Bolest kao metafora

Pavličićevi kriminalistički romani i trileri pričom snažno zaokupljaju čitateljevu pozornost i uvijek ostavljaju dojam jednostavnosti i lakoće pripovijedanja. Kad se pokušava racionalno objasniti zašto je tako, najčešće se zaključuje da je to stvar autorova umijeća (obično se kaže „majstorstva”, da se istakne kako je to umijeće visokog stupnja): u prvom redu umijeća građenja, logičnog slaganja i precizne izvedbe fabule, dakle stvaranja čvrste, zaokružene priče kojoj ništa niti manjka niti pretječe, nego je baš „po mjeri”. Tu je još riječ i o vještini doziranja napetosti, pa o osjećaju za odabir teme koja će čitatelju zbog nekog razloga biti bliska ili privlačna – jednom zbog općeg značenja, drugi put zbog aktualnosti, ili zbog toga što ga neka tema posebno „žulja”, zbog bizarnosti ili čega drugog.

Sličan će osjećaj jednostavnosti i lakoće pripovijedanja, upravo zbog spomenute autorove zanatske superiornosti i pripovjedačkog umijeća, zbog bliskosti i prepoznatljivosti svijeta koji opisuje – makar je riječ o vrlo složenoj temi, o donekle zaboravljenim društvenim atmosferama i psihološki slojevitijem tekstu – prevladavati i pri čitanju Pavličićeva novog romana Trajanovo pravilo. Taj tekst žanrovski je možda najbliži trileru (dva glavna lika ugrožena su te se nastoje osloboditi prijetnje), s izrazitom društvenom pozadinom i duboko uronjen u sada već prilično udaljenu političku povijest. Riječ je o priči koja na razini pojedinca govori o razornim posljedicama sloma studentskog dijela hrvatskoga proljeća (maspoka) – velike, možda i najveće hrvatske kolektivne traume u drugoj polovini 20. stoljeća. Odnos dvojice protagonista romana – Milana Klobučara zvana Domac, profesora na Studiju novinarstva u Zagrebu, i Vite Galovića, njegova asistenta – čitatelj prati iz perspektive mlađega od njih, budući da je on ujedno pripovjedač u prvom licu. U deset tjedana koliko traje radnja romana i koliko Galović u kompjutor zapisuje važne događaje – u koje se i on zapleće u repovima profesorove prošlosti i u kojima se radi „o životu i smrti” – taj odnos postupno se mijenja i doživljava radikalan obrat. Galović naime doznaje da je njegov idol, moralna vertikala, uzor tolerancije, čestitosti i dosljednosti, „najvažniji čovjek” u njegovu životu, bio zapravo Udbin doušnik, i da je sve vrijeme, pa i nakon demokratskih promjena, ostao njezin talac. I upravo se u tom obratu, koji razotkriva svu dramatičnost zatajena Domčeva života, ogleda drama sedamdesetih godina u Hrvatskoj i breme njezinih posljedica koje se vuku do naših dana.

U romanu se realiziraju dvije fabularne linije, koje nemaju podjednaku važnost i koje povremeno idu paralelno, a povremeno se dodiruju i prepleću. Ona manje važna linija govori o Galovićevu istraživanju potencijalno opasne ekološke teme u zagorskome mjestu Martinovcu, gdje je nekad kao svećenik službovao Domčev brat, kojemu je udbaš Lalić namjestio aferu i tako ucijenio i vrbovao Domca. U glavnoj fabularnoj liniji protagonisti prate dokumentarnu seriju Zaboravljene sedamdesete na privatnoj zagrebačkoj televizijskoj stanici. Serija je pripremljena od dotad neobjavljena materijala nepoznata podrijetla, bavi se pojedinim društvenim temama iz tog vremena, a svaki novi nastavak izaziva proteste s različitih strana i komentare da je riječ o manipulaciji i da netko želi „mijenjati povijest”. Domac je jedan od onih koji se pojavljuju u svakoj emisiji, čas u većoj čas u manjoj ulozi, i to uvijek u vrlo kompromitirajućem kontekstu: kao jedan od vođa studentskog štrajka daje radikalnu izjavu za TV, onda se sav prestrašen i uplakan pojavljuje na suđenju studentskim vođama, pa je snimljen na plaži u vrijeme kad je još morao biti u zatvoru, a našao se, u društvu s udbašem Lalićem, i na Frankfurtskom sajmu, i to u razgovoru s emigrantskim piscima Vinkom Nikolićem i Marunom, i sl. Sve, dakle, situacije koje ga prikazuju u lošem, sasvim suprotnom svjetlu od njegove javne slike. I sve materijal za koji je Domac siguran da nije mogao biti snimljen, o čemu Galoviću slični signali dolaze i s drugih, objektivnijih strana.

