Ingeniozna vizija o vizionarima

Tri tisućljeća dijele djela dvaju velikih vizionara čovječanstva. Prvi dolazi iz mita, drugi iz povijesti. Mit o Prometeju kaže, sažeto, ovo: iz roda je Titana koji se u kozmičkome boju za svevlast između Zeusa i njegova oca Krona podijeliše, pa je veći dio zbog protivljenja pobjedničkome Zeusu bio bačen u bezdan najcrnje tmine, Tartar, a Prometej s manjinom ostao vjeran Zeusu i bitno mu pomogao da se ustoliči na olimpskome tronu. No kad se smilovao ljudskome rodu, podarivši mu mnoge za život nužne vještine i vatru koju je ukrao bogovima s Olimpa, Zeus ga udari strašnom kaznom. Dade ga okovati na stijenu usred pusta gorja Kavkaza, gdje mu orao svakoga jutra kljuca i proždire jetru. U Eshilovu Okovanome Prometeju taj Titan zaziva božanski zrak, vjetrove lakokrile, izvore rijeka i morske valove da vide „kako od bogova pati bog! Ta gledajte kakvim li mukama /Ja kidan ću trpjeti tisuće / Sad godina!“ Samosvjesni Prometej prkosi Zeusu, pa ni pod prijetnjom najgroznije kazne koju poznaje helenska kozmogonija – pad u Tartar – ne pristaje odati tajnu tko će vrhovnika zbaciti s prijestolja. Zato stijenu s njime i sa zborom Okeanida Zeus surva u ponor.

Dvadeset stoljeća poslije genijalni fizik i astronom, Galileo Galilei, prolazi sličnu muku, iskušava istu prijetnju. No on će se, za razliku od Prometeja, pod prijetnjom torture, spašavajući glavu pred inkvizicijom, javno odreći svojih epohalnih otkrića o sustavu zvijezda i svemira, da bi ispotiha ipak izrekao ono čuveno: Eppur si muove! Koliko je komad Život Galilejev Brechtu bio važan, dokazuje činjenica da je napisao čak tri verzije: prvu 1937. u egzilu u Danskoj, drugu za američku izvedbu 1947. i treću po povratku u Njemačku u godini smrti 1956. Teška i vječno aktualna pitanja o etičkoj odgovornosti znanosti u povijesno uvjetovanim sukobima između ideologije i konkretnoga humanog iskustva, sa središnjim problemom granice kompromisa ispod koje filozofija, znanost i umjetnost ne smiju ići ni pod koju cijenu, otvarali su mnogi pisci Brechtova naraštaja, koji je stasao u doba najmračnijih totalitarizama. Među inima tu je i Krleža, eksplicitno sinkrono sa svojom scenskom fantazijom Aretej ili Legenda o svetoj Ancili, rajskoj ptici (1959).

