Spoznaja intuitivnoga

Prošle je godine, u nakladi Matice hrvatske, objavljena knjiga Novi eseji o psihologiji umjetnosti Rudolfa Arnheima, jednoga od najutjecajnijih teoretičara umjetnosti dvadesetog stoljeća. Zbirka je to od dvadeset i pet autorovih eseja prikupljenih iz raznih, uglavnom američkih, stručnih časopisa, nastalih od kraja šezdesetih do sredine osamdesetih godina, što je razdoblje kada je Arnheim već umirovljeni znanstvenik velika ugleda, s kapitalnim djelima iza sebe (spomenimo samo slavna Umjetnost i vizualno opažanje iz 1954, Prema psihologiji umjetnosti iz 1966. te Vizualno mišljenje iz 1969), teoretičar već postavljenih paradigama, izvedenih zaključaka i prepoznatljiva stila pisanja. Ova knjiga, koju je prvi put izdala University of California Press 1986, vrijedan je dokument i svjedočanstvo autorova trajna zanimanja za područja kojima se tijekom cijeloga znanstvenoga vijeka bavio. Štoviše, autor ni po umirovljenju nije prestao pisati i objavljivati tekstove, gotovo sve do smrti prije dvije godine, u sto četvrtoj godini.

Prinos je Rudolfa Arnheima (1904–2007) znanosti o umjetnosti neprocjenjiv: kao teoretičar iznikao iz berlinske škole geštalt-psihologije, u svojemu je radu odredio trajno čvrste i univerzalno primjenjive postupke analiziranja umjetničkih djela. Oslanjajući se, naime, na obilna iskustva stečena tijekom studija i bavljenja kognitivnom psihologijom, Arnheim je razotkrivao narav ljudske percepcije i njezin učinak na spoznaju, odnosno na ona svojstva uma koji je omogućuju. Radio je to zadržavajući se unutar vizualnih umjetnosti, u čijim je ostvarenjima tragao za čimbenicima kojima se zapažaju svojstva presudna za njihovo razumijevanje. Pritom je raščlanjivao i samu spoznaju opisujući je kao rezultat složena procesa sastavljena od fizičke prirode opaženoga, medija kroz koji se on odvija, organizacijskih principa uma koji prerađuju usvojeno te verbalnih znakova koji ga konačno izražavaju. Dobiveni su ga zaključci dovodili do ideja o misaonim težnjama pojednostavnjivanju, uopćavanju, usredotočavanju na najuočljivije opažajne sklopove, jednako postojane i u Michelangelovu remek-djelu i u drvenom plemenskom idolu, kao i u crtežu trogodišnjega djeteta. U tako raznorodnim primjerima pronalazio je odgovore na pitanja po čemu se nešto u nekom djelu shvaća kao statično ili dinamično, skladno ili pak neskladno, zašto se neka struktura raznolikih dijelova opaža kao jedinstvena. Bavljenje percepcijom nametalo mu je nov odnos o onome što se po općeprihvaćenim definicijama naziva intuitivnim kao isključivim opažajnim sredstvom, odnosno intelektnim koje prerađuje informacije, dokazujući da je jedno neodvojivo od drugoga, zbog čega čin opažanja nikako ne može biti tek pasivno snimanje, puko registriranje fizičke stvarnosti.

Rudolf Arnheim je, među ostalim, uvelike pridonio afirmaciji filma (u njegovu slučaju nijemoga) kao umjetnosti ukazavši, u knjizi iz tridesetih godina, na sjajne mogućnosti umjetničkoga izražavanja putem toga medija.

