicije

· * * *

Zbog čega?

S jedne strane medij poput interneta izrazito je demokratičan, pa brojni pojedinci i društvene skupine imaju mogućnost javnoga djelovanja, tako i kritičkoga, a to bitno utječe na kvalitetu onoga što se internetom posreduje.

Kritika na internetu u tom smislu gubi ekskluzivitet?

U tome se krije i rizik i izazov, jer ne postoji na tome novom tržištu regulativa koja bi mogla uspostaviti neka pravila zbog kriterija i u konačnici kvalitete kako su nas na to u posljednjih stotinjak godina navikli tiskani mediji. U tom vakuumu sasvim sigurno sve nije relevantno. Htjeli-ne htjeli kulturni modeli koji se temelje na komunikaciji putem elektroničkih medija morat će inzistirati i na kvaliteti. Tako će se doći i do jasnijeg i važnijeg pozicioniranja svih diskurzivnih praksi, dakle, i kritičke.

Mislite li da je u sustav obrazovanja potrebno uvesti praksu književne kritike?

To pretpostavlja da se kritika može naučiti. Sklon sam mišljenju da je kritika opći intelektualni tečaj i da obrazovni sustav treba funkcionirati tako da stvori okvir unutar kojega svaki pojedinac mora moći slobodno izražavati svoje mišljenje i kao misleće biće očitovati se baš o svemu.

Kako gledate na ponovljenu blokadu fakulteta? Može li se sloboda kritike uzurpirati?

Najlakše je gledati kroz gotove naočale, tj. stavove, načela ili etikete, kako to većina mojih vršnjaka i kolega gleda. Nije mi lako ne biti što i oni, i meni mnogo toga ide na živce, ali pokušavam se osloboditi toga balasta i barem na trenutak uživjeti se u poziciju svoga studenta, pogotovu što mi je nakon nekoliko posjeta plenumu još u prošlom semestru bilo jasno da onaj ja u toj istoj Sedmici iz 1971. i sadašnji devetnaestogodišnjaci nismo isti. Možda si umišljam, ali nije mi strano razumjeti svijet koji nije unaprijed zadan interesima raznih sustava i da u tome vidim veliku šansu u prvome redu za svijet koji – u to sam siguran – poprilično glavinja. Mislim da to današnja mladost duboko osjeća, u prvome redu činjenicu da je moderno društvo nakon besplatnoga osnovnoga, pa besplatnoga srednjoškolskog obrazovanja danas samo podiglo vlastitu ljestvicu toliko visoko da obrazovanje na najvišoj razini postaje diskriminirajući faktor. U tome smislu, da sam mlad, bio bih ozbiljno zabrinut za svoju budućnost, jer to je jedino što bih imao. Sada sam zabrinut najmanje zbog dvaju promašaja koja skupo plaćamo: nepripremljenu i nekritičku primjenu Bolonjskog procesa i s tim usko vezana tzv. društva znanja, što će – bojim se – zadugo ostati politička floskula dostatna svemu usprkos i predsjedničke ambicije!

U Kritikama pišete uglavnom o starijim autorima. Je li to zbog teškoće procjenjivanja književnopovijesnog značenja mlađih suvremenika?

Prvo, riječ je o izboru kritika u neplaniranoj knjizi, a onda i o tome da su takvi tekstovi tijesno povezani s mojim primarno književnopovijesnim interesom. No pratim i recentnu književnu produkciju, prema kojoj imam relativno jasno kritičko stajalište, ali ono što sasvim sigurno nemam, a što implicira vaše pitanje, to je – nazovimo ga tako – naraštajni senzibilitet ili ukus, što je u kritici vrlo važno, usudim se reći, i najvažnije.

Što mislite o suvremenoj hrvatskoj književnosti?

Hrvatska je književnost trenutno na izrazito visoku stupnju vlastite samosvijesti. Aktivni književni naraštaji nakon duga razdoblja kojekakvih što otvorenih što prikrivenih inhibicija i osjećaja inferiornosti pokušavaju maksimalno iskoristiti nove prostore slobode i vlastite cehovske autonomije. Književna scena premrežena je ne samo naraštajno, diskurzivno, svjetonazorno i poetički nego i prostorno, pa je njezina zagrebocentričnost prvi put dovedena u pitanje. Domaći i europski sajmovi, dva društva, regionalni i komunalni skupovi i festivali, uhodane tribine i kolumne, istraživački i nakladnički projekti, pisci, časopisi i portali, pa čak i povremene (za moj ukus odveć rijetke!) polemike simptomi su dinamične književne suvremenosti. Ispod te manifestacijske slike postoji i ona koja se vezuje uz promjenu paradigme, a koja na svoj način pogoduje svakovrsnu pluralizmu. No stoji i dojam relativne poplave mnoštva loših knjiga, lošeg ukusa, agresije, površnosti i deficita elementarne discipline, koja nije samo pitanje podilaženja i jeftina konzumizma već i nejaka zaleđa u osnovi ipak krhke književnosti i nikad dovoljno kritičke kulture u kojoj svi sve znaju i svatko svakoga poznaje.

