Nova postava mjuzikla

Nakon trideset i dvije godine i posljednjeg osječkog uprizorenja, mjuzikl Jalta, Jalta Alfija Kabilja i Milana Grgića ponovno je na repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta. Premijerna je publika 20. studenog imala više razloga za burni pljesak. Naime, prvi put u glavnim su ulogama umjesto glumaca nastupili operni solisti, što je kao organizacijska i izvedbena novina imalo barem jednaku težinu za ansambl kao i za autora glazbe Kabilja, koji je očekujući konačni rezultat od početka pratio pripreme. Taj pomak u izvođenju Jalte bio je prijedlog v. d. intendanta osječkoga HNK-a Božidara Šnajdera, koji je redateljica Nina Kleflin, kako je rekla, prihvatila s osjećajem gotovo povijesne odgovornosti.

Ništa manje zahtjeva nije bilo postavljeno ni izvođačima, koji su na duhovit, prpošan i nepreuzetan način, u duhu razigranih Grgićevih dijaloga, trebali dočarati složene događaje iz 1945. U tadašnjoj podjeli svijeta među tri velesile, sobari, kuhari, domari, vrtlari i drugi usporedni igrači u sjeni svojih gospodara štite vlastite interese, običaje, posebnosti, ali i zajednički progovaraju o vjeri u ideale i neki bolji svijet. Ono što ih ujedinjuje u velikoj igri Monopolyja nenastanjeno je i na karti svijeta neugledno područje nazvano Zelena livada. Taj komadić zelene boje svojevrsna je metafora raja, a mnogi bi ga rado mijenjali za neka znatno veća geostrateška prostranstva.

Saveznički sobari, iako smiješni u dosljednu isticanju nacionalnih osjećaja, ipak su oni koji općem političkom i vojnom ludilu onoga vremena daju zdravu humorističnu protutežu. O tome je pisao i dirigent prve osječke izvedbe Antun Petrušić, koji je Grgićev libreto ocijenio genijalnim, ponajprije zbog izbora teme.

Ono o čemu su u gotovo četrdeset godina od nastanka djela složno progovarala stručna pera, ali i brojna publika, jest spoznaja da je Jalta riznica svevremenskih songova. Prema riječima dirigenta novog osječkog uprizorenja Mladena Tutavca, Kabiljo nam je u svom najizvođenijem mjuziklu ponudio hit do hita, pisanih gotovo mocartovskom jednostavnošću.

Čaroliju, ako je to mjerljivo intenzitetom pljeska, uspješno su prenijeli orkestar, zbor, solisti i plesna skupina, baš kao i prije 32 godine i posljednje izvedbe Jalte u Osijeku.

Tijekom povijesti izvođenja Jalte kroničari su kao važnu odrednicu u posredovanju s publikom isticali vizualnu poruku Kabiljova i Grgićeva projekta. Kostimi koje je osmislila Ika Škomrlj uz asistenciju Denise Pecotić nadahnuti su ruskom avangardom. Spajanje u funkcionalnu cjelinu sa scenom iziskivalo je i visok stupanj međusobna razumijevanja, što je na primjeru Jaltine likovne referencije isticao i scenograf Osman Arslanagić. Tomu umjetničkom razdoblju pripadaju i plesni i baletni dijelovi predstave. Zadatak da sačuva izvorni scenski korak dobio je Dinko Bogdanić, prema čijim su zamislima članovi plesne skupine, ali ponajprije operni pjevači, otplesali cijeli set nimalo jednostavnih točaka. U ovom slučaju ansambl je gotovo u potpunosti bio oslonjen na vlastite snage, uz iznimku Davora Radića, koji se kao jedini gostujući solist našao u ulozi ruskoga sobara Griše. Preostali dio međunarodnoga trojca sobara utjelovili su Ladislav Vrgoč i Dali Mor.

Tri ugla vile Aramovski držala je Ljiljana Čokljat, a u ostalim su ulogama nastupili Sanja Tot, Nenad Tudaković, Jasna Komendanović i Predrag Stojić.

Ako je suditi po prvim trima rasprodanim predstavama, publika će ih imati prigodu dobro upamtiti. Jalta je Osijeku ovih dana bliža no ikad.