Sve može biti umjetnost

Splitski salon, 36. po redu, zamišljen je kao likovni događaj u dva dijela. Prvi dio (Ready-made, rukotvorina, igračka, fetiš) otvoren je 14. studenog, a drugi (Razmišljanja o skulpturi) 21. studenog. Dalibor Prančević, selektor prvoga dijela izložbe, odlučio se za 46 autora, dok je za drugi dio Toni Horvatić odabrao 25 autora s 24 rada. Salon je na dvije lokacije: u Multimedijalnom kulturnom centru i u Akvariju na Bačvicama te je uglavnom posvećen skulpturi, tek dijelom instalacijama.

Dalibor Prančević odlučio se za ready-made, rukotvorine, fetiš i igračke pa smo u MKC-u imali priliku vidjeti tek nekoliko izvanrednih likovnih uradaka (brončani Paun Andrije Milovana, 18 slova Zlatana Dumanića te suptilne skulpture Lovre Jakšića i Roberta Jazića, primjerice). Većina izložaka ili instalacija ipak koketira s dosjetkom i anegdotom, na pragu su (dopuštene) zafrkancije, a ponegdje autori prelaze u ironiju. No našlo se tu i ekspresnih / instant-rješenja koja su iz bogata inventara predmeta iz svakodnevne uporabe umjetnici sveli na kič, na njih nabacali jeftinu pozlatu i nadogradili im duh fetišizma, paradoksalnosti pa i bizarnosti (slijedom ideje Marcela Duchampa). Potpuno svjestan da svijet predmeta i stvari nije neaktivan i bezličan, selektor među predmetima / izlošcima ne pravi hijerarhiju. Osudu ili presudu prepušta gledatelju da sam odluči hoće li ili neće sliku svijeta stvari svesti na polje njihove utilitarnosti. Ukoliko se gledatelj odluči isključivo za utilitarnost stvari, znači da se drži hladne dokumentarnosti i predmetima iz svakodnevne uporabe ne dopušta približavanje umjetnosti. Možda će kod takva gledatelja, svojom otrcanošću i napuštenošću, ti izlošci izmamiti tek malu nostalgiju i suosjećanje.

Puristi će reći da je drskost običnom, banalnom, jeftinom, uporabnom predmetu dati uzvišeni umjetnički predznak time što ga se smješta u sveti galerijski prostor. A vjerujem da će biti i onih koji će, braneći te umjetnike, u riznici izloženih predmeta prepoznati ljudske odraze, produžene čovjekove sjene, forme slične ljudima. Možda će izložbu nazvati hrabrošću umjetnika koji žele u potpunosti ogoliti društvo, definitivno ga razriješiti svake licemjernosti, osloboditi ga enigme i iluzije (ako je eventualno još preostala). Oni će pravdati neposlušne, ali kritički orijentirane umjetnike koji ovakvim izložbama provociraju javnost i akcentiraju odnos svakodnevice i umjetnosti. Zapravo je riječ o ovom: suvremeni umjetnici namjerno razbijaju strogost tradicije, mijenjaju zakonitost i pravila estetike te nas opominju: Pogledajte kako (o)lako otrcanim i jeftinim predmetima dajemo vrijednost (čitaj: cijenu!).

Svijet, nažalost, najčešće doživljavamo kroz izvanjsko, percipiramo isključivo ono fizičko, materijalno i korisno. Izbjegavamo uložiti mentalni napor, dosadno nam je istražiti bit, srž stvari i pojava. Slušamo, a ne čujemo. Gledamo, a ne vidimo. I rječnik nam je postao siromašan, skroman kad treba opisati nešto metafizičko, duhovno... To je simptom današnjeg vremena i čovjeka koji rijetko u nečem vidi smisao, koji gubi dječju radoznalost i volju za igrom.

Homo ludens! Tko on bijaše?

Danas i igra mora biti lucidna, mora biti pragmatična, korisna. Zaista, suvremeni je čovjek razapet, opsjednut predmetima. Težinu i tjeskobnost zbilje uravnotežuje kupovanjem te tako postaje sakupljač, zgrtač, a ne strpljiv i strastven kolekcionar dragocjenosti. Hoćemo li se u tom procesu i sami postvariti? Je li kasno za bijeg od gnjavaže i preglasne gomile stvari? Je li moguće disciplinirati vlastiti karakter izmoren nametnutim i umjetno stvorenim potrebama, suočiti se sa sobom u tišini, u ataraksiji svoga bića?

Jednom je R. M. Rilke zapisao: „Ako hoćeš da stablo živi / Prikaži oko njega taj nutarnji prostor / koji prebiva u tebi... / Tek oblikujući se u tvome odricanju / ono doista biva stablom.“ Umjetnost je svemoćna svojim sugestivnim metaforama, jasnim simbolima i snažnim porukama. No ljudsku povijest ne čine samo velika (umjetnička) djela, a velikani se ne rađaju svaki dan, pa će i naš svakodnevni, gotovo banalni život, također (retrospektivno) govoriti o nama, o vremenu u kojemu smo živjeli i o našoj kulturi. Salon u neku ruku pokazuje lepezu takva življenja i stvaralaštva: od naivna pokušaja do umjetnički vrijednoga, od lošeg do rafiniranog ukusa. Možda samo na prvi pogled djeluje kao skladište, zbrka, no podsjeća nas da zbog nekog čudnog razloga stvari ne umiru ni zbog rastanka od svog tvorca, ni zbog rastanka od svog vlasnika. Predmeti počinju vlastiti život mimo naše volje, nadžive nas usprkos vremenu i prolaznosti. Katkad nose strašne i velike tajne, a katkad im vrijeme daruje dragocjenu patinu, vremensku slojevitost, daruje im ljupkost, nostalgični šarm. Jednostavno, vrijeme sve izbistri jer o egzistencijalnoj zapitanosti i o raspršenom svijetu začvorenosti ponekad eksplicitnije govore predmeti nego ljudi sami. Djela otkrivaju čovjeka, kupnja i izbor predmeta ga određuju, demonstriraju njegov svijet, životne prioritete, kvalitetu života. Predmeti postaju ljudski portreti.

Generalno Splitski salon ne prepoznajemo kao novost, ekskluziv, a još manje kao likovnu senzaciju. No ipak je simptomatičan. Ready-made može biti uključen u poetiku, a rukotvorine i igračke mogu postati materijalni odraz duhovne umjetnikove konstrukcije s jasnim konotacijama. Salon je primjer kako (slično) likovno razmišljaju umjetnici pripadnici različitih naraštaja i rukotvornosti. No nakon razgledavanja izložbe nameće se pitanje: je li ovo neka nova strategija i slave li umjetnici rad, odaju li (ovom izložbom) počast ruci (radničkoj, umjetničkoj) ili je ovo potraga za iskupljenjem nakon klanjanja zlatnom teletu?