Djelo prosvjetiteljskoga značaja

Glazbena publicistika na hrvatskom jeziku nikada nije bila opsežna. I više nego u drugim umjetnostima, glazbenu kulturu ovih predjela obilježava naglašena – pa makar i tek nominalna – čežnja za kozmopolitizmom, koji milje tzv. klasične glazbe (primjereniji, pa i politički korektniji izraz svakako bi bio umjetnička glazba zapadnoga civilizacijskoga kruga) i sam nalaže. Stoga ne iznenađuje da je hrvatska muzikologija, kao pomalo zatvorena struka koja brojem ljudi nipošto ne može parirati znanosti o književnosti ili povijesti umjetnosti, nužno usredotočena ili na nacionalnu glazbenu kulturu (svojevrsnu nacionalnu glazbenu filologiju) ili na iščitavanje i interpretaciju bogate stručne literature na stranome jeziku. Namirenje potreba šire kulturne javnosti manje znanstvenim, a više prosvjetiteljskim i popularnim publicističkim diskursom nema status prioriteta u disciplini orijentiranoj na uža stručna i znanstvena pitanja. A čini se da velike potražnje i nema, o čemu svjedoči status glazbe u većini medija, sveden uglavnom na kroničarsku kritiku koncertnoga i opernoga života, uz časne iznimke.

Srećom, pomaci su očigledni. Hrvatsko muzikološko društvo posljednjih pet godina objavilo je, u biblioteci Opća povijest glazbe, niz prijevoda uglednih međunarodnih priručnika iz povijesti glazbe pojedinih epoha. Takva je kulturna ponuda, doduše, ipak ponajprije namijenjena stručnoj glazbenoj javnosti. Pohvalno je i poželjno da ta izdanja Hrvatskoga muzikološkog društva analitičkim uvidom uvelike nadmašuju jedinu sveobuhvatnu i monografsku glazbeno-historiografsku publikaciju na hrvatskome jeziku, Andreisovu Povijest glazbe. No ona su ipak manje-više teško čitljiva glazbeno neobrazovanu čitatelju. Tu na scenu stupaju Žmegačevi Majstori europske glazbe, budući da je funkcija opsežne knjige o velikim skladateljskim imenima klasične glazbe uglednog germanista Viktora Žmegača primarno prosvjetiteljska. To je vidljivo u Žmegačevu specifičnom, tijekom godina do krajnjih granica usavršenu esejističkom stilu, zahvaljujući kojem se knjiga lako čita unatoč opsegu i činjenici da govori o složenim stvarima. No, s druge strane, korištenje glazbenoteorijskom terminologijom unatoč stilskoj pristupačnosti podrazumijeva elementarnu glazbenu naobrazbu, koju teško možemo zamisliti bez čitateljeva poznavanja notnoga pisma. Drugim riječima, pitanje kakvu su čitatelju Majstori europske glazbe zapravo namijenjeni brzo dospijeva u prvi plan.

Žmegač veliku pozornost pridaje građanskome društvu kao socijalnome preduvjetu razvoja tzv. klasične glazbe kao estetički autonomne umjetnosti. I izbor historiografskog okvira – 18, 19. i prva polovica 20. stoljeća – snažno naglašava identitet pripadnosti primarno građanskoj kulturi. Žmegač govori u ime danas ponešto osamljena građanskoga kulturnog subjekta, koji glazbena iskustva crpe ponajprije iz privatnoga slušateljskog iskustva, eventualno amaterskosviračkog (no za medij klavira četveroručno, koji autor s pravom ističe kao važnu recepcijsku praksu klasične glazbe, već je potrebno dvoje). Otud česte referencije na diskografiju, a o pečatu na taj način medijatizirane glazbene suvremenosti svjedoče i komentari o trajanjima pojedinih snimki te interpretacijskim pristupima raznih velikih dirigenata i – najčešće – pijanista. Nameće se mogućnost da je knjiga namijenjena upravo takvu čitatelju, pripadniku pomalo neodređene recepcijske kategorije tzv. ljubitelja glazbe, subjektu već razvijene glazbene kulture, kojemu svijest o vrijednostima klasičnih majstora ne treba razviti, jer je već ima, nego je tek produbiti novim spoznajama, podsjetiti ga ili mu objasniti zašto voli neke skladbe majstora kao pripadnice kanona klasične glazbe, a ne navesti ga da ih zavoli.

