Krvavo lice rata

Nakon gledanja iznimno uspjele akcijske ratne drame Narednik James redateljice Kathryn Bigelow, prvi se komentari gotovo jednodušno svode na dva zaključka. Jedan od njih kaže da se autorica specijalizirana za tvrde te žestokom akcijom i nasiljem nabijene muške priče napokon vratila u formu i snimila film kojem kritičari predviđaju bogatu oskarovsku žetvu. Drugi zaključak pak tvrdi da je u nezavisnoj produkciji realiziran film izvorna naslova The Hurt Locker ako ne prvo, a ono svakako jedno od vrlo rijetkih celuloidnih ostvarenja koje se na smislen, promišljen, zaokružen i hrabar način bavi ratom u Iraku i dramama njegovih sudionika. Uistinu, sjetimo li se naslova s tezom, redovito desničarskom ideologijom opterećenih, melodramatičnih te nerijetko i naivnih, poput Kraljevine Petera Berga, Zemlje junaka Irwina Winklera i Nestalog zarobljenika Gavina Hooda, ili pak njihovih ljevičarskih pandana kakvi su filmovi Jaganjci i lavovi Roberta Redforda i donekle De Palmin Redacted, zasad posljednje djelo Kathryn Bigelow svakako se izdvaja jasnoćom i snagom autorskog pristupa. U nizu filmova snimljenih posljednjih godina, a temom posvećenih američkom sudjelovanju u ratu u Iraku, pri čemu se na političkoj razini okupacija te zemlje zajedno s njezinim razlozima i ciljevima uporno pokušava nevješto prikriti lažima o traganju za oružjem masovnog uništenja kao i licemjernim floskulama o uvođenju slobode i demokracije, dakako one američkog predznaka, razmjernom kakvoćom i hrabrošću dosad su se izdvajali naslovi Dolina nestalih Paula Haggisa i Gušteri Sama Mendesa. U ukratko opisanu kontekstu u kojem je i ambicioznijim filmašima nedostajalo odvažnosti za izrazitiju kritiku američke vanjske politike i demaskiranje stvarnih razloga agresije na Irak, ni povratnički film Kathryn Bigelow nažalost nije iznimka u smislu značenjskih razina i možebitnog otklona od domoljubne usmjerenosti. Narednik James nedvojbeno je majstorski režirano i vrlo promišljeno koncipirano djelo koje odskače filmotvoračkom kompetentnošću, najuspjelije autoričino ostvarenje još od 1995. i sjajne i podcijenjene fantastične triler-drame Čudni dani.

A u autorskom i filmotvoračkom pogledu Kathryn Bigelow sve je samo ne predstavnica možebitnoga ženskog redateljskog pisma. Riječ je o umjetnici koja se tijekom gotovo tridesetogodišnje karijere afirmirala kao autorica koja se vješto snalazi u svim žanrovima, koja eksperimentira s ograničenjima narativnoga filma, koja se oslanjanjem na hičkokovski suspens spretno poigrava očekivanjima gledatelja, koja ustrajava na slojevitu i pomnu psihološkom profiliranju likova, koja manje ili više suptilno predočava složene međuodnose protagonista te koja uživa u režiji fascinantnih akcijskih sekvenci od kojih zastaje dah. Kathryn Bigelow filmski je obrazovana, sigurna i samopouzdana autorica koja odabrane žanrove intrigantno križa i nadopisuje stvarajući dojmljiva ostvarenja što plijene sigurnošću izvedbe i promišljenošću autorskog postupka, obilježena jasno razvidnom tugom i pesimizmom što katkad poprimaju obrise mizantropije.

