Moć Mediterana

Doista, mediteranska je aura ono što ovaj roman čini posebnim, nekonvencionalnim. U dvama poglavljima romana o „Moru, Ženi, Ribaru i... Ljubavi“ (Jutro je ušlo u dvor i Vrata se otvore) zbiva se elementarna poetika života u nekom iskonski zavičajnom mitskom vremenu osmišljenu sočnim, osobitim čakavskim idiomom koji se na prirodan, neusiljen način isprepleće sa senzibiliziranim, gotovo poetskim autoričinim komentarima. Poetičnost kazivanja protkana je nezadrživom duhovnošću koja povezuje nebo i more u učinkovit sklad osebujne stvarnosti neograničene vremenom.

Nestereotipna struktura romana otkriva dva romasijerska postupka: sklop komunikativnih jezičnih sintagmi modernog senzibiliteta, brojne intuitivne digresije utkane u misaoni tijek svijesti i podsvijesti i – elementarna mitska čakavica, suzdržana, opora, vjerna specifičnom izričaju. Autorica je vješto spojila ta dva nespojiva svijeta vodeći tijek kazivanja s lakoćom i prirodnošću iz jedne stvarnosti u drugu. Istančana spisateljičina kreativnost osmislila je tragičnu, samozatajnu ljubavnu priču tipično mediteranske duhovnosti u kojoj se emotivni čvor ne odvezuje, ne razrješava, jer vladaju neka nepisana, davna pravila, neke regule koje sputavaju pojedince podvrgnute tom mikrokozmosu. Nedosanjana ljubav između Agneze i Pere, prigušena strast koja ćuti dodir očima, njegov bijeg u Ameriku na pečalbu, muka nedokazana preljuba, skučenost malog mista (šjor Karlo, Tomažinka) samo su neki od motiva ove mediteranske tramontane. Ukradeni ljubavni trenuci daleko od radoznalih očiju simbolično su iskazani naslovom Siva plojka. Život prolazi ostavljajući bol i tugu i neostvarene žudnje. Spretni, (hiroviti!) odskoci plojke (maloga plosnatog kamena) tek mreškaju naizgled mirnu površinu mora ispod koje protječe prigušen, skriveni život. Baš kao i u suzdržanim, skromnim i neveselim dušama ribara i lavandera (pralja): „Čvrsto je držala košaru i razlepezanim prstima pritiskala u njoj posloženu odjeću. Ugledavši jednu manju stijenu, blago ukošenu, spusti se niz nju i položi košaru na hrpu sitnijeg kamenja… Ona povuče tanku pregaču preko koljena i klekne, zavrne oba rukava svoje tamne bluze i umoči prste desne ruke u more. Pogled joj načas sukne prema nebu i ona se prekriži. Potom izvadi iz košare komad odjeće, umoči ga u more i počne ga lagano gnječiti i trljati o kamen… U jednom trenutku sagne se na stijeni sasvim do površine mora i zastenje: – A, More moje, da mi nima tebe kako bi ja sama svu ovu robu oprala…!?“

Suživot između čakavskog narječja i književnog standarda u ovom romanu sasvim dobro funkcionira. Ipak, valja naglasiti da ovako koncipirana romaneskna građa, sva u slutnjama i svojevrsnu sfumatu, zahtijeva aktivna čitatelja. Nudi mu neslućene mogućnosti istraživanja da bi se otkrilo ono nedefinirano nešto što je život uskratio likovima. Tako se čini da je ovdje tragičnost bivstvovanja posljedica kršenja nekih mitskih zakonitosti pa je u skladu s tim i pedepsa očekivana i neizbježiva. Upravo kao u grčkoj tragediji koja svoje aktere podvrgava patnji, jer se ne mogu odvojiti od svojih himeričnih snova. Istinska je ljubav ovdje u fazi tragičnoga, gotovo svetog. Ona donosi bol, jer nabujala, a sputana emotivnost boli. Guši osobnost.

Kontemplirajući svoj odabrani svijet autorica Dunja Kalilić pokazala je iznimnu tankoćutnost. Krhku i delikatnu granicu između ljubavnoga čuvstva i čulnosti znala je obzirno prebroditi poštujući posebnost mediteranskog ozračja. Valja još istaknuti da je na kraju knjige dobrodošao rječnik manje poznatih riječi, obilježenih naglascima.