Conte Ivo na taraci

Jednom je tako, pokušavajući prebrojati čiope na nevelikom kvadru neba koji su iznad tarace otvarali vrhovi gustih čempresa, palmi i borova punih šišaka – zaspao. Probudilo ga je klecanje zvona u kapelici i lepet krila preplašenih golubova. I plahih golubica. Kada bi ponekad klobuk, bijeli slamnati s vrpcom žutoga filca, odložio na zidiću uz arle procavćela ružmarina, trebalo mu je, izgubljenu među knjigama ostavljenim još u zoru na suncu da se prozrače, i ura da ga pronađe. Sav zamantran i klonuo. Zaboravljajući naslov libra koji je legao. Iznenađen gustoćom rojeva krilatih crnih mrava koji su se u malim oblačićima okupili. Posvuda uokolo. Znao bi, ponekad, zadrijemati među grastama s posađenim bosiljkom čiji je miris trebao tjerati komarce. Kako su pričale stare gospođe dok bi suhim prstima rastvarale moskare i mahale se umorne od sparine. Otkidajući grančice, prinosile ih obrazima i mirisale ih uzdasima. Istim onima koji su ga podsjećali na duge šetnje Lapadom i nježne stabljike bosioka u đardinima uz puteljak koji vodi do Mihajla. Uvijek kada bi oćutio dah maestrala izlazio je iz saloče vani. S blokom i bojicama. I crtao zalaske sunca. More i sol u duši i oblake nježne kao bumbak gore oko zvonika. U Gradu. I nju kako lebdi iznad. I hrani lastavice. Orzom.

Izvođenjem vojnovićeva Ekvinocija u novootvorenoj zgradi HNK u Zg 1895 započela je hrvatska moderna

