Iskustva prijelaznosti

Iskustvo nas uči da su pokušaji razumijevanja umjetničkih djela podložni ne samo posvemašnjoj subjektivnosti procjena nego znače privremene susrete, nakon kojih slijede revizije (i autorevizije). Prodiranje u prostore njihove – u osnovi nenarušive – autonomije svjedoči samo o naporima da se iz vlastita razgovora s djelom iščitaju neki odgovori, osvijeste reakcije.

Tim čvrstim, a ipak posve fleksibilnim, stajalištem Marija Bergamo započinje tekst Tragom Bersina shvaćanja opere te ga nastoji primijeniti i raščlaniti na primjeru koncepcije i ustroja Bersine opere Oganj. Zanimljivo je kako je ta naoko jednostavna i logična misao Marije Bergamo (za koju je, pak, da bi se došlo do nje na pravi način i da bi se ona istinski shvatila, potreban relativno dug iskustveni put) automatski asocirala na cjelokupan pothvat, koji se izravno tiče muzikologinje Eve Sedak i njezina sedamdesetoga rođendana – odnosno svečanoga zbornika Glazba prijelaza, koji je ove jeseni objavljen s rođendanskim povodom. Zbornik su uredili Nikša Gligo, Dalibor Davidović i Nada Bezić, a objavili Naklada Artresor i Hrvatska radiotelevizija.

Zbornik Glazba prijelaza nije sačinjen na uobičajen način osmišljavanja takve vrste publikacije, koji bi podrazumijevao okupljanje ciljanih tekstova s određenom krovnom tematskom koncepcijom. Njegova je koncepcija ta da zapravo nema strogo određene koncepcije, odnosno ona je određena onoliko koliko pruža slobodu misaonoga kretanja unutar nje. A to je kretanje dopušteno u doista raznolikim i raznovrsnim smjerovima, potaknutima pojmom prijelaznosti, što je „možda ono najintimnije slavljeničina rada“, kako u uvodnoj napomeni ističu urednici.

Na prijelazu između znanstveno-stručnih preokupacija i spomenarskih bilješki, između znanstvenoga diskursa i riječi o glazbi, između riječi i tona, tona i slike, širok spektar sadržaja unutar zbornika (shvaćajući ga doslovce kao zbroj pojedinačnosti koje upućuju k obuhvatnoj ukupnosti tematiziranja glazbe i glazbenoga) čini se kao spektar duginih nijansi, koje je netko malo porazmještao i poigrao se njima, a zatim ih sakupio u posve nov, još šareniji kolaž. Jedini red koji se mogao iznaći iz toga nereda bilo je kompromisno rješenje – poredati priloge abecednim slijedom njihovih autora. I upravo je time postignuta dinamična isprepletenost sadržaja zbornika, koja ga čini nevjerojatno živim organizmom u kojemu se ideje smjenjuju, nadovezuju, radikalno prekidaju, propituju, odgovaraju i zahtijevaju čitateljevu bilo kakvu reakciju.

Predugo, prešturo, odveć ograničeno i suhoparno bilo bi nabrajati naslove i autore svih 53 priloga u zborniku. Stoga je prikladniji izbor paradigmatičnih primjera, koji će ukazati na svojevrstan almanaški karakter knjige, nadajući se da se oni nespomenuti neće osjećati uvrijeđenima.

Zgodno se pogodilo da autorski niz otvara Marcel Bačić ogledom Partitura, u kojemu vješto, na sebi svojstven način, rekli bismo, vodi misao vežući razna iskustva povijesti likovne umjetnosti s filozofijom i poviješću glazbene umjetnosti. Naslov eseja zgodno je znakovit baš zato što se čitav ovaj zbornik ukazuje kao velika partitura s nizom slojeva, složenih u strukturu suvremenih stajališta o muzikologiji kao disciplini.

Neki autori obrađuju uže specijalizirane teme, poput već spomenute Marije Bergamo, ili Katarine Bedina u tekstu Vinko Globokar o poimanju slobode u glazbi, Ennija Stipčevića u Vjerska manjina u glazbi, Protestantska epizoda u hrvatskoj renesansi, Viktora Žmegača o Obilježjima Schubertova klavirskog opusa, Helge de la Motte-Haber u tekstu Belcanto – Sprechgesang – performans, pjesma u kontekstu nove glazbe, ili možda Helmuta Loosa u tekstu Feliks Nowowiejski i njegov oratorij „Quo vadis“. Nikša Gligo promatra odnos dvaju djela – Čekić bez gospodara i Pierrot Lunaire, Katarina Livljanić govori o Marulićevoj Juditi, Ivanka Stoianova analizira dio Stockhausenova opusa, a Reinhard Oehlschlägel piše o Cageu i Feldmanu. Pojedini tekstovi s drukčije se strane nastoje dotaknuti glazbe, primjerice Zvonimir Mrkonjić u napisu Prevoditi uglazbljeno, Vladimir Biti s tekstom Prema književnoj zajednici?, ili Bojan Bujić raspravljajući o Stotinjak godina muzikologije: što smo u međuvremenu naučili.

Na drugom su kraju tih tekstualnih niti autorski prilozi koji pojašnjavaju djelatnost Eve Sedak u određenim ustanovama, poput Hrvatskoga radija, iz pera Tatjane Čunko, Branka Polića i Biljane Romić, ili u Hrvatskome glazbenom zavodu, o čemu je pisala Nada Bezić. Posebnu kategoriju čini popriličan skup spomenarskih bilješki, sjećanja i rođendanskih čestitki, kojima su se pridružili Marija Božić, Pavle Dešpalj, Giga Gračan, Jakob Jež, Milko Kelemen i Dieter Schnebel. A poseban prinos zborniku dala je nekolicina skladatelja, koji su baš slavljenici u čast napisali nove skladbe te njihove partiture uvrstili u zbornik. To su: AVE EVA, mala kanonada na ime EvA AuEr SEDAk Silvija Foretića, Skica na koncertu, za glas i klavir Lojzea Lebiča, Etida za glasovir Rubena Radice, Za Evin rođendan, za dvije trublje, Marka Ruždjaka i E es d cis c h b f fis g gis A, za klavir, Mladena Tarbuka.

A pri završetku zbornika dočekuje nas ono što svaki zbornik mora sadržavati – opsežni životopis i bibliografija radova Eve Sedak, popis mentorstva na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu te sažete životopise svih autora.

Jedna Eva (reprodukcija Maxa Ernsta na naslovnici) pogleda je skrivena prema unutrašnjosti knjige, a druga Eva dočekuje nas na petoj stranici pogleda uprta ne izravno prema nama, već nekamo poviše, u neodređeni objekt koji nam ostaje nedodirljiv. Obje, pak, Eve pozivaju čitatelja da posegne za nekom od ukupno 348 stranica Glazbe prijelaza, jer riječ je istovremeno o zborniku, o spomenaru i o knjizi, koju je prvo potrebno samo prolistati, površno vizualno doživjeti, jer i iz toga površnoga dojma može se mnogo toga zaključiti – a zatim posezati za onim sadržajima kojima pojedini čitatelj u tomu trenutku teži. Glazba prijelaza nije namijenjena samo odabranima, nego raznovrsnim tipovima čitatelja. Doista, svima njima ona može ponuditi neku vrstu iskustva prijelaznosti.