Srce Livna

Da je Matoš kojim slučajem bio arhitekt, vjerojatno bi ona njegova o gradovima koji to nisu ako nemaju svojih pjesnika glasila kako gradovi bez trgova „nijesu gradovi“. Čak i kada ih imaju mnogo, uvijek je jedan glavni. Trg je ona Arhimedova točka o koju se odupire cijeli jedan ma koliko velik grad. Nastajući poput paukove mreže ili godova na stablu, uglavnom spontano, po instinktu, kao sve živo, trg daje gradu mjeru, pečat i smisao, nerijetko i sudbinu koja kadšto nadilazi granice jednoga grada. Trgovi su urbana srca koja na topografskoj karti svijeta pulsiraju istom logikom kojom i ljudska, jer i nastaju voljom i nevoljom, većom ili manjom sviješću, ali uvijek s mentalitetom ljudi i aromom vremena koje ga stvara. Da je tako, pokazuje i primjer livanjskoga Trga kralja Tomislava, kojemu je posvećena i najnovija, šesta knjiga livanjskoga Herodota, kroničara i povjesničara Stipe Manđerala (1938).

Iako se Livno prvi put spominje još 892. u povelji kneza Mutimira, a Konstantin Porfirogenet u svome De administrando imperio navodi Livno i, posebice, livanjsku županiju koju nastanjuju „kršteni Hrvati“, sve do austrougarske okupacije taj zapadnobosanski grad neće imati trga. Osmanskim, naime, osvajanjem nestalo je srednjovjekovnoga Livna, a na njegovim je ruševinama rastao novi grad s izrazitim istočnim obilježjima, isprepleten mnoštvom sokaka i podijeljen na mahale, kojih je do početka 16. stoljeća bilo tri, pred kraj istoga stoljeća osam, od kojih jedna kršćanska.

S osam mahala Livno je dočekalo austrougarsku okupaciju. Neka njihova imena nova je vlast gradskim planom iz 1883. zadržala, neka promijenila demonstrirajući tako i na simboličnoj razini svoju moć. Ulice su dobili ne samo car Franjo Josip I. i general Josip Filipović, koji je 1878. i zaposjeo Bosnu i Hercegovinu, nego i vojvoda od Württemberga, koji je zapovijedao zauzećem Livna, ali i tri i do danas anonimne dame iz ulica Tonka Gasse, Anna Gasse i Klara Gasse. Među novim imenima našla su se i tri trga: Kronprinz Rudolfs Platz, Konak Platz i Stojan Platz.

Najmlađi, Stojan Platz, središnji trg modernoga Livna, bio je dio Mahale, na koju se naslanjao. Na njemu je potkraj 19. stoljeća napravljena zgrada tadašnje Trgovačke škole, uz nju Casino, a iz mahale Milošnik spuštale su se katoličke obitelji te podizale svoje kuće koje će odrediti konture današnjega Trga kralja Tomislava. Do Prvoga svjetskoga rata u daščarama u sredini prodavale su se kokoši i jaja, uokolo gostionice, pekara, Trgovina brašna, žita i bakalske robe, cipelar i brico, a nakon rata podignut je i Kaića hotel, koji će dugo dominirati trgom.

U Kraljevini SHS nove vlasti ulicama i trgovima mijenjaju imena, pa je tako Stojan Platz postao Trg Zrinskog. S njega je i počinjala Ulica Zrinskog, Splitska je postala Ulica kralja Petra, dok je Konak Platz postao Trg kralja Petra, a Kronprinz Rudolfs Platz Trg kralja Aleksandra. Nedugo po gradnji Kaića hotela na sredini Trga Zrinskog po projektu graditelja Ota Mundera i arhitekta Ćirila Ivekovića podignut je u obliku obeliska spomenik kralju Tomislavu visok 9,25 m s brončanim reljefom na kojemu je lik kralja Tomislava kipara Emerika Imbre Sunka te s natpisom: „U spomen hiljadugodišnjice prvog hrvatskog kralja Tomislava 925-1925 podigoše Hrvati sela i grada Livna“. Spomenik je svečano otkriven 5. rujna 1926, a prijepori o lokaciji između odbora za podizanje spomenika s fra Jakom Pašalićem na čelu i gradskih vlasti na čelu s gradskim komesarom Mustafom Mulalićem kulminirali su komesarovim bojkotom svečanosti, a proslavu su bojkotirali i srpsko pjevačko i tamburaško društvo Sundečić te muslimansko kulturno-umjetničko društvo Sloga.