Sjedio je tako Ivo Vojnović, kako i vazda, sam i ostavljen na taraci. Udobno zavaljen među kušinima u fotelji od bambusa i trstike. Malo crtao, malo pisao, računao je zbrajao konte. Na taraci Conte. S dogorjelom virđinijkom među prstima i ostavljenim žmulom prošeka sa strane na hrpi papira iznad kojeg ga je zabavljao dosadni roj malih mušica. Srebrnozelenih. Pokušavao se sjetiti stihova one „zaboravljene njemačke ‘balate’“. Uzaludno. Onda je prelistavao dnevnik. Prelistavao, listao, prelistavao, listao i prelistavao sve dok nije pronašao jedan prazan list. I jedan suhi listić. Pelina. Ostavljen davno. Između dva lista. Da se sasuši. I da ga podsjeti. Na prazan list. Papira. Umoči pero u ljubičastu tintu i zapiše: „I svanu jedan od onih običnijeh dana, – ne spominjem se, da li je bilo vedro ili oblačno, – nekakav ‘parobrod’ žviždnu, bilo je suza i cvijeća i mahanja ubručića (spominjete li se one druge pjesme: partir, c’est mourir un peu!) – pa Vi nestadoste s mog dnevnog vidika. Vi ste sad za mene ono što i život: – vjera brez ufanja. U čarobnom svijetu uspomena Vi mi se sad šetate sa živim i mrtvim, sastajete se s njima u hladu nestalijeh pramaljeća; – živite a nijeste živi... i nestadoste s mog dnevnika“. I iz dnevnika – izgovori. Naslovljujući, na kraju, Onoj koja ode prvo pismo svoje Intime. Prije nego što je počeo pisati drugo pismo. Mislio je istoj, a onda je odlučio da to bude drugoj. Onoj koja ode. Do gustijerne da mu donese vode. I ostavi je tu na taraci i na tavulinu punom praznih listova za pisma koja je odlučio napisati. Baš tada. Onako. Jer mu se pisalo. Kao i uvijek. Kada mu nije bilo dobro. I kada mu je bilo muka od „tuga, melankolija i nostalgija“. Utihnulom. Ostavljenom i samom. S nekoliko preostalih kapi prošeka u čaši kristalnoj s urezbarenom posvetom gospođe Seraglli: Mome vazda žednom Ivu. Sa žutom zrelom mrkatunjom da mu miriše. U porculanskoj zdjeli punoj lanjskih šipaka, rogača i svježih smokava. Prvo ću mojoj Katici – dvije-tri riječi složiti. Kako ono – „Contessa / Katy Vojnovich / Venezia / Calle larga S. Marco / Hotel Bologna.“ Tako. „Mila moja!... Kako da Ti zahvalim na premilim uspomenama i dragijem riječima?! Ova radost koja mi je u duši, neka Mamici i Tebi bude nagrada za sve što činite Vašem jadnome ali sretnom Ivu!...U ovi čas poslo sam Ti fudru za paletun Mamice i svilu crnu. Ona prva bila je puno jeftina a ova druga skupa jer je prve vrsti i široka. – Neka ti bude sretno, Katuša moja! – Našo sam ti ovu tvoju lijepu fotografiju di 13 anni. Sembri una principessa germanica. – Novac sam ti pak poslo jutros telegraficamente. Molim te da se hraniš dobro e non budare ai soldi za to. Grli te Tvoj Ivo.“ Odložio je papir sa strane i zagledao se u rascvjetale oleandre izrasle uz kapelicu. Grickajući kekse od vanilije s preljevom od marcipana. „Su malo kima“ i s „koricama naranče“ – kako je volio. I kako su mu ih donosile onda neke gospođe kada bi mu dolazile u bolnici u vizitu. I tješile ga osmijesima. Uznemiravale uspomenama. A poslije ga sestre uspavljivale molitvama... Uzdahne, umoči pero u bočicu tinte i nastavi: „Madame / Ch. Loiseau / Grand Hotel / La Crois / Var“... ili, bolje: „Madame / Charles Loiseau / Château de la Sauge / Passenans / Jura...“... pa neka joj ga onda on odnese kada dođe s puta, predomislio se... “Draga moja Gjene! Šaljem ti 3 ribe da ih daš tvojoj Ruskinji. Vrijede 6 fcs. Platio sam ih ja, da ne bude remboursementsa, što ne će trgovac. Ona je još dužna za grožgje. Poslaće joj račun. Neka tebi da što je meni dužna; pa mi pošalji. Znaš da ne plivam u bogatstvu! – Ribe su naši vrnuti (scombri – maqueraux)... Od Luja ništa!... Šaljem ti dvije Revue des D. M. s drugom serijom Paleologovih memoara... Kad pročitaš vrati. Tvoj Ivo.“ Iz unutrašnjeg špaga paletana izvadi svoju fotografiju. Sav u bijelom s leptiricom, karanfilom u reveru, klobukom bijelim i svilenom vrpcom, ruku prekriženih u poluprofilu. Hm, koja persona – zadovoljno samodopadno promrlja. Na poleđini brzo napiše: „Draga Tinka! Poznal liga? – Gustam li te? – Jučer smo pili Marici u čast! ...“, puhne kratko da se tinta osuši i stavi je u omotnicu na kojoj je već bila napisana adresa: „Comtesse / Tinka de Vojnovic / München / Kaiserstrasse 52 / ...“ A sada „mami mojoj“. „Mamimina mia“. „Hochwohlgeb. Fran / Sofie Hurich / (für Gräfin Vojnovich / Neues Haus – Kurort / Davosplatz / Schweitz...“ ...Ne, još nije tamo – promisli, poslat ću joj na onu staru adresu, odluči i zgužva kuvertu i spremi je u džep paletuna. Za uspomenu. „Contesa / Maria de Vojnovich / Venezia / S. Samuele / Calle Corner No. 3384/ Presso il Sig. Ant. Marion“ – „Mame moja!“... Daždilo je... Kiše... Oblaci bumbaci... Bile su i nijesu bile... Ne. Tople duge zrake sunca na taraci gdje si me držala za ruke i pokazivala mi borove i „lađu purpurnih jedara“ kako nestaje iza Grebena i more plavo kao oči one onda... Ne... Ovako ću, odluči, i nježno nastavi:...“Mame moja! Daždi! – per fortuna! – cosi le memorie del passato sono piu splendide! – Sul tavolo un mazzo di vihojle žute e la silouette di quella povera e caqra nostra citta! Čujem sva zvona našijeh crkava, i ženice s pomam i maslinam, i... svu prošlost! – Che Iddio ci dia rivivere un’orasola di quei giorni felici! – Grazie ale care due cartoline del 22! Che piacere di saper i miei fiori nelle tue care mani! – La buona Ninulla! – Come e per dove ritornera a casa?....“. Hm, „tokalo bi finut“ pismo ali nemam više force za ovakve rečenice a i Trilođiju bih moro još jednom „u čisto“ prepisat – dvojio je u sebi sklopivši oči. Izgubivši se u mislima i planovima. Odlutavši, kako i vazda, kada bi se, na kraju pisma, potpisao.“Tvoj Ivo“. Ili – „Grli te Tvoj Ivo“, a ponekad i „Baci e benedizioni! Tvoj Ivo“....“Baci e baci e grazie infinite!... Ivo Vojnović“. „Il tuo e il vostro ‘unico’ Ivo“...“Del Tuo Ivo“... Tako. Conte. Ivo. Ivo Vojnović! S onim prepoznatljivim rutinskim crtopisom imena s podrazumijevaćim prezimenom i željenom titulom. I ne samo ponekad.