Vraćajući se, književno, temi sedamdeset prve u Hrvatskoj Pavličić joj prilazi izvan poznatih staza (stereotipi herojstva i mučeništva) i bez naknadne pameti, unoseći neke drukčije poglede i drukčije interpretacije. Razmišljajući o politici, o sedamdesetima, Viti Galoviću nije moglo imponirati to što je njegov otac tada bio neodlučan i nije mogao izabrati stranu; mnogo je privlačnija bila identifikacija sa stajalištima profesora Domca, koji mu je tako postao politički „zamjenski otac”. Ali kad je počela deziluzija, kad se stala raspadati Domčeva idealizirana, krivotvorena slika, i kad mu je otac objasnio kako se u tom socijalnom sukobu dviju grupa nije želio odlučiti jer ga ni jedni ni drugi nisu mogli privući, onda se i Viti učinilo da je očev „bijeg od svijeta i od ljudi” također nekakav izbor.

Već na prvim stranicama romana kaže se kako se Domac „formirao u šezdesetim godinama, kad su svi govorili o doušnicima i o policijskoj manipulaciji”. I doista, na stranicama ove proze Udba i udbaši nisu usmjerili i manipulirali samo Domčevu sudbinu; taoci su joj i mnogi politički, sportski, kulturni, ekonomski i drugi uglednici koji su isplivali na vrh i u novom sustavu. Taj simbol političke represije u bivšoj državi, godinama nakon formalnog ugasnuća, još se vrlo žilavo održava u različitim oblicima („Možda je istina ono što se govori da je u Hrvatskoj u svakoj vlasti uvijek prisutna mreža bivših udbaša koji idu jedni drugima naruku?”). Tako Galoviću izravno prijeti bivši udbaš Lalić, a majka novinarke koja je pripremila seriju Zaboravljene sedamdesete uvjerena je da su joj udbaši muža natjerali u smrt, vidi ih svuda oko sebe (oni su „dio urote mračnih sila”), zbog njih je depresivna i paranoična i česta gošća Vrapča.

Na koncu, u taj kontekst pripada i pripovjedačev pokušaj objašnjenja Domčeve teške bolesti i njegova nenadana ozdravljenja, ono što on naziva „fantastičnom komponentom” romana. Za Domca se naime već u prvom poglavlju kaže da ima tumor na mozgu, ali tako smješten da se ne može operirati. Kako TV-serija odmiče, njegova bolest eskalira, no kad serijal prije sama kraja skinu s programa, Domac naglo ozdravi. Pripovjedačevo je objašnjenje da je Domac, kojega je silno grizla savjest zbog suradnje s Udbom, rak dobio zbog nemogućnosti pravog priznanja. Bolest je bila metafora njegova stanja, tajne koju nije mogao viknuti u iskopanu rupu kao onaj brico iz bajke o caru Trajanu. A kako je seriju uz udbaševu pomoć uspio skinuti prije njezina završetka, ostale su još neke tajne koje bi njega i njegov naraštaj mogle i dalje mučiti i bolest opet pogoršati. Tako smo na kraju stigli na početak: sve može ponovno početi.

Ako kažemo da Pavličićeva domišljata, tvrda priča o tumoru ima duboke korijene u društvenom tkivu, bi li ta tvrdnja išla u „fantastičnu komponentu”?