Nakon otkrivanja spomenika Trg Zrinskoga postaje Trg kralja Tomislava. U oba tadašnja livanjska hotela prikazuju se nijemi filmovi i kapele gotovo svake večeri zabavljaju goste, uz kavane, trgovine i Batu otvara se i prva livanjska trafika, a gradske vlasti ubrzo grade i javnu gradsku česmu, WC i kupatilo.

Savezničkim bombardiranjem u svibnju 1944. Trg je poharan: porušena školska zgrada, oštećena oba hotela i mnoge okolne kuće, a krhotinom avionske bombe bio je oštećen i spomenik. Ratne 1943. u jednoj od tih kuća našao se i pjesnik Vladimir Nazor, koji je u svoj dnevnik S partizanima zapisao da ga je domaćica lijepo primila te mu darovala „dvije četke, tintarnicu, tri olovke, mast za cipele, zrcalca za brijanje, pa čak i čačkalice“.

Nakon rata i obnove kuća koje su se dale popraviti, i ta vlast latila se preimenovanja. Glavni trg sada je Trg maršala Tita, Ulica kralja Petra postaje Ulicom španskih boraca, a Ulica Zrinskoga Ulicom proleterskih brigada. Nacionalizirani Kaića hotel postao je Radnički dom s gradskom razglasnom stanicom otkud su se širile vijesti snažnim zvučnicima dobro raspoređenima po najživljim dijelovima grada. Mitinzi i proslave državnih praznika okupljali su Livnjake na njihov glavni trg, koji su uglavnom samo javno nazivali službenim imenom.

Na mjestu starih kamenih kuća počinju nicati nove armiranobetonske zgrade. Nagrđen dogradnjama i prvim neboderom sedamdesetih, trg je izgubio raniju fizionomiju i karakteristične livanjske vidike na bližu i dalju okolicu. Novi okoliš progutao je i spomenik kralju Tomislavu. Radi preuređenja vlasti su odlučile ukloniti oba hotela, pa se njihovim rušenjem 1977. spomenik našao u prikrajku, a umalo da ne bude i premješten. Novo uređenje bilo je povjereno beogradskom arhitektu Branku Ajvazu i po njegovu projektu glavni je livanjski trg tih godina dobio današnji izgled.

Napokon, nakon najnovijih promjena, uslijedilo je 1992. još jedno preimenovanje livanjskih trgova i ulica. Trg maršala Tita vraća se na staro ime Trg kralja Tomislava, Ulica španskih boraca sada je Ulica kneza Mutimira, a Ulica proleterskih brigada Ulica Gabrijela Jurkića. Glavnim livanjskim trgom kao i mnogim trgovima danas vladaju kafići „načičkani jedni do drugih“, dodaje Manđeralo, pitajući se na kraju hoće li u najavljenoj prošlogodišnjoj rekonstrukciji trg koji je u nepuno stoljeće pet puta mijenjao ime biti napokon bolje sreće.

Umjesto autora, koji u svojoj prigodnoj raspravi ovdje staje, valja dometnuti kako je planiranom obnovom livanjski Trg kralja Tomislava s novim asfaltom i mramornim pločama, novom fontanom i rasvjetom, novim rosfrajem i pratećim poslovnim sadržajem posve izgubio svoje staro bosansko, a po Nazoru čak i primorsko lice te se utopio u urbanu konfekciju većine modernih gradova. Ne spašava ga ni uglancani obelisk kralja Tomislava, koji se i dalje iz prikrajka svemu pomalo čudi i u nevjerici pita što se to zbiva sa srcem Livna.