Kathryn Bigelow NA SNIMANJU FILMA

Ta svojevrsna mizantropija možda je najuočljivija upravo u Naredniku Jamesu, filmu zasnovanu na dijelom autobiografskom scenariju Marka Boala, novinara koji je 2004. za potrebe pisanja novinske reportaže dosta vremena proveo s postrojbom za deaktiviranje bombi u Bagdadu. Pri pisanju scenarija u svaki od likova unijevši neku od osobina stvarnih ljudi koje je upoznao, Boal je za projekt lako uspio zainteresirati Kathryn Bigelow, koja je u tragičnoj priči o naredniku Williamu Jamesu i njegovim kolegama JT Sanbornu i Owenu Eldridgeu prepoznala upravo ono što je privlači, ali i obilježava kao redateljicu. Otvoreno riječima bivšeg ratnog dopisnika Christophera Hedgesa, koji kaže da „sudjelovanje u bitci predstavlja snažnu i često smrtonosnu ovisnost, jer rat je droga“, Narednik James je ostvarenje koje imponira svim segmentima oblikovne izvedbe. Cjelinu odlikuju iznimno sugestivno, s mnogo stila realizirano i gotovo dokumentaristički uvjerljivo dočaravanje ratne tjeskobe i užasa, dugi kadrovi s vrlo dojmljivim kreiranjem ozračja prezasićenosti krvlju i smrću, kao i iznimno zanimljiva i složena osobnost naslovnoga lika. Režija je maestralna i kronometarski precizna bez trenutka praznoga hoda, glumački su nastupi raspoloženi i sigurni, pri čemu se u malim epizodnim ulogama pojavljuju zvučna glumačka imena poput Ralpha Fiennesa i Guya Pearcea, dok središnje likove tumače nepoznati glumci. Na efektnom soundtracku nalaze se i angažirani antiratni hitovi benda Ministry, što je nažalost i najizrazitiji angažman, jer u filmu nema ni riječi o propitkivanju pozadine rata, njegovoj stvarnoj svrsi i razlozima zbog kojih u Iraku gine mnoštvo mladih Amerikanaca. O tim je razlozima nedavno u tjedniku Globus pisao cijenjeni američki geopolitičar i ekonomist William F. Engdahl, a ukratko se svode na stjecanje kontrole nad dragocjenim izvorima nafte i najvećom svjetskom proizvodnjom opija u Afganistanu, što je pak temelj oporavka bankrotirane i korumpirane novčarske mafije s Wall Streeta, kao i oružje u trajnom geopolitičkom ratu protiv zahuktale Rusije. O svemu tome u filmu Kathryn Bigelow nema ni govora. Iračani funkcioniraju mahom kao bezlični statisti, kao zabrađeni i nepoznati Drugi koji hrabrim Amerikancima iz neznanih razloga zagorčavaju i oduzimaju živote, a iz mase snajperista i bombaša izdvaja se tek nesretni bombaš-samoubojica, otac četvero djece koji prekasno pokuša odustati od napada i kojem narednik James ne uspije spasiti život. Poruka je jasna, Amerikanci i izravno i posredno spašavaju Iračane, koje samoubilačka politika njihovih neodgovornih militantnih vođa tjera u smrt. Zamjetnije natruhe donekle licemjerne, no ipak kakve-takve kritike kriju se u zanimljivu, no samo skiciranu odnosu naslovnog lika i iračkoga dječaka znakovito odrasla na američkoj pop-kulturi i hip-hop-glazbi te pri samoj završnici. Tada, naime, ludo odvažan, svojeglavi, neposlušni i čini se suicidalnim nagonima gonjen narednik William James stiže na odmor s obitelji, a u njegovu ratnim traumama i PTSP-om obilježenu odnosu prema otuđenoj supruzi i djetetu ocrtavaju se neke od štetnih i zapravo tragičnih posljedica rata. Rat u Iraku razara obitelj kao zdravu jezgru američkog društva, muževe i očeve pretvara u asocijalne psihopate, a autorica na to ukazuje kao na jednu od gorih posljedica rata. Takva reducirana kritika neosporno jest potrebna i opravdana, ali nije i dovoljna.

Ipak, unatoč spomenutim nedostacima, Narednik James sjajno je režiran film čiji kraj asocira na Kosu Miloša Formana, ostvarenje koje pripada u sam vrh ovogodišnjega kinorepertoara te koje, nadajmo se, označava novu autorsku mladost Kathryn Bigelow.