Pitanje kanona nameće se kao ključno kod toga tipa publikacije, koja nije povijest glazbe u užem, strogo shvaćenu metodološkom smislu, ali to jest po opsegu (čak devetsto stranica!) i po obilježjima autorskoga pristupa. S obzirom na spomenuti horizont očekivanja recipijenta kojeg se ima na umu, neupitno je da Majstori europske glazbe najviše dodirnih točaka imaju s tzv. poviješću heroja. Premda donekle prevladan u novijoj glazbenoj historiografiji, za Žmegačev senzibilitet, a i za namjenu publikacije, povijesni slijed velikih imena najbolji je, a možda i jedini mogući način sagledavanja glazbene povijesti. Dakako, intelektualni format autora, izbrušen na povijesti književnosti, njegovoj primarnoj profesionalnoj domeni, podrazumijeva teorijsku samosvijest koja nikada neće dopustiti da mu historiografski prosede skrene u puko veličanje tih velikana. Ključnu ulogu, pogotovo u prvoj trećini knjige, igraju i spomenute teorije koje – osim na estetičkom – ocrtavaju razvoj estetičkog individualizma tijekom 18. stoljeća i na socijalnom planu, kontrastirajući ga prijašnjim, Žmegačevim riječima „predindividualističkim“ epohama. Razvoj žanrova, tj. glazbenih vrsta, također je važna komponenta te antologije majstora svih njezinih devetsto stranica, a posebno su efektna lucidna kulturno-povijesna i estetička (napose iz područja književnosti i likovnih umjetnosti) rasvjetljenja problema koje postavljaju pojedini opusi ili djela majstora.

Imaginarni registar majstora (njih tridesetak) prema tome, nije ni na trenutak upitan. Žmegačeva namjera nije bila prevrednovati, tj. staviti određene velikane ili neka njihova djela pod znak pitanja (to ne bi ni bilo svrsishodno za ovakav tip publikacije), jedino problematiziranje kanona jest u položaju naglasaka u individualnim opusima. Pritom je najčešće riječ o razmještanju, a ne o premještanju tih vrijednosnih naglasaka. Kod „predindividualističkih skladatelja“ 18. stoljeća, među kojima – što je znakovito – Žmegač na prvo mjesto stavlja njemačke majstore baroka i klasicizma (Bach, Händel, Haydn, Mozart) diskurz je u znaku kritike bezrazložnog popularnog isticanja nekih djela na račun drugih, budući da su manje-više sva jednako vrsna. Kod pojedinih „individualističkih“ autora romantizma i dvadesetog stoljeća koje Žmegač često naziva univerzalnim (npr. Schumann, Chopin, Brahms, Mahler, Debussy) pristup je na sličan način integrativan (geslo: „obratite pozornost na cjelokupni opus, a ne samo na najpoznatija djela!“), dok su poglavlja posvećena, primjerice, Lisztu, Čajkovskom i Bruckneru u tom smislu selektivnija. To je vidljivo već i po koncepciji tih poglavlja, jer se u posljednjima, za razliku od većine prethodnih, ne daje osvrt na većinu skladbi pojedinačno (u kronološkom slijedu, po glazbenim vrstama, ili u kombinaciji obaju kriterija), već je u osvrtu na simfonijske pjesme Liszta i simfonije Brucknera dostatno da jedno ili dva djela reprezentiraju ostala. U knjizi posvećenoj sve odreda majstorima, tj. provjerenim kanonskim veličinima, iz takva je pristupa nemoguće ne iščitati vrijednosne sudove, jednako kao i iz kvantitete kojom su pojedini majstori zastupljeni, pa se šezdeset stranica posvećenih Bachu i Mozartu ne može uspoređivati s dvadesetak ili manje stranica dodijeljenih primjerice Čajkovskom, Prokofjevu, Bruckneru ili Mendelssohnu, ma koliko Žmegač isticao njihove kvalitete. Zanimljivo je da u poglavljima posvećenima skladateljima 20. stoljeća, posebno onima koji su više modernistički orijentirani, ima manje tragova takva pristupa, jer potreba da se čitatelju objasne strukturne inovacije tih skladatelja donekle potiskuje eksponirano vrednovanje.