Kad je pozvan da u Firenci u povodu svjetske godine astronomije i 400. godišnjice Galileijeva otkrića dalekozora, koji je upravio prema zvjezdanome nebosklonu, o tome postavi predstavu, Branko Brezovec posegnuo je, logično, za Brechtovim djelom. Isto je tako logično da se sjetio uspostaviti paralelnu priču o prometejskom mitu. Brezovec je, naime, od svoga početka upisan Bertoltu Brechtu. Još kao srednjoškolac u glumačkoj družini zagrebačke Pete realne gimnazije davnih 60-ih prošloga stoljeća režirao je njegove didaktičke komade, a ni poslije ga tijekom cijele sad već duge i slavne teatarske karijere nikad nije napustio. Ali je Brechtovim posredovanjem tražio i vlastite putove u složeno tkivo kazališnoga moderniteta. Tako je znao simultano poslagivati toliko obilje semantičkih mreža da su ih i najvrsniji znalci teško mogli razmrsiti. S vremenom je sve više težio totalnome teatru, u kojemu najznatniju ulogu uz pokret zauzima glazba. Pamte se riječki Glembajevi 2007, od kojih je sa skladateljem Marjanom Nećakom napravio suvremenu operu, dokazavši da se uistinu sve može uglazbiti. Sad je opet pozvao svoga stalnog suradnika te se poduhvatiše stvaranja koralne opere. Motoričnost baroka, u točnoj Nećakovoj modernoj parafrazi, idealno se slaže s Brezovčevim postupkom neprekinuta dinamičnog mehanizma koji zajedničkom sinergijom tvore režijski ritam, napeta i u stalnoj vibraciji inscenacija pokreta (Barbara Matijević), do perfekcije uigrani glumci, usklađeni s pokretnom višedimenzionalnom pozornicom (scenografija Stjepana Filipeca), kontrasnim kostimima Mine Petre (protagonisti Brechtova komada vs. Eshilove tragedije pročitane u ključu barokne opere) te svjetlom Alena Marina. Ulogu dirigenta i pijanista preuzeo je i suvereno izveo stalni dirigent zbora Riječke opere, Igor Vlajnić. Režija koristi provjereni postupak upada scenskog prostora u gledalište, čime su gledatelji izravno uvučeni u trostruku igru: oštra sukoba slobodne ljudske misli i dogmatske ideologije, konkretiziranih personifikacija (Galileo vs. društvo, i. e. vlast i protagonistova okolina, Prometej vs. vlast, i. e. Zeus i njegove sluge) i konačno samih osobnosti glumaca. Protagonistički dio uglavnom nosi kvartet mahom izvrsnih talijanskih glumaca: Silvano Panichi kao Galileo, Lorenzo Berti kao Galileov mladi učenik Andrea Sarti, Manola Nifosi kao gospođa Sarti te u čak osam uloga Sergio Aguirre (Ludovico, Kurator, Filozof, Otac Clavius astronom, Kardinal Barberini, poslije papa Urban VIII, kardinal Bellarmin, Mljekar. Kod posljednjega valja se zaustaviti. U licu, gestici i glasovnoj melodiji i intonaciji taj glumac toliko sliči Galianu Pahoru, da pri prvome pogledu proizvodi učinak déjŕ vu. Kao da je Brezovec tragao za dvojnikom svoga preminuloga glumca, i pronašao ga u Firenci. U ulozi Galilejeve kćeri Virginije nastupa Suzana Brezovec, a u ulozi Cosima Medicija, kao dječaka koji svojih nekoliko replika začudno izgovori na hrvatskom, Lovro Brezovec. Važna i teška zadaća pala je na odabrane riječke zboriste i zboristice. Najbolje ih je nabrojiti redom jer djeluju kao čvrsta cjelina, bez obzira izvode li protagonističke ili korske partije: Saša Matovina (Prometej), Darko Matijašević (Hefest), Dario Bercich (Vlast), Ivanica Lovrić (Ija), Ivica Žunić, Nataša Ožura, Ljubov Košmerl, Marko Fortunato, Boris Mohorić, Dragana Tomšić, Vanja Zelčić (zborovođe). Svi su oni ne samo preuzeli pjevačke protagonističke uloge iz Eshilove tragedije kao i uloge zborovođa, nego su se morali i glumački primjereno uklopiti u vrlo zahtjevan opći teatarski mehanizam. Treba kazati da su to izveli s punim angažmanom i umjetničkom izvrsnošću. Korelacija s glumačkim ansamblom bila je savršena, što svjedoči koliko o uzornom radu redatelja Branka Brezovca i njegove autorske ekipe u svakome segmentu predstave, toliko i o visokom umjetničkom potencijalnu današnjega riječkog opernog zbora.

Kažimo zaključno da je ovom ingenioznom scenskom vizijom o velikim vizionarima čovječanstva riječki HNK Ivana pl. Zajca, poslije polovičnih rezultata dosadašnjih premijera Opere i Hrvatske drame – komična opera Casanova u Istri Alfija Kabilja i Pesentijeva mješavina ulomaka iz grčkih tragedijskih zborova i smušenih improvizacija pod naslovom Med+pepeo / Iznad ponora, napokon ostvarilo pun repertoarni i umjetnički pogodak.