Dijalog i plesom

Htjeli mi to priznati ili ne, kulturna razmjena između Hrvatske i Srbije i dalje je zanimljivija od bilo koje druge. Ne samo zbog sličnosti nego i zbog razlika. Drugim riječima, ne samo zbog sjećanja koje puni dvorane kad gostuju glumci koje publika poznaje s malih ili velikih ekrana iz prošlog života nego i onda kad fama koja lako prelazi granice zbog kulturnih i jezičnih sličnosti na granici istosti – čini to isto. U proteklih desetak godina hrvatska je kulturna javnost odradila sve to, od stidljivih gostovanja u poluprivatnim aranžmanima, preko institucionalnih dogovora do međudržavnih sporazuma o kulturnoj suradnji. Još od kraja devedesetih nije bilo teško predvidjeti da će uskoro hrvatski komadi zaista igrati na scenama beogradskih i novosadskih kazališta i da će srbijanske dramatičarske zvijezde pronaći put do Zagreba. Sve to bilo je priprema za teren koji je, iako temeljito izrovan, sada ponovno ugažen. Danas je i dalje gostovanje Ateljea 212, Jugoslovenskog dramskog ili čak i Beogradskog dramskog u Zagrebu i Rijeci pravi događaj, s kojeg se izlazi zažarenih dlanova, iako ponekad nije baš dokraja jasno zašto. Slično je, naravno, i u Beogradu, gdje hrvatsko gostovanje ne može proći nezapaženo.

Kad je pak riječ o suvremenoj plesnoj produkciji, situacija je nešto drukčija. Put je otvoren najprije gostovanjem skupine Performing Unit, poznatije kao Montažstroj, na festivalu BITEF, gdje je osvojila i nagradu publike. Nakon toga u Beograd je otišla i BADco., kao i Zagrebački plesni ansambl. Sadašnja suradnja na tom polju čini se stabilnom, ali ne zbog više-manje redovitih festivalskih poziva, pa i gostujućih suradnika, nego zbog sličnosti, ali sličnosti posve drukčije vrste. Suvremeni ples u Srbiji ima bitno manje bogatu povijest nego u Hrvatskoj i ovdašnja je scena za onu istočniju nevjerojatno razvijena, čak je i institucije odlično podupiru. S druge strane, nije da Beograd plesnu scenu nema ili ne želi imati, no o njoj se brine nešto lošije nego Zagreb o svojoj, Zagrebačkom plesnom centru i njegovim potencijalima unatoč. Možda je i činjenica hrvatskoga suvremenog plesa nešto otpornija, zahvaljujući upravo toj povijesti, sa svim njezinim školama, ansamblima, nastojanjima, pogreškama, promašajima i nerazumijevanju gotovo svih koji su imali pravo odluke.

Nije stoga čudno da je zagrebačka Ekscena, organizacija koja pod punim nazivom Eksperimentalna slobodna scena već godinama djeluje kao radna platforma za istraživanje, afirmaciju i produkciju suvremenoga plesa i srodnih izvedbenih umjetnosti, odlučila prvi grupni izvozni korak učiniti upravo prema Beogradu. U sklopu svojega projekta TRANSWARP, razvijena iz ranijega WARP ili Večeri autorskih radova i performansa, već je u Zagrebu ugostila europske produkcije, što su nerijetko pratile i radionice koje su domaćim plesačima pružile priliku da prošire u Hrvatskoj većinom zadane horizonte. No ovoga puta TRANSWARP je predstavio hrvatsku scenu izvan granica Hrvatske, i to na način koji potvrđuje želju Ekscene da sustavnim pristupom zadrži reprezentativnost koju gostovanja moraju imati, ali pritom i razvije nažalost prečesto zanemarenu kontekstualizaciju, kao i suradnički potencijal svakog izlaska iz domicilne sredine.

