Svijet pisama i drama

Dana 9. studenoga 1906. Ivo Vojnović iz Supetra na Braču upućuje pismo Juliju Benešiću (sve citate navodim doslovno, zadržavajući eventualne Konteove pogreške): „Veleštovani Gospodine! Od srca Vam hvala na preljubaznome pismu i na živome nastojanju s kojim ste htjeli proslaviti moje čedno ime po slavnim poljskim krajevima. Eto Vam za to naj novijeg izdanja mog Ekvinocija. Neka se predstava izvede tačno prama ovoj preragjenoj formi, jer se ta moja drama i u Zagrebu sada prikazuje ovako. Sada će i u Pešti slijediti prikazivanje Ekvinocija baš po ovome definitivnome izdanju. Kad budete gotovi sa ispravljanjem prijevoda polag ovog ekzemplara, budite tako dobri pa mi ga vratite, jer je to jedini kog imadem. [...] počekajte da Vam dramaturg Zagrebačkoga kazališta Dr. Andrić pošalje ispravljeni primjerak. Ja sam taj definitivni ispravak priredio za drugo izdanje i za prestavu u Italiji i Pešti. [...].Vaš odani Ivo Vojnović“

Trinaest godina poslije piše Ivi Andriću: „Nice. Hotel Busby. 12. X. 1919. Ivo moj! [...] Eto ti moje psihe u dnevima malaksanja zbog nedočekanog čekanja. Razumijem te, Ivo moj, da ideš u službu. Imaćeš slobodniji tvoj ‘ja’. Kad sam robovao po kancelarijama napisao sam najbolje svoje stvari – jer se tad pamet osvećuje gluposti i potištenosti tjelesnog truda. – Da znaš: trilogiju sam pisao i izmegju akata u samoj kancelariji ‘c. k. pokrajinskog školskog vijeća u Zadru’! Samo čuvaj zdravlje! Ne izlazi na dvor i hrani se dobro. [...]“

Iz Pariza 15. studenoga 1919. Emki Krstelj piše: „O Parizu što da Ti kažem? Ono što znaš! Ali što ne znaš da u njem ima sada 5 milijuna ljudi – i da je svaki korak un pericolo mortale! Bez Luja ne bih mogo ni proći preko ulice. Za to su ‘taxi’ tu. – Bio sam ti po mnogim teatrima. Sve što je glumljenje – to je ‘prvoklasno’. Opera dosta slaba... [...] Najčešće ti sjedim u divnoj Comédie Française. Sada se davaju i svakog četvrtka matineje a to su t. zv. Matinée classique. Prekojučer bila je takova i dali su 1ş) ‘La Nuit d’ Octobre’ od Musseta (božanstven!) 2ş) Phčdre, tragédie de Racine i 3e) Les Precieuses ridicules od Moliera! [...] U Concert Pasdeloup čuo prvi put Wagnera poslije rata. Koji prizor! [...] – A svi ostali čajevi, objedi, ‘dancing!’ – Da vidiš to ludilo plesa! – Bio sam pozvan jedne večeri u Caffé de Paris!... [...]Tutte le ‘cocotte’ balava nude fino al bugnigolo!’ [...] – Ne pretjerujem ti, Emko!!“

Iz Dubrovnika 12. lipnja 1924. piše Branku Gavelli: „Dragi Gavella! Hvala na pismu! Na žalost nema mogućnosti da bih ja mogao doći tamo prije jeseni. Preporučam ti dominantni ton: malo riječi – mnogo šutnje! Sve je: oči rijetke ali značajne geste. U najvećoj buci II čina vidi se da je to u gradu ‘skladnosti’ – a u III činu duo Anica – Jero prolazi već uz nadčovječnu egztazu. [...] Pozdravi dobroga Benešića! Najsrdačnija hvala! Tvoj Ivo!“

Dana 24. travnja 1926. Ivo Vojnović iz Dubrovnika piše Srećku Albiniju: „Dragi moj Profesore! [...] U najvećoj krizi moje ‘karijere’ moram se boriti sâm i osamljen protiv života. Ne radi se o ničem drugom, već pomoći mi da se tjelesno oporavim e da budem u stanju, da ove jeseni nastavim pisanje svoje nove drame Sveti Frančesko i čitanje svojih radova, koji mi jedini pružaju pomoć koju trebam, da odolim teškom živovanju. Prije konca ovog mjeseca moram se dočepati oveće sume. Od nje odvisi sve što još ostaje od Vašeg Iva. Pozdravite mi dragog g. Benešića!“

Vojnovićeva pisma otkrivaju stvaralačku radionicu, intenzivan rad na tekstovima, vrijeme i prostor nastanka, način prepravljanja, upute koje je davao redateljima, molbe koje je upućivao intendantima i ravnateljima, njegove veze s obitelji i prijateljima, ali i naslove tekstova koje je započeo pisati.

