Majstorstvo izvedbe

K

ad kazališna kuća pod istim krovom sjedinjuje dramu, operu i balet, dobro je da ih, tako ujedinjene, i upotrijebi. Iole povoljan ishod zahtijeva mnogo priprema, svestrano obrazovanje i poznavanje svih triju umjetnosti. Kad se steknu okolnosti, proizvod zajedničkih napora ujedinjenih umjetnosti može nadmašiti čak i dobrohotna očekivanja, što se i dogodilo 20. studenoga s Moličreovim Građaninom plemićem u izvedbi svih triju ansambala zagrebačkoga HNK, u režiji Krešimira Dolenčića. Govorimo ovdje o dramskom aspektu izvedbe, koja evocira uspomenu na neke bolje dane HNK, dozivajući u sjećanje i Goldonijeva Impresarija iz Smirne u režiji tada žestoka, moćna i ingeniozna Paola Magellija (1993).

Komedija-balet razmjerno kratkovjeka je forma, koju je – tvrdi se – izmislio sam Moličre sredinom 17. stoljeća, odgovarajući njome na potrebe trenutka i zahtjeve francuskoga dvora, kojim je tada vladao Kralj Sunce, notorni Luj XIV. Enigmatično i hirovito veličanstvo voljelo je plesati, te je protežiralo glazbu i ples. U vremenu koje je voljelo ceremonije, pojavio se tako prostor za kombinaciju lake komedije, bliske farsi, i baleta. Nakon 1661. Moličre je u toj formi stvorio Građanina plemića, Gospodina de Pourceaugnaca, Umišljenog bolesnika, udruživši se s vrhunskim glazbenicima toga doba, kakvi su bili Lully ili Charpentier. (Zanimljivo je spomenuti da je postojala je i tragedija-balet.)

Jasno je da Moličre u te komedije nije mogao unijeti karakterni i satirični, društveno subverzivan naboj jednoga Mizantropa, Tartuffea ili Don Juana, već bi se, ponešto mimikrijski, uvijek poslužio izraženim neprijateljstvom dvora prema određenim staležima ili socijalnim fenomenima, koje bi vješto zaodjenuo plaštem univerzalne i razmjerno blage etičke kritike. Aristokrati koljenovići zasigurno nisu trpjeli emergentne egzemplare bogata građanstva, poistovjećujući njihove težnje za čašću i uvažavanjem s hlepnjama i hlapnjama irizornih homines novi – skorojevića. Takav je skorojević u Građaninu plemiću Jourdain, pariški građanin kojemu nije dostatno uživanje u svemu materijalnom što novac može pružiti, već bi želio posegnuti i dalje i više: uvrstiti se, u jednome društvu što je ubrzano od oligarhijskoga postajalo plutokratsko, u kastu koja jedina jamči statusne privilegije – plemstvo. Stara aristokracija već je naveliko uzmicala: od skorojevića naveliko je posuđivala novac, istodobno ne znajući ga produktivno upotrijebiti. Ubrzo potom i samo plemstvo (titule) postalo je predmetom trgovine, a kraljevstvo palo žrtvom potomaka onih kojima su se zaslijepljeni i povlašteni izrugivali.

Dolenčić je u jednom novinskome razgovoru rekao da kazalište mora posjedovati i funkciju utjehe. Doista je tako – plemstvo se tješilo porugom Jourdainovim pretenzijama. Mi bismo danas, međutim, bili sretni kad bi moderni Jourdaini pokazivali i djelić takvih nastojanja. No nažalost današnji prebogati tajkuni ne žele učiti filozofiju, glazbu, ples – oni se, grosso modo, ne žele urbanizirati. Ponose se svojom ruralnom tradicijom te svoj mentalitet nasilno proglašuju mjerom cijeloga društva. Zato je Jourdain, koliko god bio smiješan, ujedno i plemenit, plemenit divljak – u današnjim njegovim nasljednicima ima samo samodovoljnoga neznanja, nasilja i bahatosti. Njima plemstvo nije potrebno – oni jesu plemstvo, koje su sami stvorili i nametnuli, poput novih ruskih oligarha, i neka se drugi njima prilagođavaju.

Zato je Dolenčićeva predstava, paradoksalno, i satirična, i utješna: na sceni, u gotovo savršenoj izvedbi, vidimo doba drukčije od našega, koje se prema njemu, uza sav tehnički napredak, doima barbarskim – i to predočeno jasno, ali nenametljivo, bez ikakva nasilja nad autorom ili formom. Cjelina je skraćena u danas važeće mjere (na trajanje od 150 minuta), ironijski odmak sugerira nam varljivi šarm prošlosti i banalnu grubost realnosti. Scene baleta dramaturški su inkorporirane u slabašno gradbeno tkivo komedije: u detaljima je očito snažno i kompetentno redateljsko promišljanje, koje se ne zadovoljava historijskom rekonstrukcijom, već je stalno suptilno alternira sa znakovitošću dekonstrukcije. Nesuzdržane pohvale svim suradnicima (dramaturginjama Sanji Ivić i Ani Tonković Dolenčić, scenografkinji Dinki Jeričević, kostimografkinji Ani Savić Gecan, koreografkinji Mary Collins i oblikovatelju svjetla Deniju Šesniću), no uz odlične glazbenike i baletane, posebice se iskazao ansambl Drame HNK, koji već odavna nismo vidjeli u tako čvrstu izdanju.

Siniša Popović dočekao je svoju večer na sceni: njegov Jourdain donesen je s mjerom, bez ikakvih ekscesa ili komičnih pretjerivanja, kao karakter koji se ocrtava precizno, dojmljivo i suptilno, s finim nijansama koje ga povezuju kako s imaginarnim svijetom prošlosti i scene, tako i s brutalnim svijetom današnjice. Alma Prica ulogu Jourdainove supruge realizirala je u skladu sa svojim visokim standardima i općim duhom predstave, dok među brojnim epizodistima prednost nedvojbeno pripada Zijadu Gračiću i njegovu gladnom Učitelju filozofije te Liviju Badurini i njegovu diskretno feminiziranu Učitelju plesa. U ujednačenu ansamblu iskazali su se još i Dora Lipovčan, Zrinka Cvitešić, Barbara Vicković, Siniša Ružić, Nikša Kušelj.

Preostaje neizbježno pitanje: čini li jedna lasta proljeće? Ako ga navješćuje, možemo li povjerovati u nadolazak boljih dana zagrebačkoga HNK? Vjerujem da bi većina voljela da je odgovor potvrdan.