Žmegač vješto izbjegava moguće kritike na račun germanocentričnosti pristupa, koje bi se, uostalom, tom logikom mogle uputiti cijelome kanonu klasične glazbe u razdoblju od dva i pol stoljeća koje razmatra. Tako mu je u okviru poglavlja posvećenih većim majstorima pošlo za rukom lucidno progovoriti o nekim fenomenima koja ne bi mogla zaslužiti vlastita poglavlja, npr. o preklasici, tj. manhajmskom orkestru u poglavlju o Mozartu, o utjecaju Schumanna na francuske i ruske romantičare, o važnosti Berliozova stvaralaštva za Lisztov razvoj... Velik broj poglavlja sadrži i vrlo poučne, završne osvrte o recepciji – kako skladateljske, tako i kritičke – pojedinih autora, što je korisno jer čitateljima na diskretan način sugerira da su kanoni (pa čak i oni koje zastupa autor) ipak relativni, budući da su povijesno uvjetovani. U prvom poglavlju, posvećenu razvoju instrumentalne glazbe u baroku (koje ocrtava ponajprije razvoj glazbenih vrsta koncerta i sonate) ipak je vidljiva opasnost u koju su zapadali i neki stariji povjesničari glazbenoga baroka, naime da se cijela epoha vrednuje imajući na umu stvaralaštvo J. S. Bacha kao vrhunac i sintezu duha vremena. Bachov bi opus za Žmegača više trebao biti početak u razmatranju razvoja instrumentalne glazbe koji ponajprije ocrtava u svojoj knjizi, stoga ne čudi da se u spomenutom prvom poglavlju ponešto estetički nisko rangiraju djela predstavnika francuske klavsenske škole (Couperina i Rameaua) i neki talijanski koncertantni autori. U sužavanju na kanon razdoblja oko 1700–1950. uvelike je kumovala tzv. estetika apsolutne glazbe, čiji je Žmegač neprikriveni poklonik. Riječ je o estetici koja daje prednost instrumentalnoj glazbi u odnosu na vokalnu, a unutar instrumentalnih djela onima koja ne obilježava intermedijalnost u odnosu na druge umjetnosti, tj. koja za svoj estetički cilj imaju posredovanje imanentno glazbenih, a ne izvanglazbenih sadržaja. Pritom Žmegač ipak u većini slučajeva pokazuje istančan senzibilitet za programnost, što je nedvojbeno posljedica njegovih prijašnjih preokupacija u glazbenoj publicistici, knjizi Književnost i glazba (Matica hrvatska, 2003), posvećenoj glazbi istog razdoblja od dva i pol stoljeća.

Ono što trpi zbog takva pristupa jest dakako opera, koja ima zaseban razvojni put što najčešće ne konvergira s razvojnom povijesnom dijalektikom instrumentalne glazbe koju Žmegač nastoji opisati. Operni majstori koji ulaze u knjigu su, prema tome, Mozart, Verdi i Wagner, i treba reći da su ulomci posvećeni majstorima dvadesetog stoljeća koji su dio svog stvaralaštva posvetili operi ipak nešto uspješniji. Mozartu Žmegač odriče upravo ono po čemu je on vitalan i na današnjoj opernoj sceni – kazališnu ozbiljnost i aktualnost (npr. Don Giovanniju, niječući filozofičnost djela), odnosno vrednujući neke stilske tekovine (npr. primjenu koloratura) negativno, i to bez pokrića. Poglavlju o Wagneru nema se što prigovoriti, njegova je informativna vrijednost neupitna (doduše, vjerojatno ga ne bismo uvrstili u najinventivnija u knjizi), no daleko je zanimljivije ono o Verdiju, gdje Žmegač dokazuje svoj neupitnu književno-dramaturški senzibilitet usmjeravanjem pozornosti na opere nastale na književno snažnija libreta (Schiller i Shakespeare). Izolirajući libreto s jedne, a glazbu s druge strane, on ipak čini nepravdu skladateljevim najpopularnijim djelima (Rigoletto, Trubadur, Traviata), detektirajući u njima „trivijalizaciju opere“. Opera kao žanr dakako nije sukladna s estetikom apsolutne, tj. čiste instrumentalne glazbe, koja nema potrebe raditi ustupke publici, pa je stoga možda nepravedno kritizirati autora, pogotovo imamo li na umu sve prednosti njegove knjige.

A vrlina u Majstorima europske glazbe ima napretek. Usporedbe s jedinim dosadašnjim konkurentom Andreisovoj Povijesti glazbe nezahvalne su, jer je ta (pretežno) pozitivistički orijentirana glazbena historiografija koja teži sveobuhvatnosti, dok je Žmegačeva knjiga više antologija kanona umjetničke glazbe Zapada, kojoj sam autor ne poriče subjektivnost. Premda prosvjetiteljska, knjiga ne utire nove putove tzv. popularizaciji (za autora Žmegačeva senzibiliteta presezanje u popularnu kulturu ionako ne bi bilo poželjno) klasične glazbe, nego računa na spomenutu kategoriju senzibiliziranih građanskih glazbenih subjekata. Ona može poslužiti i stručnoj javnosti, bilo kao neka vrst priručnika ili podsjetnika, bilo kao poziv na preispitivanja vlastitih kanona. A hoće li osim ljubitelja glazbe pridobiti i „one koji će to tek postati“? Instruktivna funkcija nije nemoguća, premda knjiga uistinu govori onima koji već imaju izgrađen glazbeni senzibilitet za spomenute majstore. Mnogo je rupa koje bi ovakva knjiga trebala popuniti u sredini koja zbog izostanka sustavne glazbene publicistike ne uspijeva niti zadovoljiti stare, niti stvoriti nove potrebe. Stoga je treba pozdraviti i zbog toga što očekujemo da će pokrenuti prijeko potreban dijalog u diskurzu o glazbi.