Počeci demokracije

Ivo Banac

S obzirom da su mnogi njezini članovi bili žrtve progona komunističkog sustava, Matica hrvatska logično je mjesto na kojem treba govoriti o tim prijelomnim trenucima iz 1989, uvodno je istaknuo njezin glavni tajnik Zorislav Lukić. Iako čak i sada ima simpatizere, taj totalitaristički sustav bio je takav da danas nema nikoga tko bi javno pozvao na povratak njemu ili se organizirao u političku stranku s programom kakav je zacrtan u Komunističkom manifestu iz 1848. Program utemeljen na neograničenom nasilju, otimanju privatnoga vlasništva i uništavanju sela danas većina ne bi prihvatila pa su i njegovi simpatizeri svjesni da u demokratskoj sredini nemaju nikakve perspektive.

Jelena Jurišić iznijela je tezu da Gorbačov, koji je došavši na vlast 1985. rekao da mu je cilj obnoviti i očistiti socijalizam, nikad nije izjavio da mu je želja svrgnuti komunizam ili zabraniti socijalističku stranku te da pozitivni učinci Perestrojke nisu bili svjesno ostvareni.

Iako su u svim zemljama komunističkoga sustava ekonomske prilike bile nepovoljne, one same nisu izazvale želju za promjenama. Završni udarac komunizmu 1989. zadali su nacionalni pokreti, ustvrdio je Ljubomir Antić. Usporedbom tijeka promjena i njihovih protagonista u Hrvatskoj i Srednjoj Europi zaključuje da su u nas promjene bile najusklađenije s demokratskom procedurom. Bile su naposljetku bolnije jer je račun za nezavisnost i demokraciju ispostavljen naknadno, u obliku pobune, agresije i okupacije. Premda su do godine čuda bili manje izloženi diktaturi potreba, tj. realnom socijalizmu, Hrvati su od svih u Srednjoj Europi na kraju ipak platili najvišu cijenu za demokraciju i vlastitu državu.

Glavni moment koji je uz dotrajalost sama sustava prevagnuo u previranjima u istočnoeuropskim državama 1989. bila je neintervencija SSSR-a, rekao je Ivo Banac.

Ljubomir Antić

Danas ne uvažavamo veličinu trenutka raspada komunističkog sustava, jer uza sve nedostatke demokracije, u njoj se može slobodno govoriti, misliti i udruživati. Revizionističke ideje koje nalazimo u današnjim studentskim zahtjevima za neposrednom demokracijom izraz su nerazumijevanja bitnih promjena ‘89. i ‘90. Iako su očekivanja bila znatno veća, tek nakon pada Berlinskoga zida prvi smo put zaista imali pluralnu demokraciju, naglašava Banac te zaključuje kako se samo u Hrvatskoj i još nekim bivšim republikama dogodilo da sam vrh vlasti rehabilitira temeljne legitimizirajuće stavke komunističkog razdoblja.

O tome kako se s obzirom na to povijesno nasljeđe demokracija na prostoru Istočne Europe u različitoj mjeri konsolidirala govorio je Tihomir Cipek. Teškoća je bila u potrebi za istodobnom političkom i ekonomskom reformom, a uz to još i konsolidacijom nacija i država. Iako demokracija unutar sebe ima probleme i nalazi se u fazi samopropitivanja, ona je prema svim društvenim istraživanjima jedini prihvatljivi poredak.

Tonči Matulić prikazao je zastranjenja komunizma koja su dovela do njegova urušavanja: jednostrano i nasilno nametanje ateističkog svjetonazora, degradiranje čovjeka na puki funkcionalni element pri čemu se dobrobiti pojedinca pretpostavljala dobrobit funkcioniranja društveno-ekonomskog mehanizma, isključivala sloboda i duhovna dimenzija osobe.

Berlin nije bio podijeljen grad kako su tvrdili komunisti, nego okružen grad, rekao je akademik Ante Stamać ispričavši dio svojih dojmova iz Zapadnoga Berlina dok je kao stipendist Humboltove zaklade u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća boravio u njemu.

Iz geopolitičkog aspekta pad Berlinskog zida nastavak je atlantizma i euroazijanizma, rekao je Jure Vujić. Iako je donio slobodu, otvorio je put ekscesima modernoga kapitalizma: instrumentalizaciji slobode u službi uspustavljanja prividnoga reda ili pak kapitalističkoga nereda koji ne mari za autentičnu slobodu, već prihvaća dobrovoljno ropstvo potrošačkoga društva.

Nakon izlaganja sudionika rasprava je pokazala složenost teme i različitost mišljenja. Da postoji potreba održavanja novih skupova na kojima bi se raspravljalo o vremenu nakon pada Berlinskoga zida, složili su se svi. Prije dvadeset godina takve slobodne i otvorene rasprave u Hrvatskoj mogli smo samo sanjati.