Maštovito razigrana cjelina

Nova produkcija Moličreova i Lullyjeva Građanina plemića Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu zajednička je produkcija Drame, Opere i Baleta. Specifična kazališna forma što ju je Moličre stvorio, komedija-balet koja obuhvaća glazbu, glumu i ples, proizašla je iz specifičnih produkcijskih uvjeta koji su autorima bili na raspolaganju na dvoru francuskoga kralja Luja XIV, zaljubljenika u balet. Ta je forma više od obične scenske glazbe koja prati ili ilustrira dramsko djelo, jer su pojava baleta i glazbe logično povezani s dramskim tijekom s kojim čine dramaturšku cjelinu. No glazba je ipak ovisna o drami, pa drama odnosno komedija bez te glazbe opstoji, dok je sama glazba u obliku neke suite moguća, ali se u izvodilačkoj praksi ne susreće.

Moličreov Građanin plemić najčešće se izvodi samo u komediografskom obliku, lišen glazbe, jer su rijetka kazališta koja mogu osigurati njegove glazbeno-baletne pretpostavke. Kako HNK to može, s redateljem kao što je Krešimir Dolenčić, koji je sva tri segmenta maštovito razigrao u jedinstvenu cjelinu, upravo je posezanje za njim i uprizorenje u izvornom obliku najveća vrijednost toga projekta i, sasvim sigurno, raritet u širim kazališnim krugovima.

Nastanak Građanina plemića skopčan je sa željom kralja Luja XIV, koji je htio izvesti šalu sa svojim gafom s turskim trgovcem kavom za kojega je mislio da je turski veleposlanik. Zato je zapovjedio Lullyju da napiše balet kojim će se narugati Turcima. Tako je središnji prizor komedije-baleta postao turski prizor, tzv. turquerie, koji karikira Europljanima toliko zanimljivu egzotiku turskoga svijeta.

Duhovito su ga izveli članovi muškoga opernog zbora. Glazbeni dio sadrži još uvertiru, entréese, pastirski prizor, arije i brojne plesne stavke, od sarabande preko menueta do courantea. Koreografkinja Mary Collins zadržala je autentičnost baroknih plesnih koraka unutar šaljive izvedbe četvorice plesača Baleta HNK. U barokni glazbeni slog prigodno je, u skladu sa suvremenom interpretacijom komada, dokomponirana ojkava Pjesma o kozi (autor Danko Ljuština), podjednako banalna sadržaja kao Lullyjeve arije koje su izvrsno, stilski uvjerljivo, tumačili sopranistica Ivana Kladarin Lazar, tenor Domagoj Dorotić, bariton Alen Ruško te basovi Ivica Trubić i Ozren Bilušić.

Pravi sjaj predstavi je dao zvuk Hrvatskoga baroknog ansambla pod dirigentskim vodstvom Saše Britvića. Na taj način Ansambl svoj jubilej, desetu obljetnicu djelovanja, obilježava još jednom kazališnom produkcijom, uz Monteverdijeva Orfeja. Vrsni glazbenici na izvornim glazbalima ili njihovim vjernim replikama bili su ovaj put, štoviše, kostimirani sudionici dramskoga zbivanja kao glazbenici u kući građanina plemića Jourdaina. I tu su dodatnu glumačku ulogu zdušno obavili, zaokružujući glazbeno-plesni dio predstave koji, za razliku od dramskoga, nije imao slabijih točaka.