Danas Konteova pisma, razglednice, dopisnice i brzojave široka javnost može čitati zahvaljujući trosveščanom izdanju. Pisma Iva Vojnovića priredio je Tihomil Maštrović, izdavači su Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu i Matica hrvatska – Ogranak Dubrovnik, urednik je Luko Paljetak, recenzenti su Tonko Maroević i Antun Česko, a grafički urednik Luka Gusić. Ovo kapitalno izdanje hrvatske književnosti i kulture, obogaćeno fotografijama-portretima-ilustracijama, izdano je 2009, u Zagrebu i Dubrovniku, a promovirano na godišnjicu Vojnovićeve smrti, 30. kolovoza 2009. (rođen je 9. listopada 1857. u Dubrovniku) u klaustru Franjevačkoga samostana u rodnom mu gradu, a zatim u studenom i u NSK-u u Zagrebu.

Trosveščano izdanje donosi prepisanu i skupljenu cjelokupnu Vojnovićevu golemu korespondenciju pripremljenu za tisak prema načelima moderne tekstologije. U svakoj su knjizi pisma raspoređena prema ljudima kojima su naslovljena, prema abecednom redoslijedu prezimena, a u okviru pojedinoga naslovnika složena su kronološki. U prvoj knjizi pisma se rasprostiru na 654 stranice tiskanoga teksta, u drugoj na 588 stranica, a u trećoj na 538 stranica. Na ukupno 1780 stranica tiskanoga teksta što prenose vlastoručno ispisane „epistole“ jednoga od najvećih klasika hrvatske književnosti čak je 2356 pisama. Najveći se dio čuva u NSK-u u Zagrebu (1056 pisama), a veći dio i u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU u Zagrebu (498 pisama) te u raznim ustanovama u Zagrebu, Dubrovniku, Cavtatu, u brojnim gradovima i privatnim zbirkama. Posao njihova pronalaženja i prikupljanja bio je ogroman. Vojnović je svakodnevno slao pisma gotovo pola stoljeća poimenično ljudima i ustanovama (nekoliko stotina naslovnika), otvorivši nama, njegovim kasnijim suvremenicima dragocjenu škrinju vlastita književnog opusa, ali i vlastita i tuđih života kao stalne i vječne drame, kazališta, mita o Gradu, životne bitke. U većem je dijelu pisama stvorio i prava mala književna djela, a cijelim „epistolskim“ opusom novi pogled na hrvatsku epistolografiju.

