POEZIJA

Michelangelo Buonarroti, Rime.Poezija,

preveo i priredio Mate Maras, Biblioteka Posebna izdanja, gl. ur. Jelena Hekman, izv. ur. Luka Vukušić

693 str., dvojezično izdanje, tekst usporedo na talijanskom i na hrvatskom jeziku, 5 c/b ilustracija, priređivačevi prilozi (kronologija autorova života, pogovor knjizi, bilješka o autorovim rukopisima, izbor tekstova o autoru i njegovu pjesništvu); tvrdi uvez, 12×19 cm,

ISBN 978-953-150-869-8.

::: Cijena: 490 kn (245 kn za članove MH)

Premda pjesme jednog od najvećih svjetskih genija likovnoga stvaralaštva u njegovu cjelovito sagledanu radu zauzimaju rubno mjesto, nedvojbeno je da njegov kanconijer sastavljen od 302 pjesme, uglavnom madrigala i soneta, potvrđuje iznimnu autorovu umjetničku i ljudsku osobnost.

Stihovi koje je Michelangelo u dokolici pisao do duboke starosti ostavljaju jasne tragove diletantizma, ali diletantizma tumačena u najboljem smislu te riječi: iako njegov pjesnički izraz nije ni dotjeran ni završen, a misao bez dubljih uvida i svevremenskih poruka, u njegovim se stihovima susreću i „tragična snaga, tmurna melankolija, herojska čežnja, ukratko neporeciv intenzitet osjećaja” i „neki nasilan i čudnovat humor” iz kojeg „provaljuje kadšto dublji i ozbiljniji glas kao znak ispaćene i samotničke duše” (Mate Maras).

Michelangela Buonarrotija (1475-1564) pratio je za života „neprovjeren glas misaona i tajanstvena pjesnika” budući da je njegov kanconijer tiskom objavljen gotovo šezdeset godina nakon njegove smrti u lošem i proizvoljno priređenom izdanju. Zaboravljena, nepotvrđene reputacije i bez valjane recepcije, Michelangelova poezija ostala je skrivena na marginama talijanske književnosti.

Nikica Petrak, Blaženo doba. Sabrane i nove pjesme. 1959-2009.

pogovor Tonko Maroević, bibl. Hrvatski pjesnici, ur. Jelena Hekman

506 str., tvrdi uvez s ovitkom, 13 × 21 cm, ISBN 978-953-150-881-0. ::: Cijena: 270 kn (135 kn za članove MH)

Gotovo svi književni povjesničari i kritičari ističu da stihovi pjesnika, prevoditelja, esejista i enciklopedista Nikice Petraka (1939) pripadaju zrelijim, konzistentnijim i homogenijim pjesničkim opusima suvremene hrvatske književnosti. Petrak već pola stoljeća disiplinirano i bez radikalnih rezova ispisuje „kontinuiran lirski dnevnik” (T. Maroević) ispunjen tradicionalnim pjesničkim motivima koji Petrak nadograđuje i obogaćuje jezičnom darovitošću, svestranim eruditizmom, upućenošću u modernističku tradiciju, začudnom refleksijom te izvornom, u pojedinim dijelovima i nadrealnom slikovitošću.

Posebna vrijednost Petrakova rukopisa koji se kreće u rasponu od intimističke do političke poezije, a u kojem se poezija javlja kao istoznačnica života i umjetnosti, leži u autorovu (auto)ironičnom poimanju vlastitih i kolektivnih opsesija. Stoga od tradicije, povijesti i jezika, najprepoznatljivijih uporišta pjesnikova lirskoga subjekta, Petrak vremenom odustaje, razigrano i opušteno objavljujući čak i vlastito „ispadanje iz povijesti”!

Mjerilima književne tipologije, Petrak je razlogovac koji to po mnogočemu i nije, mihalićevac s urođenim osjećajem za jezičnu melodiju, pjesnik koji je u suvremenoj hrvatskoj poeziji uz Borisa Marunu najbolje osjećao čitateljsko bělo, pa ne treba čuditi da je postao kanonskim i antologijskim pjesnikom. I to već za života – da se poslužimo petrakovskom ironijom.