Stvaranje vječnosti

Sukcesivnost, susljednost, kao da je nešto posve suprotno ideji vječnosti, koja nema ni početka niti kraja i u kojoj sve živi istodobno. Znamo pak, kako je Jorge Luis Borges naslovio jednu od svojih slavnih knjiga, da postoji i povijest vječnosti, odnosno povijesne mijene različitih ideja o vječnosti. Jedna od povijesno posljednjih takvih ideja bila bi, znatno posvjetovljena i ovostrana, modernistička zamisao pa i ideologija vječnoga napretka. U umjetničkim modernizmima, s posebnim naglaskom na poeziju od Baudelairea nadalje, dominirala je pak silovita žeđ za novim svjetovima, za još nikad čuvenim duhovnim i inteligibilnim prostorima i egzotičnim iskustvima. Pjesnici su se nadvisivali u razgrtanju plašta realnosti i stvaranju autonomnih fantazijskih konstrukata. Tako je otkrivena i – sada bismo već rekli – reciklirana u bezbrojnim inačicama neka procesualna vječnost, beskrajna susljednost svagda novih imaginacijskih senzacija i silovitih preobrazbi književnih izričaja. Takva je pak vječnost, kad je diktat neprestane novosti iscrpljen, s postmodernizmom zamijenjena još ovostranijom i kratkotrajnijom vječnošću preslagivanja kulturnih slojeva i hiperteksta tehnicističkih virtualnih svjetova.

U modernističkoj i postmodernističkoj zamisli o susljednoj vječnosti rodno je mjesto i poezije Tomice Bajsića, jednoga od najzanimljivijih pjesnika generacije devedesetih, ali sada već i cjelokupne aktualne transgeneracijske hrvatske pjesničke scene. Naizgled je paradoksalno da je svoj poetski stroj susljednje vječnosti Bajsić pokrenuo baš u okružju koje u najvećoj mjeri niječe bilo kakvu vječnost – naime, usred osobno proživljene ratne stvarnosti. No ta stvarnost kao da svakom životnom trenutku daje neku iznimnu vrijednost i intenzitet za neko vrijeme prevladane ili odgođene smrti. Iz takva intenziteta Bajsić je, još od svoje prve zbirke pjesama Južni križ iz 1998. (nagrađene na Goranovu proljeću), i o ratu napisao pjesme – paradoksalno – vitalističkoga naboja, koje svjedoče da ukupnost života i njegovi neiscrpivi detalji nikad ne mogu biti poništeni čak ni u najrazornijim okolnostima. To je, uostalom, bila i jedna od najautentičnijih hrvatskih ratnih poezija jer je, posve očišćena od svega deklarativnoga, zahvaćala rat u svoj njegovoj tragičnoj ogoljenosti te se ljudski i poetski obračunavala s njime i nadvladavala ga intenzitetom trenutka koji se, usuprot posvemašnjoj destrukciji, gotovo produljavao u vječnost.

Svojevrsno stvaranje vječnosti možda je još prezentnije, plastičnije, gotovo filmičnije, u Bajsićevu konstantnom civilizacijskome nomadizmu u kojemu za gorivo svoje mašte, koja se asocijativno i kronotopski širi do impozantnih razmjera, uzima svoju iznimnu upućenost i nevjerojatno mnogo stvarnosnih podataka o najrazličitijim zakucima našega planeta i povijesnih kultura koje su se na njemu razvile. U Bajsićevim, rogićevski rečeno, landranjima po širokim prostorima u prvome redu Brazila i hispanoameričkih zemalja, a zatim i bezbrojnih drugih krajeva svijeta kao što su Kongo, Kina, Sjedinjene Države, Francuska, Španjolska, Bosna, Polinezija, najasnije se očituje temeljna karakteristika poezije našega autora. Naime, supostojanje, odnosno istodobnost s jedne strane gotovo sirove, a počesto i šokantne zbilje, a s druge strane snažne imaginativnosti, čak i oniričnosti koja se s pomoću te iste zbilje osovljuje u neki autonomni pjesnički univerzum. Sve dosad rečeno, sa snažnim naglaskom na eksteriorizaciji, vizualizaciji i geografizaciji eminentno duhovnih iskustava najbolje izražava sam Bajsić i u jednoj programatskoj pjesmi, objavljenoj u njegovoj četvrtoj zbirci pjesama Zrak ispod mora, za čiji je rukopis prošle godine dobio nagradu Dobriša Cesarić u Požegi:

GEOGRAFIJA POEZIJE

Religija otvorenog prostora

jedno od vodotočja umjetnosti

ničim kemijski proizvedena

ljepota, samorodna.