Tekstovi uvršteni u zbornik Novi eseji o psihologiji umjetnosti raznorodne su tematike i na prvi se pogled doimaju kao skup radova iz širokog područja raznih umjetnosti i struka, tek toliko idejno povezanih u osam većih ili manjih poglavlja. No riječ je o pomno odabranoj građi, u kojoj se zrcale sve autorove preokupacije. Njihova je ishodišta svagdje pronalazio, kako sam ističe u predgovoru „...ili kod antičkih mudraca ili u prošlogodišnjim izdanjima“. I tako, zacrtavanjem određene postavke na početku, autor se prihvaća njezine detaljne analize: kod velikih tema poput apstrahiranja ili stila navodi već postojeće misli filozofa, teoretičara, čak i samih umjetnika, da bi zatim, bilo pobijanjem ili potvrđivanjem njihovih tvrdnji, sam iznio svoja stajališta, potkrijepljena brojnim primjerima i analogijama iz različitih sfera života, od svakodnevice, psihologijskih pokusa do relevantnih pojava u umjetnosti. U bogatim rečenicama živih misli i bujna, no nimalo kićena jezika, razabire se autorova neizmjerna erudicija, svijest o razvoju pojedinih ideja i njihovim održivostima te precizna uporaba bilo kojega imalo rjeđe rabljena termina.

Tako on razmatra biblijski prikaz poklonstva mudraca Giovannija di Paola, iznosi veliki tekst o intuiciji i intelektu kao jednako važnim tvorcima spoznaje, proučava učinkovitosti središnje i obrnute perspektive kao načine iskazivanja prostornosti u slikarstvu navodeći primjere iz raznih stilskih epoha sa svrhom obrazloženja zašto se neki umjetnik odlučuje baš za određenu vrstu perspektivnoga prikazivanja, čime pobija način razmišljanja da je jedno rješenje realističnije i time prividno bolje od drugoga (Obrnuta perspektiva i aksiom realizma). Nadalje, dvama tekstovima on rasvjetljava osobitosti fotografije kao umjetnosti posebna načina iskazivanja stvarnosti uspoređivanjem primjeraka iz vremena njezina rođenja i najranijega doba s onima iz kasnijeg vremena, nakon što je fotografiranje tehnički usavršeno i kao praksa usvojeno, otkrivajući karakteristike mijena u njezinu prikazu realnog trenutka, što se odrazilo i na njezinu uporabnost. Pritom se ne propušta povlačenje paralela sa slikarstvom i filmom (O prirodi fotografije, Sjaj i bijeda fotografa). Osim analiza raznih fenomena vezanih uz vizualne umjetnosti (Brunelleschijeva virilica, Razumijevanje boje, Predmeti opažanja, objektivne vrijednosti), autor ne zanemaruje ni glazbu, koja se također na sebi svojstven način opaža, kao ni konkretnu poeziju i njezine znakovne vrijednosti; tumači svjetovno podrijetlo Danteovih metafora u Čistilištu, podupire primjenu umjetnosti u bolesničkim terapijama i odgoju djece, ustanovljava likovne, odnosno nelikovne komponente zemljovida i proučava prirodu krivotvorina. A intrigantne zaključke o razlikama u predstavljanjima pojedinih tema kod likovnjaka u mladoj i u poodmakloj životnoj dobi izvodi na primjerima slika Tiziana, Rembrandta i Moneta (O kasnom stilu). Među ostalim tekstovima, jedan od najzanimljivijih posvećen je američkom pedagogu austrijskoga podrijetla Victoru Lowenfeldu, čija su zagovaranja kreativnog, individualnog izražavanja učenika proizišla, osim iz vlastitog profesorskog, i iz iskustva rada sa slijepim i slabovidnim osobama.

Uz spomenute tekstove Arnheim nije zaboravio ni odati počast velikanima teorija psihologije i umjetnosti, onima čiji je rad utjecao na njegov i poticao ga na razmišljanje – Maxu Wertheimeru, Gustavu Theodoru Fechneru i Wilhelmu Worringeru (Max Wertheimer i psihologija geštalta, Drugi Gustav Theodor Fechner, Wilhelm Worringer o apstrakciji i empatiji). Divljenje njihovu znanju i prinosima struci izraženo je ne samo stavljanjem djela spomenutih u kontekst znanosti nego i osvrtom na njihove životne putove i uvjerenja.

Novi eseji o psihologiji umjetnosti dragulj je stručne literature i prva knjiga Rudolfa Arnheima u nas (dosad se na hrvatskom mogao pronaći samo pokoji njegov tekst); objavljena je u Matičinoj biblioteci Posebna izdanja, u odličnu prijevodu Vesne Domany-Hardy.