(Ne)moć iskrene pobune

Iskrenost, ali i nepreuzetnost, ono je što bi sam John Osborne želio za život svoje drame na kazališnim daskama. I namjerno pritom ne kažem drame Osvrni se gnjevno, jer je njezino pojavljivanje u kazališnoj javnosti opterećeno epitetima revolucionarnosti i (željena) zgražanja, namjere koju je u doba njezina nastanka i prvih prikazivanja možda još i bilo moguće proizvesti. Ono što bismo od nje mogli očekivati danas neko je sjećanje na revoluciju, bijeg (još ga zovemo postmodernim) u prošlost, suvremeno-tranzicijsko oživljavanje pozicija Osborneovih likova iz predrevolucionarnog ozračja kulturne (i seksualne, što je za ovaj komad bitno) revolucije kraja šezdesetih. Možda. A možda i nešto stvarno prevratnički, u najnepretencioznijem smislu te riječi, nešto ponajprije živo i iskreno, kazališno, što nas se dotiče, emotivno i fenomenološki. Na Sceni Gorica 10. studenoga vidjeli smo prvu inačicu. Nije se to očekivalo od većinom uspješna dvojca Magelli – Udovičić, pogotovo nakon vrlo životne predstave Zagrebačkog pentagrama. Sam izbor komada već ima značenje, a uz činjenicu autorskoga dvojca koji ga je odabrao, svakako da su očekivanja bila prilično velika.

Predstava se poprilično oslanja na Osborneov tekst, i u tom je smislu klasično dramska. Kao što je, na osnovnoj i prvoj receptivnoj razini, strukturirana i sama drama, no to nije njezina bit, a ne bi trebala biti ni osnovna interpretativna linija bilo kojeg uspjelijeg uprizorenja. Da sam gledatelj/ica bez ijedne ulazne informacije o povijesti izvođenja, kritike i recepcije komada, i svih epiteta koji su joj (prema riječima sama autora) natovareni, prepoznala bih čvrsto strukturirane likove i dramsku situaciju te neku blago egzistencijalističku notu njihova eskapističkog stajališta prema životu, njegovoj smislenosti i odlukama koje donose, odnosno ne donose. I to bi bilo zapravo sve od relacije predstave prema današnjem gledatelju. Osim dodira umjetnosti kazališne režije, kojih nema mnogo, ali su ipak na nekim mjestima vidljivi, pa i prepoznatljivi za autorski dvojac. Osobito se to odnosi na tematiziranje seksualnosti među likovima, njezine latentne i manifestne prisutnosti, bilo na razini ljubavnoga trokuta, ili realiziranih odnosno nerealiziranih homoseksualnih težnji dramskih lica. Kao i na neke elemente režije u funkciji portretiranja likova i njihova uvođenja u scensko zbivanje.

Ana Begić kao Alison Porter najčvršće je nosila svoj dio strukture predstave, i bila najgnjevnija u svom osvrtanju. Što je i dobar kontrapunkt s prividno glavnim likom, Jimmyjem Porterom, u interpretaciji Nikše Butijera. Alison Porter Ane Begić svojim apatičnim nedjelovanjem, pa ni nekim eksplicitnijim osvrtanjem, znatno jače od svoga supruga, odnosno kolege glumca, svjedoči o bijesu i nemoći, a prati ga upravo time što pristaje na njegovu buntovno-eskapističku oazu, život u bijegu od same zbilje. I pritom posjeduje posebnu scensku karizmu, kao što to često biva u njezinim ulogama.

Nikša Butijer kao Jimmy Porter uspio je pokazati nemogućnost stvarnog, učinkovitog djelovanja, i njezin odraz u bijesu zbog nemoći, ali ga se moglo doživjeti manje izražajnim, odnosno bitno moćnim od kolegice u ulozi supruge. Što i nije loše za ovaj komad, ukoliko je to bila redateljsko-dramaturška namjera. Da se konačno demistificira u intrepretacijama drame dugo prisutna monološka struktura, odnosno preslikavanje Johna Osbornea i njegove osamljenosti u Jimmyja Portera. Jer u ovoj predstavi, barem glumački, nipošto nije bio osamljen, više rastrgan između odnosa i emocija prema supruzi i prijatelju i vlastite, samo deklarativne, anarhičnosti. Helena Charles i Cliff Lewis, odnosno Iva Visković i Goran Bogdan, bili su druga strana, protuteža i zrcalo Porterovih. Iva Visković je, pogotovo u prvom dijelu, prije klimaksa, dobro glumila senzualnost, motiviranost, i neku vrstu rivalstva, te kasniji prijelaz u gubitak izražajnosti, svojstveno razvoju same uloge. Goran Bogdan nije podbacio kao najslabija karika među dramskim likovima, a intenzitet njegove glume, iako nije među najrječitijima, odgovarao je prostoru koji mu je zadan ulogom. Svjež i dinamičan bio je kratki nastup Milana Pleštine, pojavljivanje Alisonina oca, a scena odnosa oca i kćeri i jedna od najuspjelijih u čitavoj predstavi. Glumce je prikladno pratila glazba, kostimografija i scenografija.

Sve u svemu, nije riječ o lošoj predstavi, ali od ovoga smo komada i redateljsko-dramaturškog dvojca koji ga potpisuje ipak očekivali više.