Moje ime je Fulir, gospon Fulir

Lako se i često izriču tvrdnje o tome da je govor u nekome filmu dobar ili loš. Mnogo se teže i rjeđe iznose argumenti kojima se takve tvrdnje dokazuju. Da bi se moglo kritički govoriti o hrvatskom filmskom govoru, najprije taj govor treba opisati. U istraživanju provedenu na Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu istraživao se govor u hrvatskim filmovima koji se nalaze na popisu su najboljih hrvatskih filmova prema izboru kritičara i/ili prema mišljenju publike: Koncert (Branko Belan, 1954), Martin u oblacima (Branko Bauer, 1961), Imam dvije mame i dva tate (Krešo Golik, 1968), Kad čuješ zvona (Antun Vrdoljak, 1969), Tko pjeva zlo ne misli (Krešo Golik, 1970), Razmeđa (Krešo Golik, 1973), Mećava (Antun Vrdoljak, 1977), Izgubljeni zavičaj (Ante Babaja, 1980), Glembajevi (Antun Vrdoljak, 1988), Kako je počeo rat na mom otoku (Vinko Brešan, 1996), Blagajnica hoće ići na more (Dalibor Matanić, 2000). Budući da je u dobrim filmovima i govor dobar, polazna je pretpostavka bila da je u tim klasicima hrvatskoga filma govor uzoran.

Pisana i izgovorena riječ

Većina je analiziranih filmova nastala prema književnim predlošcima: Koncert prema istoimenom romanu Vladana Desnice; Golikov film Imam dvije mame i dva tate prema romanu Mirjam Tušek; Tko pjeva zlo ne misli prema Majerovu Dnevniku malog Perice, a Razmeđa prema romanu Mirka Sabolovića; Vrdoljakovi filmovi Kad čuješ zvona prema Ratnom dnevniku Ivana Šibla, Glembajevi prema Krležinoj, a Mećava prema Budakovoj drami; Babajin Izgubljeni zavičaj prema istoimenom romanu Slobodana Novaka. Usporedba teksta koji je realiziran u filmu i književnih predložaka prema kojima su ti filmovi rađeni potvrdila je razliku između pisane riječi u književnom djelu i govorene riječi u filmu. Film i književno djelo dva su različita medija i razlikuju se ne samo u strukturi nego i u tehnici, pa će pri prebacivanju iz jednog medija u drugi isti sadržaj nužno biti izmijenjen. Za knjigu je karakteristična slobodna distribucija pozornosti, a film je zamišljen za kontinuirano gledanje i zbog toga teži jednostavnosti i razumljivosti. Višeslojnost značenja u filmu često se dokida, a književni se predložak nužno reducira. Teži se kratkim rečenicama i jasnim mislima jer u smislu razvoja radnje govor mora biti konstruktivan i informativan. Ipak, nije moguće jasno reći kakav je govor filmu doista potreban. Kad bi se scenarist trudio oponašati svakodnevni govor, morao bi pisati isprekidane, nezavršene rečenice i tekst bi bio pun nekih usputnih, slučajnih, često nevažnih napomena. Govor bi tada teško vodio nekom cilju i ne bi ispunjavao svoj dramaturški zadatak. Scenarist koji teži spontanom, uvjerljivom i realističnom govoru dokinut će meditativnost i duge dijaloge u romanima te stilizacije i poetizacije u dramskim tekstovima. Čak su i u stiliziranim filmovi (primjerice u Glembajevima i Koncertu), u odnosu na književne predloške, dijalozi znatno skraćeni (npr. filmski dijalog između Leonea i oca čini trećinu Krležina dramskoga dijaloga).

Kad standard, a kad dijalekt?

U filmu se preferira način glume kojim se nastoji stvoriti dojam svakodnevna, tipična čovjekova ponašanja. Želeći postići vjerodostojnost, autori se filmova često koriste dijalektom, izbjegavaju knjiškost i neprirodnost dijaloga. Uporabom određenog dijalekta lik se identificira, ocrtava se njegova prošlost, kulturno nasljeđe, financijski status, obrazovanje i sl. pa ga takav govor razlikuje od drugih, određuje ga socijalno i etnički. Međutim, ako se želi izbjeći poistovjećivanje likova s nekom sredinom, ako se žele izbjeći društvene i socijalne konotacije, likovi u filmu govorit će standardom. Iskoristit će se tako nespontanost, konvencionalnost, arbitrarnost, geografska neodređenost i nadindividualnost standarda kao njegovi govorni potencijali te će se sakriti regionalna i društvena pripadnost lika. Standardnim se govorom sporazumijevamo u službenim aktivnostima u kojima nema konotacije opuštenosti i bliskosti, kad je potreban formalan i ritualiziran stil. Takva govora ima u svim analiziranim filmovima osim u Mećavi, ali se standardom najviše govori u filmovima Glembajevi, Martin u oblacima, Koncert i Imam dvije mame i dva tate. Radnja tih filmova događa se u Zagrebu, ali gotovo svi likovi govore standardom, urbani su i obrazovani. Od takvih likova i očekujemo da se više koriste standardom nego dijalektom, pogotovo ako se ne nalaze u užoj, obiteljskoj sredini. Kad Leone u Glembajevima u komunikaciji s ocem govori klasičnije, uzornije nego kad (također na standardu) komunicira s drugim likovima, govor je simptom njihova odnosa, pokazatelj je da između sina (Nadarević) i oca (Lonza) nema opuštenosti ni bliskosti kakva se u obiteljskim odnosima očekuje. Teme koje ti u tim filmovima obrađuju, a koje su i inače univerzalne (npr. podstanarske muke, vjenčanja i rastave) kao da odabirom standarda postaju još univerzalnije.

