Bez konja i s malo magle

Posljednji put kada su Igor Mešin i Vedran Mlikota (2004) vodili svečanu dodjelu Nagrade hrvatskoga glumišta u završnoj je sceni nastupio i pravi bijeli konj, kojega je Vedran Mlikota čak i uzjahao. Ove godine redateljica Dora Ruždjak Podolski i scenaristica Ivana Bakarić nisu se upuštale u takve ekstravagancije. Niti su se bavile spektaklom i mjuziklom kao tada. Moglo bi se čak reći da su svečanost ogolile, oslobodivši je svega suvišnog. Tako su se najave nominacija nizale prekinute tek kojom upadicom predstavljača ili neukusno intoniranom primjedbom o konjima koje se mijenja ili ne mijenja ovisno o tome gube li ili dobivaju utrku. Kako je prošlogodišnja svečanost dodjele Nagrade bila u znaku tugaljive rečenice: Zašto idemo u kazalište? (ili tako nekako), ovogodišnja je jednostavna nepretencioznost čitave priredbe, kako je ponekad nazivaju, djelovala kao osvježenje. Iako se dojam s malih ekrana uvijek razlikuje od onoga u dvorani, čini se da ove godine nije bilo velikih očekivanja. Bez velikih očekivanja i nema velikih iznenađenja, ali ni kalkuliranja, lobiranja i drugih neprivlačnih pojava vezanih uz nagrade. Vjerojatno su i zbog toga dobivene nagrade nekim nagrađenima bile ugodno i neočekivano iznenađenje.

Uobičajeno je da se svečanost dodjele Nagrade hrvatskoga glumišta otvori izvedbom himne. Nju je a capella otpjevala Renata Sabljak-Prelec, članica ansambla kazališta Komedija, koji se na dodjeli pojavio u punom sastavu. Nakon uvodnoga videa, u kojem su se voditelji poput super-heroja na putu do dvorane HNK u Zagrebu bavili spašavanjem svijeta, uslijedile su najave nominacija u mnogobrojnim kategorijama i, jasno, nagrađeni. Predstavljači su – više ili manje uspješno – bili prirodni pri najavljivanju nagrada.

Dodjela Nagrade, održana 24. studenoga, godišnja je prilika da se kazališni umjetnici bez suvišnih medijskih komentara prošeću crvenim tepihom. Ovogodišnji izbor nominiranih, pa i nagrađenih predstava i opera, doimao se kao mirenje s takvom situacijom, a jednako je intoniran i scenarij dodjele. Mirenje i umor od ironije i pravoga komentara bilo čega vezana uz vječno napet odnos kazališta i društva ili kazališta i medija. Potpuno je razumljivo da glumci bez medija ne mogu živjeti, kao što ne mogu živjeti ni bez kazališnih dasaka, televizijskih i filmskih kamera. Ovogodišnji scenarij dodjele nagrade to svojom pomirljivošću na neki način kazuje, jednako kao što kazuje da se kazalište umorilo od agitacijskog i političkog djelovanja jer komentara na recesiju, tešku ekonomsku ili nestabilnu političku situaciju u zemlji (inače uobičajenih na dosadašnjim dodjelama) nije bilo. Svečanost dodjele Nagrade ove je godine bila samo svečanost namijenjena onima koji su nagrade dobili i (kako se nastojalo naglasiti) za nagradu nominiranima.

Pobjeći od stvarnosti nije lako, a kazališna umjetnost ipak ima prednost da u jednom segmentu može postojati kao, za publiku poželjan, bijeg od stvarnosti. No koliko god sama svečanost bila uljepšana i pojednostavnjena verzija uobičajenoga protokola nagrade, toliko dodijeljene nagrade pokazuju kako je prosudbenoj komisiji bilo važno nagraditi predstave koje ipak, svaka na svoj način, o stvarnosti u kojoj živimo umjetnički progovaraju. Ponajprije se to odnosi na predstavu Zagrebački pentagram Mitrovićeve, Karakaša, Rajkija, Šovagovića i Vidića u produkciji Zagrebačkoga kazališta mladih, koja je nagrađena kao najbolja predstava u cjelini, Paolo Magelli dobio je nagradu za njezinu režiju, a i glumica Ksenija Marinković dobila je nagradu za sporednu žensku ulogu i za uloge u toj predstavi. Angažirana je i predstava Judith French Vlatke Vorkapić nastala u produkciji Teatra na Trešnjevci i Ars Septima, za koju je Judita Franković dobila nagradu za glavnu žensku ulogu. A tako bismo mogli nabrojiti sve predstave u kojima su nagrađeni glumci, scenografi, kostimografi... Primjerice, u Dobrom vojaku Švejku nagrađeni su Vid Balog za glavnu ulogu i Damir Lončar za sporednu mušku ulogu; u Djeci sa CNN-a nagradu za mladog umjetnika dobio je Amar Bukvić. Nije nezapaženo prošla ni dječja predstava Ne, prijatelj Renea Medvešeka, u kojoj je nagrađen Saša Anočić.

U mnoštvu nagrada koje su dodijeljene opernim i baletnim ostvarenjima u protekloj godini treba naglasiti zanimljivu činjenicu da je tek jedna nagrađena baletna solistica hrvatskoga podrijetla, a naglasiti je treba zbog točne izjave jednoga od nagrađenih plesača koja – otprilike – glasi: Svi mi stvaramo hrvatsku kulturu.

I, na kraju, spomenimo dobitnike nagrada za životno djelo – redatelja Georgija Para i koreografa Nenada Lhotku. I dok je Nenad Lhotka po nagradu poslao zamjenu, Georgij Paro u svom se govoru, među ostalim, osvrnuo i na kazališne kritičare; njihovi su mu tekstovi, naime, čak i negativni, bili poticaj u radu. Spomenutu svečanost dodjele Nagrade iz 2004. i ovogodišnju povezuje još jedno ime. Naime, te je godine laureat Nagrade za životno djelo bio Miše Martinović, koji je ove godine dobio posebnu nagradu za izniman prinos kazališnoj umjetnosti za ulogu Nike u Vojnovićevoj Na taraci redatelja Joška Juvančića na Dubrovačkim ljetnim igrama. A njegov je dolazak na scenu HNK u Zagrebu uistinu bio ganutljiv.