Ne pristajem na kompromise

Agilni Boris T(adija) Matić svakako je jedno od najpoznatijih i najmarkantnijih lica domaće kinematografije, podjednako kao producent koji je zasad nagrađen dvjema Zlatnim arenama za najbolji film, kao pokretač, prvi direktor i suvlasnik Motovunskog filmskog festivala, kao osnivač i direktor Zagrebačkog, najveće i najutjecajnije tuzemne filmske smotre, ili pak kao voditelj dijelom obnovljena zagrebačkog kina Europa. Riječ je o osobi silne energije i kreativnosti, koja gotovo doslovce živi za film. Matić je umjetnik i kulturni začinjavac koji se uvijek zubima i noktima bori za ostvarenje svojih planova i ciljeva, a ovaj je razgovor vođen netom nakon uspješno okončane runde pregovora o daljoj suradnji s ključnim poslovnim partnerom i pokroviteljem ZFF-a.

Prati li se vaš rad kao zasad jednokratnog redatelja segmenta omnibusa Seks, piće i krvoproliće i dijelom kao producenta, recimo u filmovima Mondo Bobo, Onaj koji će ostati neprimijećen, Od groba do groba ili Sve džaba, stječe se dojam da vas privlače priče o marginalcima, o ljudima s ruba društva koji se ne mogu pa čak i ne žele uklopiti u tzv. društveni mainstream. Što vas vuče takvim pričama?

Iako sam se dosad jednom okušao kao redatelj u omnibusu Seks, piće i krvoproliće, ja sam prvenstveno producent, a u meni je kao i vjerujem u svakom producentu postojala želja da upoznam i tu redateljsku stranu rada na filmu, kojoj ću se zasigurno jednoga dana opet posvetiti. U Hrvatskoj je jako teško raditi žanrovske filmove, moj je prvi producirani naslov bio Mondo Bobo, koji se bavio marginalcima, a mogu reći da me privlače tople priče o tzv. malim, običnim ljudima, o njihovim složenim relacijama i poremećenim obiteljskim odnosima. Primjerice u recentnom Kenjcu, ne bih rekao da su njegovi protagonisti marginalizirani ljudi, jer mene ne zanimaju isključivo osobe s ruba društva kao takve, nego me ponajprije intrigira sama priča filma, zanimaju me emocije i odnosi među ljudima. Tako se poklopilo da je u fokusu mog segmenta filma Seks, piće i krvoproliće složen odnos oca i sina, baš kao što su i kompleksne obiteljske veze u tematskom žarištu Kenjca, hrvatskog kandidata za Oscara, u realizaciji kojeg se moj senzibilitet savršeno podudario sa senzibilitetom Antonija Nuića. Njega recimo snažno inspirira Biblija kao osnovna postavka života, jer se u njoj mogu pronaći svi međuljudski odnosi. Dakako da me zanimaju i drugi žanrovi, poput primjerice komedije kao tradicionalno najgledanijega žanra u domaćem filmu, ili pak horora s njegovim najnovijim postmodernim varijacijama u recimo Sumraku, ali zasad se ponajprije želim baviti običnim i skromnim malim ljudima i njihovim obiteljskim dramama.

Bitan je segment vaših filmova tematiziranje urbane supkulture, njezinih manifestacija i devijacija, što je razvidno i u Zagrebačkim pričama. Privlači li vas tamno naličje urbane, konkretno zagrebačke svakodnevice?