Onda se iznenada, kada se to najmanje nadao, na još uvijek bijelom i očekivanom ispisu dana „od tarace“, pojavila ona. Onako raspletena. Lepršava. U prozračnoj haljini. Obećavajuća. I povodljiva. Nije dopustio da mu njezina pojava poremeti očekivani raspored. Već domišljeni povod tihom odustajanju. I pozivu sutona. U kojem vjerenice žude za svojim vjerenicima. A vjerenici slute svoje vjerenice. I prizivlju ih izmišljenim imenima. Taj dan nije zabilježio u svom Danovniku. Tek ga je jednom rečenicom spomenuo u svojoj Sanjarnici. A onda, onda su se na taraci počeli događati najneobičniji susreti, prizori, progovorili likovi iz njegovih drama, čuli stihovi Lapadskih soneta, šetala i „pera“ i „olovke“ i osobe „sve u akordima“ iz njegova dnevnika, pomiješale se adrese onih kojima je pisao i uloge onih koje je opisivao i onih preostalih iz procesije u kojoj se nose barjaci i lovor i vrijes i pelin i svijetle duplijeri... Pogledaj! – reče gospar Lukša Vici dok je dolijevala ulje i kvasinu u zdjelu punu rikule, mladog luka, bosiljka i još nekih plavih listova. – Ova ti salata izgleda veselo ko balata! – I sva bala pod mojim rukama dok je miješam razdragana! – uzvrati mu Vica. – Ne mogu dočekati objed! – zavapi gospar Lukša crven u licu s kapljicama znoja na čelu. I s grančicom kopra u jednoj i s rukom barunice Lidije u drugoj, ispruženoj, ruci. Jednom kada još nije brojao godišta. I kada nije upozoravao one koji bi došli „na taracu“. Da mu ne „pristraše golube“. Na taraci. „Oh, lijepo je!“ – šapnula je „u mraku večernje sobe, gdje nevidjeni umirahu „u tišini“ i „svi trudni i saneni krizantemi“ iščupani „iz jesenskih, požućelijeh perivoja“ i onih „najskrovitijih snova“. I pošla je „u zavojcima dima, tamjana i magle.“ Zajedno s krizantemama. Vidio se trag skladna torza na podu punu orza. I pšeničnih zrna. Rasutih posvuda. Legne li koja. I prođe li kroz saloču. I ostavi trag. Prije nego što mu se pridruži na taraci. Na jednom mu nekada postavljeno pitanje: „Želite li možda kakvih podataka o njoj?“ – sav u strahu šapatom je odgovorio: „Ne. Zar Vam je ko pričao da pišem njenu tragediju?“ A ona? „Odviše ste ljubazni što se zanimate za ‘starca’, koji je odavna rekao svijetu: zbogom!“ – ponovio je nešto glasnije pročitanu rečenicu. Onako. Sebi za utjehu. Njoj za dnevnik. Njima za razmišljanje. Ostalima za adio. Senjan u jednoj od brojnih ispisanih bilježnica. Jedan od „Gospara antikijeh“ a ona među „Gospođama antikijem“ u „Maškarati Mističnoj“ čije sjene igraju taracom. Marija Orsola? Tko je ona? – reče pa, sklopivši ruke, nastavi moliti. Ona se trgne – „Thoughts down to my soul“... – I brzo rupcem pređe preko očiju. Sjedne „u stolac, načini skufijicu i šalin“. I zašuti. Zavazda. Skladno. U jednom od njegovih snova. I tišina. Utiha u duši i moždanima. Onda kada se ne čuje ni kucanje srca. Rijetkih budnih. I onijeh u snu „grada živih božanstava i mrtvih stvari“. I sve vonja. Onim mirisom koji znaju prepoznati samo oni koji su ćutili u tom Gradu sjena i maškara koje ne idu na poklade. Već ostaju njegovom vazda neodoljivom tajnom i usudom tih istih preostalih. A... „a kamenita, bijela taraca Menčetićeve vile – obasjana suncem i nakićena vrsima poma, julimbriša i rascvjetalih leandara što se iz perivoja uspeše...“ – izmaštani je prostor nesna starca izgubljena u „intermezu“ svojih godišta. Ivo Vojnović sjedi utonuo u san. Maestral kotura tamo-amo bijeli klobuk kamenim pločama tarace. Sav je klonuo i rukama nesvjesno čvrsto pridržava listove ispisanih papira i nedovršenih pisama da ih vjetar ne raznese. Suton su već odjavile „eolske lire“ i Gospar Lukša „uputio se prema sobi, ali zaustavio se sa svijećom u ruci te jednim dugim pogledom zaokružio svu crnu tišinu mrtve, tamne tarace. Čini se da je na nad pločama kakvoga staroga grobišta. Pak se strese i rukom učini kano da tjera nevidljive aveti...: „A sad!....homo spat.“ Ivo Vojnović otvori oči, pogleda praznu taracu, sablasne krošnje čempresa uokolo, guste krvotoke bršljana po zidovima kapelice, mjesec koji „iznad grada pluta kano ljuska“, nedovršena pisma ispred sebe na tavolinu, sjenu nje „koja ode“ i kao lumine udaljene zvijezde iznad Petka. „Pak teško ustane“, stavi klobuk, uzme bagulinu, „...i rukom učini kano da tjera nevidljive aveti“... korakne i uzdahne: Homo!

P. s. — „Kažite mi put do Vašeg tajnoga perivoja. Put do perivoja?... – a ne vidite li da Vi već odavna sjedite u hladu mojijeh čempresa.“ (Dva pisma Onoj koja ode/Intima, Ivo Vojnović, Akordi, Zagreb 1917)

Dubrovnik, 30. kolovoza 2009.