U ostalim se analiziranim filmovima također upotrebljava standard. U Razmeđima Pajin sin Tomo (Vrbenski) govori gotovo uzornim standardom. Tomo želi biti sve ono što njegov otac nije pa napušta grunt i živi u Zagrebu, a od oca se i govorno diferencira. Baš kao i u Glembajevima, u razgovoru s ocem takav je njegov govor neočekivan, djeluje umjetno i neprimjereno. Ipak, i njegov standardni govor negacija je sela jer standard znači ono što je urbano, statusno više, a on tome teži. Dijalekt je selo, od njega Tomo bježi. Sličnu ulogu nepripadnosti sredini izražava govorom na standardu i Odrasli Mali (Črnko) u Izgubljenom zavičaju, introvertirani intelektualac koji se, pasivan i rezigniran, vraća zavičaju. Odabir standarda dodao je Črnkovoj glumi dozu teatralnosti i artificijelnosti. Babajin Izgubljeni zavičaj događa se na otoku, ali nema prevage dijalektalnoga govora, iako su izoliranost i tjeskoba mogle biti i tako izražene. Blaž Gajski (Dulić) i Boris Bašić (Orešković) u Kako je počeo rat na mom otoku govore standardom. Neshvaćeni i neprihvaćeni, oni se u galeriji likova izdvajaju i govorom. Gajski je zagrebački povjesničar umjetnosti koji uzalud pokušava iz kasarne spasiti sina i na kraju smišlja gotovo luđački plan. Mještani mu se smiju, proglašavaju ga strancem i čudakom, a njegova distanca, nepripadnost mentalitetu maloga mista, odražava se i u govoru koji često djeluje nedovoljno angažirano. Boris Bašić je akademski slikar koji svijet promatra iz svog atelijera i ne sudjeluje u spašavanju vojnika. Pitanje je, međutim, je li nužno i prirodno da intelektualac uvijek i samo govori standardom, a nikad dijalektom, pa da spomenuti Gajski čak i kad razgovara sa suprugom upotrebljava standard? Ili da preseljenje u metropolu toliko utječe na govornika da on zaboravlja svoj dijalekt i nikad njime ne progovara, kao npr. Pajin sin Tomo? U ostalim se filmovima iz korpusa standard rjeđe upotrebljava, u njima prevladavaju dijalekti (najviše kajkavski i štokavski). Dijalektalni je govornik gledatelju blizak, doživjet će ga prisno: kao susjeda, osobnog znanca ili sugrađanina, a ako i ne pripadaju istom dijalektu, doživjet će ga udaljenim i različitim od sebe, ali i dalje životnijim.

Govorna uvjerljivost

Jednako kao što je teško odrediti tko je današnji zagrebački purger, teško je i tvrditi što je to autentičan govor, odnosno kako su govorili zagrebački purgeri tridesetih godina dvadesetog stoljeća, u vrijeme kad se događa radnja filma Tko pjeva zlo ne misli. Većina glavnih protagonista tog Golikova filma izgovara č i ć prema standardnoj fonetici. Mina (Oremović) ta dva fonema ne razlikuje, nego izgovara samo jedan, tipičan zagrebački kajkavski, srednji glasnik. Nesustavna je izmjena ekavice i (i)jekavice, a to je značajka i suvremene zagrebačke kajkavštine. Naglasni je sustav neujednačen, miješaju se štokavska i kajkavska naglasna obilježja pa jedna osoba u jednoj prigodi jednu riječ naglašava na jedan, a u drugoj na drugi način. Međutim, važnije od autentičnosti jest to što vjerujemo svakoj riječi Peričinoj, Aninoj, Franjinoj, Mininoj, Fulirovoj, pa je Golikov film uvjerljiva iluzija stvarnosti. Čini se da nije presudno utvrditi u kojoj mjeri govor nekog lika odgovara govoru nekog točno određenog kraja, nego je važna uvjerljivost. Ipak, ima primjera i slabe govorne uvjerljivosti. Tako sluškinja Julke (Vlasta Hegedušić) u Koncertu ima kajkavski leksik (gospon, milostiva, nemre), ali način ostvarivanja vokala i naglasaka riječi potpuno je neočekivan za kajkavski govor, točnije, karakterističan je za jedan drugi hrvatski dijalekt – štokavski. Jezik kao standard ima eksplicitnu normu i redatelj može posegnuti za jezičnim priručnicima i provjeriti jezični propis, popis ili opis. Štokavski, čakavski i kajkavski jezici kao sustavi nemaju eksplicitnu normu i u tom je smislu teže reći što je točno, a što netočno, kako treba, a kako ne treba govoriti. Želi li postići govornu uvjerljivost i vjerodostojnost, redatelj bi se trebao savjetovati s dijalektolozima i autohtonim govornicima koji su jezično kompetentni. Baš kao i u svakodnenom životu, i u filmu bi se standard, dijalekt i žargon trebali izmjenjivati, pa bi likovi trebali govoriti čas jednim, čas drugim, čas trećim, ovisno o situaciji.