Ne bih rekao da me osobito privlači mračno naličje zagrebačkoga svagdana, već da su se u Zagrebačkim pričama stvari jednostavno tako posložile. Na natječaju na kojem se prijavilo, mislim, 109 scenarija, moje cijenjene kolege Nenad Polimac, Vladimir Stojsavljević i ja smo devet sižeja odabrali kao najbolje. Jednostavno je to bilo najkvalitetnije; i dvije priče o Romima, i priče o nezrelim i nesigurnim mladim ljudima, i ona o paru umirovljenika. Među prispjelim scenarijima veselih storija jednostavno nije bilo, takve su tematske i autorske preokupacije odabranih autora, a ja već razmišljam o nastavku filma, o nekakvim Zagrebačkim pričama 2. Taj bismo projekt mogli realizirati za koju godinu, dakako ako ga uspijemo financirati, a bio bi usmjeren isključivo na ljubavne teme, ključni uvjet natječaja bio bi da u središtu svih priča bude ljubav. Hoće li ona biti tematizirana u žanru vesele i lepršave romantične komedije, ili će neki autor napraviti tešku ljubavnu dramu s ubojstvom, to će isključivo ovisiti o autorima koji se prijave na natječaj. Ja ne mogu niti želim zahtijevati da jednom sve bude oporo i tjeskobno, a drugi put veselo i optimistično, jer tako nije ni u svim segmentima Zagrebačkih priča, a kamoli u životu. Recimo, ne znam da li je prikaz odnosa majke i kćeri koju ona napušta samo pesimističan, ili da li je uopće pesimistična priča o Romu koji dobiva posao na traci za sortiranje otpada. Također, storiju o romskom dječaku koji je daroviti slikar i koji želi ići u školu netko može smatrati pregrubom i pretvrdom za završetak omnibusa, jer sam čuo i takve komentare, ali život je okrutan, a on ga sebi želi popraviti i olakšati. Mislim da to nije grubo i pesimistično, jer sjetite se samo osmijeha i optimizma na dječakovu licu nakon što ga profesorica pohvali. S druge strane, valja reći da i u najvećem jadu i čemeru uvijek ima elemenata optimizma i vedra gledanja na život. Recimo, u filmovima Sve džaba i Kenjac koje sam radio sa sjajnim Antoniom Nuićem, u prvom slučaju u postratnoj bosanskoj nesreći ipak i unatoč svemu na kraju pobjeđuje ljubav, dok u drugom razorena i potpuno disfunkcionalna obitelj s mnoštvom tajni nakon očeva priznanja počinje rješavati konflikt koji ju je predugo razorno opterećivao. To nije i ne mora biti jednoznačan happy end, ali svakako jest optimističan završetak koji najavljuje drukčiju, vjerojatno bolju budućnost te obitelji, i koji gledatelja tjera da se zapita što će se s protagonistima dalje događati.

Griješim li u dojmu da se približno 250.000 eura skup projekt Zagrebačkih priča na određen način oteo nadzoru, u smislu da se konačni omnibus teško može koristiti „u promotivne svrhe vezane uz grad Zagreb“, kako je bilo navedeno u natječaju. Jeste li nakon zgotovljena djela možda promijenili mišljenje o kakvoći nekih odabranih scenarija?

Kao onaj na kojem je bila konačna odluka što u film ulazi, a što ne, ja sam bio za to da projekt ograničimo na za omnibus optimalnih sedam kratkih filmova, odnosno da u njega ne uđu dva segmenta kojima nisam bio posve zadovoljan. Naposljetku sam ipak prihvatio prijedlog mojih kolega i savjetnika da idemo s devetodijelnim projektom, jer je jedan od spomenuta dva filma ostvario zapažen međunarodni uspjeh, i bilo bi ga šteta izostaviti. Svakako, cjelina se s vremenom otela nadzoru, ali valja imati na umu da je riječ o omnibusu koji je nastajao punih pet godina, da je njegova uporaba u promotivne svrhe bila tek moja osnovna ideja, i da on ni u kojem slučaju grad Zagreb ne može predstavljati na način koji bi odgovarao recimo turističkim radnicima, pa čak ni Gradskom uredu za kulturu, obrazovanje i sport, koji je glavni sufinancijer djela. No u ovom trenutku Zagreb jest ovakav, autori ga takvim vide, grad sigurno ima svoje mnogo svjetlije, ljepše i uvjetno rečeno normalnije lice, ali odabrani su se redatelji umjesto utjecanja eskapizmu i vedrijim temama odlučili pozabaviti onim njima zanimljivijim, manje lijepim i tjeskobnijim pričama. Priznajem da sam se u odlučivanju dijelom vodio i linijom manjeg otpora, jer zašto konačno ne realizirati devet kratkih filmova, no u ispravnost takve odluke naknadno su me uvjerila i mišljenja gledatelja. Naime, u 99 posto slučajeva postoji konsenzus da je Žuti mjesec najuspjeliji segment omnibusa, kao i da je Inkasator Igora Mirkovića jako dobar film. No oko svih ostalih filmova stajališta publike potpuno su oprečna. Napokon, ovo je projekt koji ima svoju filmsku formu, ali naglasak je ponajprije na imenici projekt, jer riječ je o cjelini u kojoj smo za razmjerno skroman prikupljeni novac uspjeli prikazati rad što više ljudi, njih više od 120. Već se dosad potvrdilo da su mnogi ljudi koji su radili na Zagrebačkim pričama jako profitirali filmom, jer recimo izvrsna Lana Barić iz Žutog mjeseca trenutno kao scenaristica surađuje na identično koncipiranu omnibusu koji se snima u Beogradu, a zapaženi su i redatelj Nebojša Slijepčević i snimateljica Bojana Burnać. Vjerujem da ne treba ni govoriti da je korist koju svatko od njih izvuče iz Zagrebačkih priča ujedno korist za hrvatski film u cjelini.