Iz bunta, otpora ništavilu.

Poezija je uspon na planine nepoznatog

krhotine snova spuštene na zemlju

rijeka koja vodi do izvora

pročišćenog

od magnetskih devijacija

i do tog duha u nama.

Sirovost stvarnosne građe, koja Bajsiću služi za fantazijom prekombinirane poetske svjetove, dopušta pjesniku vrlo izravan govor o onome što bi inače bilo vrlo opasno za samu poetsku supstanciju. Bajsić tako, kao što je prije bio posve izravan u tematiziranju rata, sada posve otvoreno daje reske opservacije o bolnim, a često i kontroverznim političkim i egzistencijalnim temama kao što su komunizam, bivša Jugoslavija, Domovinski rat, iskonstruirano izjednačavanje krivnje svih zaraćenih strana, pretvorba i privatizacija, bahati politički i tajkunski sloj te osiromašenje i slomljenost gubitnika tranzicije. No kao i kod tematiziranja rata, „istinski šok realnosti“ (kako je pogovor Bajsićevoj knjizi precizno naslovio Delimir Rešicki) i sada je zapravo pravi zamašnjak za pjesničku imaginaciju koja u povišenoj temperaturi nizanja i kombiniranja intenzivnih realija nanovo uzlijeće u neku, kako već rekoh, susljednu vječnost („U doba ratnog kaosa / miljenici sreće bacili su kocke / i prisvojili komade zemlje ljudi. / Znate li baladu o cvrčku i mravu / balovima bez maski i visokom društvu / koje kroji drugima sudbinu / iza svilenih zastora / čipka na čipku: u vrijeme dok se lutalo rovovima / kao katakombama ukletog svijeta / u glavnom su gradu / marljivo stvoreni temelji feuda. / Ratni profiteri prvi su na misi: / oni kleknu na kameni pod katedrale / i zauzmu dostojanstven stav / nalik Richardu Lavljeg Srca / pri povratku iz Svete zemlje / milijun puta zahvaljujući bogu / što ih je doveo do bogatstva / nesvjesni da se njihov bog / i bog obespravljenih / ne mogu prepoznati u crkvi / na istom putu, ili u isto vrijeme / proći kroz ista vrata“).

Bajsićeva elevacijska imaginacija, međutim, ne hrani se isključivo šokantnom realnošću, tragističkim patosom ili moralistički motiviranim „skalpelom kaosa“. Taj rugobni, no literarno vrlo snažan pol njegova pjesništva kao da svoj – bodlerovski intoniran – azurni antipod dobiva u pozitivno pa i ljepotno doživljenu prirodnome arealu, a nadasve u vitalističkim srsima koje u našega pjesnika izaziva svaka pomisao na proživljena ili imaginirana putovanja (iako aktera na tim putovanjima počesto zatječe i kakav locus horridus, ipak je čest i, doduše ponešto futuristički modificiran, locus amoenus: „Nema ništa ljepšeg od pogleda na avione u zraku // Zlatna sunčeva kora na krilima ljepša je od repatica. / Avioni su plugovi koji oru neomeđenim nebom // 6 tjedana na groblju brodova u Trogiru radili smo / na jedrilici i gledali avione kako slijeću i polijeću. / Jasno je da su oni Noina arka modernog čovjeka“).

Takva putovanja kao da su dosad, a tako i u zbirci Zrak ispod mora, bila srž ne samo Bajsićeve doživljajnosti, već i pjesničkoga prosedea, počesto slična kakvu remboovskom „pijanom brodu“, koji, i na izraznoj i značenjskoj razini, plovi u nepoznato. Stoga je putovanje u nepoznato zapravo sinegdoha cjelokupnoga Bajsićeva pjesništva i njegova stripovski spektakularna mašta kao da sugerira kako avioni i brodovi, koji kao naslov prve pjesme otvaraju knjigu, nisu tek senzacije za adolescente nadraženih osjetila, nego u prvome redu slikovni otponci i metaforički pozivi na pustolovno otkrivanje nepoznatih prostora duha.

Takovrsno je pak otkrivanje i putovanje sama supstancija Bajsićeve susljedne vječnosti, života kojem je temeljni smisao i spasonosna dimenzija u samu njegovu vječnu događanju.