Kritika govora u hrvatskome filmu

Većina slabosti govora u hrvatskom filmu odnosi se upravo na govornu (ne)prirodnost. Glumcima se zamjera deklamiranje, plošnost dijaloga, slaba veza s partnerom kojemu se govori, teatralna gluma, ali i to da gledatelj nije uvjeren da bi određena osoba u određenoj prilici baš tako govorila. U istraživanju prirodnosti filmskoga govora ispitanici su trebali odrediti koliko je govor u ulomku prirodan. Analiziran je govor 42 lika. Najviše su prosječne ocjene dobile govorne izvedbe Mirjane Rogina, Slobodana Perovića, Pavla Vuisića, Nine Violić, Mije Oremović, Tomislava Žganeca, Ivana Brkića, Fabijana Šovagovića, Zvonka Lepetića, Milke Podrug-Kokotović, Vlatka Dulića, Božidara Oreškovića, Borisa Dvornika i Zdenke Trach. Ispitanici su imali dojam da oni svoj govor doista proizvode u trenutku govora, kao da ga nisu unaprijed pripremali. Oni stvaraju dobru sliku spontanosti, zastajkuju i griješe kao što se to čini u spontanom govoru pa slušatelji imaju dojam da govor dolazi sam od sebe, tj. da likovi govore iz neposredne potrebe. Neprizorni glas u Koncertu dobio je vrlo nisku prosječnu ocjenu. U tom monologu upućenu publici pripovjedač slikovito prepričava radnju, moraliziranjem i ideologiziranjem uništava gledateljevu iluziju da prisluškuje govor, a njegova izvedba pripada spikerskom čitanju koje ne zvuči spontano, nego pripremljeno. Šarlotin i Fabriczyjev govor u Glembajevima također pripadaju skupini neprirodnih govora (Šarlotin je i najneprirodniji). Šarlota (Ena Begović) često ostvaruje velike, patetične intonativne lukove, ima jak vibrato, a često naglašava gotovo sve riječi, pa se stječe dojam da je u njezinu govoru sve podjednako važno. Govorna izvedba Zvonka Strmca (starog Fabriczyja) djeluje monotono i uspavljujuće jer prevladavaju ravne intonacije koje zvuče vrlo pjevno i koje signaliziraju nedovršenost iskaza. Takva je interpretacija tipičnija za čitanje i recitiranje nego za glumu. Dojam spontana, prirodna govora, ne stvaraju ni izvedbe Miroslava Petrovića (Berislava u Koncertu), Jože Šeba (strica u Martinu u oblacima), kao ni Marije Piro (Grete u Koncertu). Svi ti govori djeluju afektirano i stilizirano, pa su zato i zauzeli najniža mjesta na ljestvici prirodnosti. Njihovim je govornicima zajedničko to što zvuče kao da govore sebi, a ne nekom drugom liku. Nitko ih u govoru ne prekida (iako govore dugo), a teško je čak i zamisliti da bi im sugovornik mogao upasti u riječ, pa su prema tome sličniji monolozima nego dijalozima (iako je monološki samo izvanprizorni pripovjedačev govor u Koncertu). Najmanje su spontane, tj. najneprirodnijima su ocijenjene, govorne izvedbe u filmovima u kojima je gluma teatralna, stilizirana (Koncert i Glembajevi), a najbolje su ocijenjeni filmovi Mećava i Kad čuješ zvona.

Govorno je uvjerljiv onaj glumac koji uspije postići da mu publika povjeruje, a povjerovat će mu ako ostvari dojam da govori iz osobnog uvjerenja, dakle, ako poništi distancu lik-glumac. Teško je dati recept za dobar filmski govor, ali na temelju ocjena publike, koja je za film kao medij masovne komunikacije glavni kriterij, može se zaključiti da je govor na dijalektu prirodniji od govora na standardu te da su dugi dijalozi manje prirodni od onih u kojima se govornici češće izmjenjuju.