Prvom Vojnovićevom dramom drži se „komedija u tri čina“ Psyche, tiskana u Zagrebu 1889. u Zabavnoj knjižnici Matice hrvatske 1889. godine, napisana kao salonska prozna drama koja oživljuje ozračje bečkoga kozmopolititma kao „dobro skrojen dramski tekst“, s temom „ženine žrtve za više ideale“. (N. Batušić). Jedan od najboljih poznavatelja Vojnovićeva dramskoga djela Darko Suvin u argumentiranoj i iscrpnoj raspravi Dramatika Iva Vojnovića (Geneza i struktura), objavljenoj u časopisu Dubrovnik (dvobroj 5/6, 1977) temeljni dramaturški pristup u toj drami naziva modernističkim. Dramatski vrhunac Vojnović postiže dramama tzv. dubrovačkoga ciklusa, koje postaju okosnicama hrvatske dramske književnosti, klasicima hrvatske dramatike. I zbog dubrovačkog idioma koji ima snagu dramatičnosti i zbog Vojnovićeva idiolekta i gotovo filmskoga i magnetofonskog unosa autorove svijesti u strukturu drame. I zbog snažna odraza europskoga dramaturškoga konteksta. U Dubrovniku je 1893. izveden Gundulićev san, „dramski prizor“, zanimljiv proučavateljima mitova o Dubrovniku i Gunduliću, ali i povjesničarima. U Zabavnoj knjižnici Matice hrvatske objavljena je 1895. „drama u četiri prikaze“ Ekvinocij (1905. naslovljena Ekvinocijo), koja „u malom pristaništu dubrovačkoga primorja“ donosi dramatične sukobe uzrokovane davnom skrivenom ljubavnom pričom. Povijest književnosti određuje Ekvinocij/o kao preplet naturalističke i simbolističke stilske formacije, koji je zapravo fokusiran već i u naslovnom simbolu oluje u ljudskoj duši i naturalizmu pravoga ekvinocija. Čini se da najveća vrijednost drame, koju su genijalno izvodili dubrovački amateri-diletanti pod Vojnovićevom ingenioznom dramaturško-redateljskom palicom, u prepletu govora i razmišljanja pučana, radnika na škaru i „Amerikana“ i vizura Vlaha Slijepoga s jedne i ženskoga pogleda (Anica, Jele, Kata, Marija od Poste, Lucija) s druge strane. Kobni usud koji će se potencijano ponoviti odlaskom Iva Ledinića s Anicom u Ameriku parobrodom Sloboda nagovješćuje i tragedijske proplamsaje u Dubrovačkoj trilogiji. Ibsenu i Strindbergu i povijesnoj dramatici može se pridružiti i usporedba s Čehovom. Ingeniozna trilogija dramatizira pad Grada kao pad Slobode i simboliku zalaska Sunca. Svaka jednočinka odzrcaljuje i ozvukovlje novi trenutak u životu Grada-države i mita o sreći: Allons enfants...! događa se u kući Orsata Velikoga, blizu Gospe, 27. svibnja 1806, Suton u Benešinoj kući na Pustijerni, u Gradu, 1832, a Na taraci 1900. u vili gospara Lukše u Gružu. Naizgled himnički početak zapravo je pad dubrovačke slobode ulaskom Francuza, u Sutonu propadaju posljednji predstavnici slave Republike Svetoga Vlaha, a Na taraci sukobljuju se plemićki, pučki i seljački sloj u figuri zatajena sina Gospara Lukše – Vuka Konavljanina. Snoviti nastavak Dubrovačke trilogije (Zagreb, 1902) agonijska je drama Maškarate ispod kuplja (Zagreb, 1922), a blizanačka minijaturna odrazna struktura tzv. mala trilogija (usp. izdanje koje priređuje Luko Paljetak), koja ponovno dodiruje dubrovačku mitologiju i povijest: Kad se blažena Gospa prošetala priko Place, Čudo sv. Vlaha, U posljednjem času.

Znatno su ispod vrijednosti dubrovačkoga ciklusa Vojnovićeve „kosovske drame“ Smrt majke Jugovića (1907) i Lazarovo vaskrsenje (1913). Tajnom našega glumišta ostala je kozmoplitska tročina prozna drama Gospođa sa suncokretom (1912), uspjela i kao filmska ekranizacija, u kazališnim prostorima Praga i Budimpešte, te pirandelovski Prolog nanapisane drame, koji bi prikazom iluzije i stvarnosti, postekspresionizmom i avangardnim impulsima bio idealan za suvremeni nam teatar. Velikim upitnikom hrvatskoga glumišta ostaje i Imperatrix, koju Vlatko Pavletić naziva majkom Čovječanstva, a koju Vojnović spominje 1914. u pismu Josipu Bachu.

Tajne Vojnovićeve dramaturgije otkrivali su nam i književni povjesničari i kroatisti, npr. Nino Ivanišin i Frano Čale, kazališne i festivalske vrhunce ostvarili Branko Gavella (Na taraci u Dubrovniku pedesetih) i Kosta Spaić (Dubrovačka trilogija od 1965. do 1971. u prostorima Kneževa dvora, Sponze i Gundulićeva ljetnikovca u Gružu). Prisjećajući se tramvaja koji je vodio oduševljenu publiku iz Grada u Gruž (u kojem Ivo Vojnović provodi hotelske dane) na treći dramolet u zlatno doba Dubrovačkih ljetnih igara, možda se treba zapitati ima li hrvatska književna i kazališna kritika i publika tramvajske snage pročitati sve tajne Vojnovićeva života, pjesničkoga, proznoga, dramskoga i kazališnoga svijeta koje se kriju u njegovim pismima i povesti ih u avanturu vječne suvremenosti. Ipak, vjerujemo da će se naći snage i za izdanja Vojnovićevih dnevničkih zapisa... što bi trebali odškrinuti još jedan Konteov sekret.