Važnost je vaše zadnje knjige i u tome što donosi kritike referentne literature, a to je danas rijetkost.

To je dio moje akribije. Kao dio akademskog faha, tom logikom nastojim pratiti što kolege rade i kako se disperzira u prvome redu kroatističko književnoznanstveno polje. Neka vrsta profesionalnoga obzira i dio kompetencije, ono što razlikuje akademsku od neakademske kritike.

Kakav je odnos između njih?

Ni izbliza onako isključiv ili netrpeljiv kakav je nekoć bio. Riječ je o putu koji je kritika prolazila i pritom osvješćivala vlastitu praksu, koja je bila i ostala osebujna – po stilu, jeziku, ali i predmetu, dakako, ovisno u prvome redu o njezinoj namjeni, tj. o implicitnoj publici. Jedno je pisati za novine, drugo za znanstveni časopis, jedno prikazati neko djelo na razini opće informacije ili dobre reklame za prodaju, drugo raščlanjivati ga s obzirom na neke paradigme – stilske, problemske ili žanrovske. Svaki pristup vlada nekim vidom mišljenja, akademska kritika u strogom smislu relativno većom disciplinom mišljenja, instrumentarijem i metodologijom, tj. iz pozicije nekoga ovjerovljena znanstvenog sustava, dok je tih obzira žurnalistička kritika oslobođena. Oboje je legitimno i sve može biti predmet kritike, no način očitovanja stajališta o istoj stvari mijenja se ovisno o ukusu i izobrazbi pojedinca, i u tome je njezina nepredvidivost i neuhvatljivost. I šarm!

Danas se često prigovara kritici da svoje sudove umjesto na kriterijima ukusa temelji na ideološkim kriterijima. Kako gledate na to?

I taj kriterij smatram legitimnim, jer se u strukturu svakoga djela – više ili manje očito – upisuje svakako i ideološki faktor. Pitanje je, dakako, statusa i uloge toga faktora, kako on korespondira s ostalim faktorima unutar djela i, napokon, koje učinke proizvodi. O svemu tome može referirati kritičar kao čitatelj nerijetko i sam upisujući u djelo elemente kojih autor ne mora biti svjestan, štoviše, može ih i prenaglašavati, čak i izmišljati za volju nekoga svoga viđenja. Time čitanje postaje apsolutno društveni čin. Nažalost, nerijetko nabasam na kritike u kojima kritičari napadaju autora zbog svjetonazora njegovih likova, i to su one situacije koje bi mogle biti smiješne kad zapravo ne bi govorile u prvome redu o nedostatku minimalne kulture čitanja, tj. minimalne kompetencije za književni tekst. Usuđujem se reći da to ponekad zabrinjava, i u kulturi koja nije senziblizirana za kritiku nije nimalo bezopasno.

Unatrag nekoliko godina izišlo je više različitih povijesti hrvatske književnosti, poput one Dubravka Jelčića, Slobodana P. Novaka i Miroslava Šicela. Kako tumačite tu pojavu?

Činjenicu da je u posljednjih petnaestak godina izišlo više takvih sinteza nego u cijelome dotadašnjem vijeku naše historiografije moguće ja objasniti u prvome redu bitno izmijenjenim političkim okvirom. Traumatično kolektivno iskustvo do 1991. odražavalo se i na književnu sliku, pa tako i na književnu znanost i historiografiju: Šurminova, Ježićeva i Frangešova u gotovo sto godina, a nakon reprinta Ježićeve i Grubišićeve o egzilu, unatrag petnaest godina dva izdanja Jelčićeve, Novakova i Šicelova. Stjecanjem političke suverenost prvi put imate situaciju da hrvatska književnost vidi sebe kao čvrstu povijesnu cjelinu, i nju dakako želi ovjeroviti bez dotadašnjih strahova ili obzira prema nekoj politici i ideologiji. Također, prvi put književna historiografija može sagledavati bez straha i odvojak koji je nastajao u egzilu. Objektivno Frangeš 1987. to još nije mogao, i mnogi su mu uzeli za zlo, iako je njegova povijest metodološki iskoraknula iz dotadašnje žanrovske prakse te pokazala ne samo što imamo nego i što nemamo, naime, književni leksikon, koji je povijesti dodan. No zato je mogao i to je prvi u svojoj sintezi učinio Dubravko Jelčić – ne bez eksplicitnih političkih invektiva, na što sam upozorio u svojoj kritici. Šicel je u svojoj višesveščanoj povijesti u nastajanju krenuo u osvježavanja ranijih izdanja…

Povijest hrvatske književnosti Slobodana P. Novaka izazvala je brojne reakcije. Koja je njezina osobitost u odnosu na ostale?