U suradnji s beogradskom Stanicom, ili Servisom za suvremeni ples, koordinatorice projekta Petra Zanki i Maja Marjančić trodnevno su događanje koncipirale kao istodobno gostovanje pet projekta istaknutih domaćih autora i simpozij o sličnostima i razlikama suvremenoplesne hrvatske i srbijanske povijesti, nejednoliko razvijene sadašnjosti i mogućnosti svjetlije, možda i partnerske budućnosti. Umjesto žalopojke o trenutnom stanju stvari, zbrajanja poraza iz prošlosti ili nostalgična prisjećanja na prijelomne trenutke koji na ovim prostorima zaista jesu odvojili ples od kazališta, baleta i sleta, dvodnevna rasprava pod naslovom Dijaloški susreti poslužila je za temeljitije upoznavanje dviju scena, s namjerom da se iz zajedničke problematike iskristaliziraju potencijalna rješenja ili barem njihovi zameci u obliku strategija otpora marginalizaciji, nevidljivosti te nedovoljnu i redovito neravnopravno postavljenu sustavu financiranja. O iskustvima domaćina govorila je iz osobne prakse koreografkinja i voditeljica Stanice Dalija Aćin te profesorice na Fakultetu dramskih umetnosti Milena Dragičević Šešić i Ana Vujanović, dok je predstavnica međunarodne mreže izvedbenih umjetnosti IETM Milica Ilić razmatrala umrežavanje kao način zaobilaženja i rješavanja lokalnih poteškoća. Hrvatsku scenu detaljno je predstavila dramaturginja Ivana Ivković, dok je na specifičnosti umjetničkog samoorganiziranja podsjetila redateljica Tea Tupajić, dok je Una Bauer iz perspektive predavačice na izvedbenim studijima u Londonu usporedila lokalne situacije i modalitete identifikacije što ponekad utječu i na sam umjetnički rad.

Publici je ipak bilo zanimljivije vidjeti prilično različitu hrvatsku reprezentaciju. Marjana Krajač preselila je u beogradski off-prostor Magacin svoj projekt The Store i pružila i tamošnjim ljubiteljima plesa priliku da shvate kako je šoping posljednji stupanj zadovoljenja osjetila, čak i u recesiji, dok je Željka Sančanin gledatelje suočila s praznom pozornicom i pretvorila ih u slušatelje partiture Measurements sastavljene od zvučnih zapisa konceptualnoplesnih uspješnica. Nakon toga Kartografija Andreje Široki vratila je ples mjestu prvobitnog nastanka, razmjene između različitih fizičkih datosti i slojevitih osobnosti, ali bez razočaranja i rezigniranosti koje na kraju naizgled optimistične koreografije o uspjelom zajedništvu nudi OK Selme Banich, Sandre Banić Naumovski, Nine Bokana i Pravdana Devlahovića. Projekt Olivera Frljića i Zrinke Užbinec, u skladu s naslovom The Importance of Having a Concept, reagirao je na krvavi finale beogradske Povorke ponosa, manifestacije koja promovira prava osoba alternativne seksualne orijentacije, pa je razumljivo imao i najbolji odjek u sve više plesu okrenutu trećem partneru TRANSWARP-a, Bitef Teatru.

No sustavno upoznavanje dviju scena, kao i zajedničko djelovanje na unapređenju potencijalna partnerstva na nešto višoj institucionalnoj razini tek će uslijediti, pa je i u tome, kao i u ostalim koracima, Ekscena osamljena i prva. Kad umjesto pojedinačnih gostovanja, koja izvan festivalskog konteksta prolaze uglavnom nezapaženo, suradnja postane ostvariva i na drugim, organizacijski zahtjevnijim, ali produktivnijim i trajnijim oblicima umjetničkog djelovanja, hrvatski će suvremeni ples dodati još jedno značenje uobičajenoj sintagmi o plesu kao jeziku koji svi govore. Čak i kad ga ne žele razumjeti.