Program za velike i male

Iako privlačnoj glazbi općenito omiljena hrvatskog skladatelja Brune Bjelinskoga nisu potrebne obljetnice ni posebne prigode, njegovo je bogato i raznoliko stvaralaštvo još nepoznato i nedovoljno zastupljeno u našoj koncertnoj svakodnevici. Publika je željna njegovih zaraznih zaigranih tema mediteranskog ozračja kojima je ispunio djela nastala u razdoblju između tridesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Potkraj godine u kojoj se ispunila stota godina rođenja Bjelinskoga pet je najvažnijih koncertnih kuća u Zagrebu udružilo snage u organizaciju koncerta s njegovim simfonijskim stvaralaštvom. Tako su se razne državne i gradske koncertne agencije, koje su u svakodnevnom životu postavljene jedna prema drugoj kao konkurencija, u jednom projektu udružile, što bi moglo poslužiti kao model za neke buduće priredbe od velikog značenja i općeg interesa. Događaj u čijem je oblikovanju sudjelovala obitelj Bjelinski priredile su Zagrebačka filharmonija, Koncertna dvorana Lisinski, Hrvatska glazbena mladež, Koncertna direkcija Zagreb i Hrvatsko društvo skladatelja, prikupivši priličan broj znatiželjne publike, napose mladih, kojima je skladatelj i namijenio najveći dio stvaralaštva. U koncert je osobnim prisjećanjima na lik i djelo svojega nekadašnjega profesora na Muzičkoj akademiji uvela muzikologinja Jagoda Martinčević, naglasivši da se on u naraštaju kojemu su pripadali Stjepan Šulek, Boris Papandopulo, Milo Cipra i Ivan Brkanović zadržao na visoku mjestu po talentu, znanju i iskustvu te više od svega u stalnu dosluhu s interpretima koji su ga voljeli izvoditi, zbog čega je ostao trajno dobro naših koncertnih repertoara i općenito hrvatske glazbe i kulture. Ali ipak, naši orkestri izvan obljetničkih prigoda ne izvode dovoljno njegove glazbe, koja bi mogla stajati uz bok antologijskim djelima svjetskoga simfonijskog stvaralaštva novije povijesti. Zagrebačka je filharmonija orkestar na koji je ispravno pao izbor skupine organizatora, naš najstariji i najveći orkestralni ansambl, koji početak sezone dočekuje u nesretnim okolnostima bez stalnog dirigenta koji bi radio s njime na redovitoj bazi. No motivirani maštovitom glazbom Bjelinskog i svečanom prigodom njegove stogodišnjice svi su se filharmoničari ponovno vratili u formu i zazvučali u punom sjaju ujednačenih dionica. Dva tjedna nakon koncerta s Maksimom Mrvicom pred njihov pult ponovno je stao Alan Bjelinski, sin skladatelja Brune Bjelinskoga, kojega smo posljednjih godina naviknuli sretati u projektima lakših nota, ali koji se već na koncertu 13. studenoga, a pogotovo u programu glazbe svojega oca, iskazao kao respektabilni maestro, vatrena temperamenta i precizne elegantne dirigentske geste, kojega bi vrijedilo češće slušati u klasičnim koncertima. Potaknuti njegovim neupitnim kvalitetama kao i činjenicom da je bez obzira na rodbinske veze dirigent sin uistinu najbolji poznavatelj opusa svog oca skladatelja, glazbenici u orkestru dali su sve od sebe istaknuvši se podjednako u toplu muziciranju gudača, osobito zaokruženoj frazi violončela i muzikalnim violinskim solima koncertnog majstora Oresta Shourgota, kao i u vibrantnim drvenim i bljeskavim limenim puhačima te doziranim i koloristički razrađenim bogatim udaraljkama kojima je Bjelinskijeva orkestracija bila posebno sklona.

Izbor djela kojima bi se u završnici obilježila ta važna obljetnica nije bio lak, jer opus Bjelinskoga broji čak petnaest simfonija te mnoštvo solističkih koncerata i suita. Raspored je u tri primjera ponudio zanimljiv presjek njegova opusa obuhvativši i njegovo glazbenoscensko stvaralaštvo namijenjeno djeci, kojim osim riječkog HNK i obnove opere Pčelica Maja ovogodišnja Bjelinskijeva godina nije nigdje drugdje obilježena. Orkestar je zvučao skladno, angažirano i reljefno od programatski šarolika simfonijskog prvenca naslova Simfonija ljeta, preko za toga neoklasičnog autora, razigrana pera i lirskog nadahnuća sasvim netipično modernističkog Dialoga za mezzosopran i orkestar ponukana ekspresionističkim pjesništvom Antuna Branka Šimića, u besprijekornoj dikciji i koncentriranom glasu riječke operne dive Kristine Kolar. Najmlađi u publici došli su na svoje u ulomcima iz baletne bajke Mačak u čizmama uz sudjelovanje odlične komičarke Ivanke Boljkovac u ulozi Starog mačka i osmero članova baleta HNK iz Zagreba koji su iskoristili ono malo scenskog prostora koliko im je preostalo između podija i gledališta. Koreografija Ljiljane Gozdenović bila je samo dekor dojmljivoj i dobro pripremljenoj interpretaciji Zagrebačke filharmonije, kojom se u raznim situacijama, bojama i karakterima spretno snalazio Alan Bjelinski, koji je dirigirao i premijeru predstave toga djela u zagrebačkom HNK godine 2003, a čije je uprizorenje prilagođeno koncertnoj prigodi.

Bila je to pretjerano koncentrirana koncertna proslava stogodišnjice rođenja jednog od najvažnijih autora hrvatske glazbe u povijesti koja je upozorila na njegov bogat opus i obvezala sve organizatore koji su u tome sudjelovali da bez obzira na povode što više uvrste u svoje programe njegova djela. Nadamo se da će se ubrzo i ostala nacionalna kazališta povesti za primjerom Rijeke i u stalni repertoar uvrstiti koje od vrhunskih edukativnih glazbeno-scenskih djela Bjelinskoga što bi na jedinstven način moglo nadoknađivati nedostatan glazbeni odgoj u nastavnom planu i programu osnovnih i srednjih škola u Hrvatskoj.