Osim što je riječ o najmlađem autoru, dakle, pripadniku novoga naraštaja književnih istraživača, povijest kolege Novaka izazvala je reakcije već zato jer takve stvari u nas ionako ne mogu proći nezapaženo, a ponajprije zato jer je istupila iz dosadašnjih historiografskih eminentno tradicionalističkih, tj. pozitivističkih gabarita. Novak je energičnom postmodernističkom gestom, pokraj svih propusta koji mu pedantni kritičari mogu pobrojati, posve relativizirao književnopovijesnu strogost dovodeći čak u pitanje njezinu žanrovsku književnoznanstvenu predilekciju te unio osobnu vizuru, jedini se sasvim primaknuo suvremenim kretanjima i piscima ocrtavajući im mjesto i izvan nacionalnih književnih okvira.

Pluralizam povijesti književnosti otvara pitanja kriterija relevantnosti svake od njih. Smiju li se one međusobno uopće ikako vrednovati ili treba reći da svaka znači drukčije čitanje?

Posljednje – potpisujem! Svatko tko se ozbiljno bavi ovim poslom, pored zajedničkih točaka i aspekata unutar konstrukcije koju zovemo hrvatska književnost, ima svoje viđenje, i kamo sreće da svake druge ili barem desete godine iziđe po jedna nova povijest. Nerijetko se može čuti i od tzv. uglednih imena kako hrvatska književnost još nije pročitana. Kao da je to posao koji se jednom obavi, pa smo mirni za sva vremena! Naprotiv, na taj arhipelag tekstova, pod jednim jedinim uvjetom – da je filološki dostupan, treba da se svako malo nasuče poneki istraživač i da se s toga puta vraća s vlastitim iskustvima prema kojima će konstruirati svoju hrvatsku književnost. U tome smislu ne samo da radim nego tako i surađujem sa studentima, koje ne učim svojoj hrvatskoj književnosti, već im putem svoga iskustva i znanja pomažem da sami misle o toj istoj književnosti i da jednoga dana barem netko od njih oblikuje i svoju književnopovijesnu priču.

Stručnjak ste za književnu periodiku. Koja je funkcija novina i časopisa u nacionalnoj književnosti?

Prije svega valja imati na umu da je ono što nazivamo novijom hrvatskom književnošću generirano upravo tim medijem, koji je od preporoda naovamo proizvodio novu sliku nacionalne književnosti – njezine stilove, postupke, teme, žanrove, profesije i, dakako, djela i autore. Tu ulogu ima ne samo taj nego i drugi mediji, dakle, i najnoviji. Internet ne samo da mijenja naše navike i ukus, već i kulturu čitanja, a s time sasvim sigurno mijenjat će i pojam te strukturu književnosti – baš kao što je već promijenio pojam teksta i čitanja. Kako izgleda kada se dominantni medij mijenja posredno sam naučio putem svojega studija nacionalne književne periodike, koju sam istražio i dobrim dijelom dosad usustavio te interpretirao, dakako, u trenutku kada taj medij gubi svoju dominaciju, pa mi se čini da ni to nije slučajno.

Od Gajevih Novina horvatskih i Danice traju prijepori o tome jesu li književni časopisi samo književna ili i politička činjenica. Kako gledate na to?

Tko god pokreće časopis, kreće s idejom ne samo časopisa, njegova sadržaja i suradnika nego i publike, tržišta i recepcije. Čak i da čitaoci njegov sadržaj čitaju kao književni, časopis je zbog svih navedenih elemenata u prvome redu politička činjenica. Kao uostalom svaki medij. Gaj, stvarni otac hrvatske publicistike, to je itekako znao. Dapače, upravo je svojom Danicom, tj. književnim časopisom, a ne političkim Novinama, proizveo hrvatsku naciju, nacionalnu kulturu i književnost u onome smislu u kojemu to i danas podrazumijevamo.

Smatrate li da bi se danas književne novine trebale baviti samo književnošću ili i u određenoj mjeri politikom?

Segmentiranje kulturnih područja uzelo je toliko maha da imate novine za svašta i sve dok neki kulturni model tako funkcionira, to će tako biti. No bez politike ništa ne ide, pitanje je samo njezina doziranja, tj. strategije. Uostalom, upitajmo se tko je urednik i tko ga postavlja! Iako je on samo produžena ruka vlasnika, tj. interesa, koji je uvijek konkretan – politički ili materijalno, ili na oba načina mjeriv.