Slažem se da je najuspjeliji segment omnibusa Žuti mjesec Zvonimira Jurića, suautora odlične ratne drame Crnci i spomenutog omnibusa Seks, piće i krvoproliće, te potpisnika filma Onaj koji će ostati neprimijećen, dakle ostvarenja koja ste većinom vi producirali. U Jurića svakako vrijedi ulagati, baš kao i u vašega svojevrsna kućnog autora Antonija Nuića, pa pripremate li kakve nove zajedničke projekte?

Zvone Jurić darovit je, krasna osoba i sve najpozitivnije što se može reći, mi dosta komuniciramo i družimo se, s njim ću uvijek iznimno rado surađivati, no nakon što je Crnce napravio s mojom divnom kolegicom Ankicom Jurić-Tilić s njom već radi i na svom novom projektu. Baš kao što s iznimkom jednog slučaja nikad nisam radio s gotovim scenarijem, jer želim zadržati potpunu kontrolu nad svim fazama rada na projektu, od ideje do završenog filma, isto tako nikad ne radim s ljudima koje ne smatram prijateljima. S organizacijom ZFF-a i svim ostalim čime se bavim uspio sam si osigurati da kao producent ne moram pristajati na kompromise, već mogu raditi nešto što volim i s čime sam posve zadovoljan. Uvriježeno je mišljenje da producent i redatelj moraju biti neprijatelji, jer redatelj vuče naprijed, a producent ga uvijek koči, no to nije istina. Mislim da oni moraju biti na istoj strani, da zajednički rade i da je meni upravo režija segmenta Seksa, pića i krvoprolića pomogla da bolje razumijem redatelje i postanem uspješniji producent. Štoviše, ja sam u dva-tri projekta odlučio potrošiti više novca i uspio redatelje nagovoriti na snimanje nekih scena bez kojih bi se realno moglo i bez kojih filmovi ništa ne bi izgubili, no bile su mi osobno bitne i jednostavno sam smatrao da ih u filmovima moramo imati. Što se tiče Antonija Nuića, s njim pripremam film radnog naslova Žaba. Riječ je o adaptaciji drame božićne tematike Dubravka Mihanovića koja je svojedobno bila hit u ITD-u, Antonio upravo piše drugu ili treću ruku, tj. verziju scenarija, a kako on mnogo razmišlja, tako i brzo izbacuje scenarije, koje naknadno mnogo ne mijenja. Sasvim sam siguran da će se Žaba u konačnici pretvoriti u filmskoga princa.

Ideja za Zagrebačke priče rodila se prije pet godina kao poticaj za osnivanje Zagrebačkoga filmskog fonda za cjelovečernji igrani film. Potreba za postojanjem fonda bjelodana je, no je li se tijekom protekle petoljetke što promijenilo u odnosu gradskih kulturnih vlasti prema filmu?

Na moje veliko zadovoljstvo jest, i to ponajprije u visini sredstava koja se iz gradskog proračuna izdvajaju za film. Primjerice, do 2001. iz gradske blagajne za film se izdvajalo poprilici dva i pol milijuna kuna, gotovo sav novac odlazio je na Animafest i Dane hrvatskoga filma, s tim što tada još nisu postojali pravilnici pa sve nije bilo ni regulirano. Danas se za festivale, očuvanje filmske građe, školovanja i slične komplementarne djelatnosti na razini grada godišnje izdvaja četrnaest milijuna kuna, a tu pripada i produkcija eksperimentalnih, dokumentarnih, animiranih i kratkih igranih filmova. Za razliku od prije pet godina, kad su se redatelji i producenti na različite načine snalazili u izvlačenju novca iz rezervi gradskoga proračuna, danas već postoji mehanizam sufinanciranja cjelovečernjih igranih filmova. Moja je ideja bila da se godišnje uloži tri milijuna kuna za snimanje dva do šest filmova tematski vezanih uz grad Zagreb, i da takav fond funkcionira pet godina. U to se vrijeme može realizirati deset do trideset dugometražnih igranih filmova, od kojih bi barem tri do pet naslova bilo izvrsno. Iako je osnivanje fonda isprva zapinjalo na pravnoj odnosno regulatornoj razini, moja je inicijativa naišla na plodno tlo pa Fond kao neformalno tijelo već treću godinu postoji i djeluje, za što najviše zasluga pripada Gradskom uredu za kulturu, zahvaljujući kojem se onih četrnaest milijuna kuna popelo na sedamnaest. Pored HAVC-a, koji smo svi dugo očekivali i koji ostvaruje konkretne rezultate u promoviranju domaćega filma u inozemstvu, te Hrvatske radiotelevizije, s kojom je trenutno neriješena situacija i koja praktički više ne obavlja svoju javnu funkciju, jedino Grad Zagreb uz Ministarstvo kulture sustavno financira hrvatski film. Moglo bi se reći da je to istodobno i pozitivna i negativna činjenica.