Vrijednost u suradnji i istraživanju

Nakon dugo iščekivana svečana otvaranja 26. listopada, Zagrebački plesni centar dvjema se premijerama (7. i 9. studenoga) otisnuo u redovni ritam scenskog prikazivanja. Obje predstave, Monster Tamer, odnosno Krotitelj nemani, te Plesna improvizacija s likovnim umjetnikom Ivanom Šiblom, postavljene na čelno mjesto prvoga pravog usustavljivanja suvremenoplesnog repertoara u Hrvatskoj, svakako nose biljeg programatske vizije Hrvatskog instituta za pokret i ples i njegove ravnateljice Mirne Žagar, kojima je upravljanje Plesnim centrom i povjereno. Izborom tih dviju predstava i vrijednosti koje one promiču, kao potencijalno središnje mjesto hrvatske plesne scene, Plesni centar naglašava važnost suradničkih projekata. Krotitelj nemani rezultat je dvotjedne suradnje četvero plesača i četvero koreografa u sklopu projekta Beyond Front@/Dance Exploration, zajedničkoga projekta pet europskih organizacija (spomenuti Hrvatski institut za pokret i ples, slovenska Flota, mađarski ProProgressione te austrijski Dance Identity/D.ID i OHO), kojim se potiče razvoj suvremenoga plesa u dodirnim regijama zemalja sudionica. Projekt se realizira uz potporu Europske kulturne fundacije i Kulturnoga programa Europske komisije. Četiri kraće koreografije međusobno su povezane u cjelinu polaznom temom straha, no podjednako funkcioniraju i kao zasebne minijature. Austrijska autorica Stephanie Cumming koreografske smjernice zasniva na ikonografiji horor-filmova 1970-ih, u kojima se strah eksplicira u paradoksalnim obratima i komičnim efektima. Koreografsku misao upotpunjuje grozd prepletenih tijela, klaster, koji se izranjajući iz mraka do punoga svjetla transformira i raspada u pojedinačne nakupine, u individualne grimase, u vrisak okamenjen na licima izvođača zgroženih prisutnošću stranoga tijela, publike. Rad Slovenke Maje Delak resi izvedbom najrazrađeniji koncept, usto najdosljedniji koreografskoj ideji. Njezina je polazna točka teza da je neustrašive ljude nemoguće ukrotiti. Od igre utroje, izazivanja partnera i dobacivanja poljubaca zrakom, koja za sobom neizbježno poteže i erotske konotacije, izvođači prelaze na igru riječima da bi potom konkretizirali svoje težnje u tjelesnom kontaktu i na koncu ponavljanjem iste radnje, obasipanjem, ovaj put imaginarna tijela poljupcima, s tjelesne završili na apstraktnoj razini. Delak se ne zaustavlja na jednom semantičkom sloju, iz njezina se rada nadalje iščitavaju relacije muško-ženskih društvenih pozicioniranja, o razdvajanju i pomirenju društvenih uloga žene majke, žene supruge, žene umjetnice, poslovne žene. Koreografija također progovara o vlastitim strahovima koji nas sputavaju u realizaciji potpune slobode. Hrvatska predstavnica, koreografkinja Mirjana Preis, odlučila se za tradicionalističko poimanje koreografije, porabu izvedbenih tijela za gradnju čvrstih plesnih sekvenca upotpunjenih pomno odabranom glazbom, što se scenski manifestira rasterom dinamičkih plesnih pokreta u kompoziciji izvođača i stolaca. Od četiriju minijatura posljednja mađarskoga koreografa Gerzsona Pétera Kovácsa postavlja vrlo smjela pitanja o umjetničkom procesu. Tko može ili smije proizvoditi ples, analogno i bilo koji drugi umjetnički čin, tko je autor izvedbe, koreograf, izvođači ili publika, kako ideju prezentirati publici, manipulira li autor recepcijama publike, kako odlučiti što staviti na početak izvedbe, a što na kraj, samo su neka od pitanja, premda se u scenskoj konkretizaciji, naizmjeničnim smjenjivanjem bujice grozničavih riječi i pokreta rukama koji kreće iz središta tijela, doimaju grubo i scenski nedorađeno. U svim četirima koreografijama kao izvođači sudjeluju Andras Dobi, Katja Kosi, Irena Mikec i Jianan Qu. Izrasle iz različitih zaleđa i iskustava, različitih autorskih pristupa, koreografske minijature odstupaju i u promišljanju plesa i u izvedbenoj kvaliteti, no prije svega njihovu vrijednost treba tražiti u razmjeni ideja, prihvaćanju kulturnih razlika i procesu izvođačkog i koreografskog sazrijevanja i rasta. Plesna improvizacija s likovnim umjetnikom Ivanom Šiblom, koju koreografski potpisuje Irma Omerzo, promiče drugi tip suradnje, suradnju plesnih umjetnika s umjetnicima raznorodnih umjetnosti koje se s plesom križaju i oplemenjuju ga, ili, s drugog aspekta gledano, rastaču u hibridne forme. Plesna improvizacija nastavak je Irminih istraživanja plesa u dodiru s drugim medijima. Umjesto da stvara osamljen u atelijeru, Šibl miješajući tri osnovne boje, crvenu, plavu i žutu, i dvije neboje, bijelu i crnu, koje označavaju plesačka tijela na sceni, potaknut gibanjem plesača slika krokije tijela u pokretu. Ono što nastaje pod slikarevim kistom istodobno se kamerom prenosi na projekcijsko platno te se tako uspostavlja relacija između plošne slike i trodimenzionalnoga prostora. Istodobnim kadriranjem slikara u žaru stvaranja i plesača u stalnom kretanju, čije scensko djelovanje ili nedjelovanje diktira i provocira uživo izvođena glazba, i krivulja na papiru i slikarev zamah kistom i pokreti plesača i glazba postaju nerazdvojiva građa plesne kompozicije, odnosno vizualna kreacija snimatelja, istodobno i redatelja snimljene građe. Osim Duška Šibla u improviziranom dijalogu slikara, plesača, glazbenika i videa sudjelovali su plesači Dina Ekštajn, Branko Banković, Ivana Miletić Piškor, Petar Banda, glazbenici Bojan Gagić, Andrej Šarić, Miodrag Gladović, dok je za snimanje zaslužan Emil Matešić.