Proteklih desetljeća svaki se naraštaj okupljao oko nekog dominantnog časopisa, po kojem je čak generacija često dobivala ime. Čini mi se da devedesete, kao i prvo desetljeće novoga stoljeća, nisu u tom smislu iznjedrile dominantan časopis. Slažete li se s tim?

Da, tako nas uči povijest, što ne znači da pokraj dominantnih nije bilo i drugih važnih i nevažnih časopisa kao naraštajnih i po drugim kriterijima centara književnog života. Povijest na kakvu smo navikli uglavnom pojednostavnjuje svaku, pa tako i književnu zbilju. Uistinu, čini se da više nema naraštajnoga življenja kulture, okupljanje oko nekoga medija koji će služiti kao tribina, kao što su to nekoć bili časopisi. Taj je način trajao negdje do sedamdesetih godina, kada su se tadašnji mladi pokušali okupiti oko Offa. Slično se pripisuje i Quorumu osamdesetih godina. No matrica se promijenila, kao i stil života, počelo je opće preslagivanje unutar kojega nestaju raniji tipovi centara moći. Tiče se to koliko društva uopće, toliko i same književnosti i njezine tradicije.

Čini mi se da su prije časopisi uvijek nudili određeni poetički model, a danas, budući da upravo toga nema…

Nepostojanje dominantne poetike ili centra moći, jedinstvene definicije, pa čak i definicije same književnosti današnji postmodernistički svijet i ne osjeća kao problem, još manje kao neki nedostatak. Jasno da je to teško prihvatiti nama koji smo odrasli u nekoj drugoj, modernističkoj matrici, koja je imala uporište u tradiciji čak i kada ju je osporavala, u određenoj poetici i kad ju je iznevjeravala, a ako nigdje – onda u utopijskoj projekciji same sebe. Sve su to izmaknuta uporišta zbog kojih se malo nelagodno osjećamo, ali to je danas realnost. Da nije sve baš tako beznadno, pokazuje primjer Kranjčevićeva spomenika pokraj zgrade Filozofskog fakulteta, na kojemu su studenti u prošlom semestru tijekom poznatih i danas nastavljenih zbivanja ispisali noseći stih iz Mojsija: „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati.“

U knjizi Slavonska književnost i novi regionalizam analizirate posebna obilježja slavonske književnosti. Koliko je prostor bitna kategorija u klasifikaciji književnosti?

Dopustite da vam odgovorim anegdotom. Kad sam prvi put prije nekoliko godina ušao na prostor Poljičke republike i najednom se našao na vrtači punoj okomica, usred pljuska od svjetla, tek tada sam zapravo dovršio svoje čitanje barem četvorice hrvatskih pjesnika rođenih u tome prostoru: Jure Kaštelana, Drage Ivaniševića, Josipa Pupačića i Nikole Milićevića. Tada sam postao posve siguran da postoji tajna veza između čovjeka i prostora. Prostor ima svoje strategije kojima se upisuje u nas, u naše mentalitete, navike, svjetonazor, govor, čak i fizički izgled, pa zašto onda ne bi i u naš tekst? U knjizi pratim kako se slavonski prostor upisivao u književnost te je li i kako je to doživljavala književna kritika do najnovijega vremena. Pojašnjavam kako je implicirana teza o slavonskoj književnosti do jučer bila subverzivna, dakako, s pozicije nacionalno još ugrožena entiteta. Danas, međutim, govor o književnome regionalizmu postao je ne samo moderan nego i poželjan odgovor na svjetske globalizacijske procese i mekdonaldizaciju suvremenog društva.

Što je slavonsko u slavonskoj književnosti?

Izveo sam tipologiju tih odnosa, koja se u historiografiji može pratiti od kraja 18. stoljeća, i to na dvjema najvažnijim razinama – svjetonazornoj i poetičkoj. Imajući neprestano u vidu dva tipična hrvatska prostora – južni, mediteranski, i sjeverni, kontinentalni, tj. jedan s morem, a drugi sa zemljom kao središtem, zaključio sam da je doživljaj zemlje uvelike odredio snažnu emocionalnu percepciju života i svijeta, a time i specifičan kontinentalni književni diskurs onoga što ovdje nazivam slavonskom književnosti. S time bih povezao i pitanje još jakih regionalnih identiteta u nas Hrvata, što se nerijetko pokazuje kao slabost i jedna od onih naših osebujnosti s kojom – kao i s jezicima – uglavnom ne znamo što bismo učinili, tj. kako ih pretvoriti u vlastitu prednost.

Čini se da se oko mnogih stvari u Hrvatskoj ne može postići konsenzus.

Na primjer u pravopisnoj normi i politici. A riječ je o pukoj konvenciji i o dobroj volji politike i struke, koje se moraju sastati i dogovoriti kako će nam izgledati jedan – bonton. Ne zbog struke, nego ponajprije zbog – politike.