Vrijeme za scensku izvedbu

Sto trideseta obljetnica rođenja i pedeseta obljetnica smrti Josipa Hatzea (1879–1959) potaknula je izvedbu njegove druge opere Adel i Mara. U ciklusu Lisinski subotom izveli su je solisti, Simfonijski orkestar i Zbor HRT te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, pod ravnanjem Nikše Bareze. Tako smo u posljednje dvije godine dobili mogućnost uvida čak u tri gotovo zaboravljene hrvatske opere, nastale tridesetih godina 20. stoljeća. Iz istog je razdoblja, kao svojevrstan orijentir, na repertoarima uvijek zastupljen Gotovčev Ero s onoga svijeta.

Sva tri djela, Mandićeve Mirjane u zagrebačkoj Operi, Papandopulove Sunčanice u Riječkoj te Adela i Mare, prihvatio se maestro Nikša Bareza, koji u svaki projekt unosi mnogo ljubavi, ali i preciznosti u zahtjevima prema izvođačima. On cjelovito promišlja svaku partituru i zalaže se za vrijednosti svakoga takta. Adela i Maru zagrebačka je publika iznimno dobro prihvatila. Oduševila ju je mediteranska opojnost glazbe i izvrsna dramaturška struktura.

Josip Hatze studirao je kompoziciju kod Pietra Mascagnija na konzervatoriju u Pesaru. Mascagni se pohvalno izrazio o njegovoj prvoj jednočinki Povratak, s kojom se 1911. predstavio u duhu talijanskog opernog verizma. U Adelu i Mari otišao je dalje. U njima je sretno spojio nekoliko karakteristika, od kojih svaka ima samosvojnu vrijednost. Opera je to belkantističke raspjevanosti s elementima nacionalnoga glazbenog smjera, dalmatinskoga i orijentalnog melosa. U nekim taktovima velikih skupnih prizora, naime, Hatze anticipira Eru s onoga svijeta. U njoj ima i pučinijevske sentimentalnosti i koncizne, jasne dramaturgije kao kod kasnih talijanskih verista. Iako u četiri čina, opera traje osamdesetak minuta, što je Hatzeu bilo sasvim dovoljno da provede razvojni luk glazbene i scenske dramaturgije. Iznad svega, resi je blistavi orkestralni kolorit što ga je maestro Bareza sjajno izvukao iz brižljivo dotjerana Simfonijskog orkestra HRT i oblikovao u samostalnim orkestralnim ulomcima. Da taj orkestar ima i vagnerijanskih konotacija, moglo se čuti u njegovoj gustoći, koja je pokrivala nekoliko pjevača. Kao majstor vokalne i zborske glazbe, Hatze je napisao atraktivne zborske dionice naroda i trgovaca na pazaru u prvom činu te delikatan zbor koludrica u četvrtom koji je, zahvaljujući suptilnu pjevu ženskog zbora, također oduševio publiku.

U velikom solističkom ansamblu izdvajalo se nekoliko izvrsnih mladih pjevača glasova po karakteru idealno u službi njihovih uloga. Helena Lucić, Martina Gojčeta Silić, Marko Mimica, Domagoj Dorotić, Ivo Gamulin i Stjepan Franetović plastično su ocrtali likove Iviše, Ivanice, Dizdar-age, Omera, Mujezina i župnika Tupića. Davor Lešić s priličnom je lakoćom i raspjevano rješavao zahtjevno postavljenu Adelovu dionicu. Iskusni Ivica Čikeš bio je odličan u ulozi Vornića, vrlo dobre Cecilija Car i Branka Sekulić Ćopo u ulogama Marine i Adelove majke, kao i Miroslav Živković u ulozi Slijepoga guslara.

Bariton Milan Mišo Kravar tek je djelomično ocrtao toplinu pjesnika Frane. Najviše je zakazao u jednoj od najljepših Hatzeovih arija Gle, već zora priroda se budi. Sopranistica Vedrana Šimić ima zamjetan glasovni potencijal, ali nije postigla belkantističku mekoću potrebnu za ulogu Mare. Izrazito lirski, nježan sopran Klasje Modrušan nije se probijao kroz orkestar u dramatskoj ulozi Melke.

Libreto Branka Radice prema epu Bijedna Mara Luke Botića, s nesretnom ljubavnom pričom o Turčinu i Splićanki, donosi problem vjerske netrpeljivosti u čiji je podtekst utkan motiv pomirenja. Zato bi to djelo, jedno od najboljih u hrvatskoj opernoj baštini, bilo zanimljivo vidjeti na pozornici zagrebačke Opere. Uostalom, već je krajnje vrijeme za to jer je jedina zagrebačka postava bila ona prva, daleke 1933. godine (opera je praizvedena godinu prije u Ljubljani), a i od posljednjih splitskih izvedbi prošlo je već petnaestak godina.