U ime mora, jezikom materinskim

Na Zadarskom sveučilištu iberski su jezici dobili čvrsto uporište: osim kastiljanskoga, tamo se mogu studirati i portu-galski i katalonski i galješki. Španjolska država pobrinula se da osnuje lektorate i za druge poluotočne jezične skupine, a veliko zanimanje za njihovo učenje posve je opravdalo inicijativu. Posebno je agilna skupina koja se bavi promicanjem katalonske kulture, organizirajući stipendije studenata i izlete u Barcelonu ili na Baleare, a isto tako i pozivajući nastavnike iz matične zemlje da gostuju u Zadru.

Posebnom motiviranošću lektora Paua Sanchisa i Ferrera (koji se u književnom radu potpisuje Pau Sif), inače podrijetlom iz valencijskoga kraja, došlo je do poziva pjesniku, prozaiku i esejistu Josepu Pieri, također iz valencijske regije, da održi seriju predavanja te nastupi kao autor na zadarskoj romanistici. Sačinjen je tako čitav program Pierina radnog boravka, pod naslovom Katalonska književnost pristaje u Sveučilište u Zad-ru, u trajanju od ponedjeljka 26. pa do petka 30. listopada. Naslovi predavanja i nastupa bili su: Veličanstvena dinastija Borgia, Mediteranska vizura katalonske književnosti, Šet-nja ljubavlju i smrću. Predstavljanje Ausiŕsa Marcha, Od pjesnika 70-ih do pjesnika današnjice, a završna je večer trebala biti posvećena čitanju pjesama Josepa Piere u izvorniku i prijevodima, pod naslovom Cants i encants (Pjevanja i oča-ravanja).

Kad sam dobio pisani program manifestacije, poželio sam iskoristiti priliku da upoznam autora, a pogotovo da čujem njegovu interpretaciju sredozemne vokacije nacionalnoga mu pjesništva, jer me isti aspekt zanima i u hrvatskom kontekstu. Uostalom, moje zanimanje za katalonsku književnost pretežno je komparatističke naravi, privlači me nalaziti analogije i paralelizme – no, dakako, i kontraste i nepoklapanja – između dvaju nacionalnih i literarnih korpusa ograničena opsega i raspršenosti, pritom temeljno okrenuta Sredozemlju.

Ime Josepa Piere nije mi bilo nepoznato. Istina, nisam ga bio uvrstio u svoju Malu antologiju katalonskoga modernog pjesništva iz 1987, jer je stala na autorima starijima od njega, no srećom sam imao čak dvije njegove knjige. Jednu sam kupio za prvoga posjeta Barceloni 1992, a privukla me naslo-vom Maremar (što je složenica dviju riječi: majka i more, a Nikola Vuletić dosjetljivo je prevodi Moremati), te sadržajem koji pretežno evocira lutanje egejskim arhipelagom. Po toj zbirci pjesama mogao sam prosuditi kako ga privlači hermetička linija i simbolistička baština. Drugu sam knjigu nabavio u Milanu, a riječ je o talijanskom prijevodu njegova dnevničko-memorijalnog teksta o gradu Napulju, naslovljenu Un bellissimo cadavere barocco (Prekrasno barokno truplo). Bilo mi je vrlo zanimljivo pratiti njegovo iskustvo lektora materinskoga jezika na Napuljskom sveučilištu (1985–86), to više što sam i ja bio na sličnu poslu u Milanu; no još su mi se zanimljivija činila njegova reagiranja na talijansku društvenu zbilju i na dramatičan ambijent slavljenoga i proklinjanoga grada pod Vezuvom, koji nisam dospio upoznati.

Iako je i u spomenutim knjigama bilo dovoljno naznaka o autorovoj biobibliografiji prije 1985–86. (kad su te knjige nastale i bile tiskane), u prilici sam dati zaokruženiji profil tog pisca. Dakle, Josep Piera rođen je u mjestu Beniopa La Safor 1947, neko je vrijeme živio i učio u Gandiji, u neposrednoj blizini Valencije, koja se diči plejadom najvažnijih katalonskih pjesnika i prozaika s početka 15. stoljeća (Ausiŕs March, Joanot Martorell, Andreu Febrer, Jordi de Sant Jordi), pa nije čudno da je ta sredina u znatnoj mjeri obi-lježila njegovu vokaciju.

MORE

More, more, more.

More su beskonačna m

kao grudi u čulnom ritmu,

jedno okruglo i planetsko o

što nas prima u svoju majčinsku utrobu,

povjetarac bučnih r

što se javlja čas strašan kao grom

praćen praskom, prigušenim kricima,

suzama žalosnicama,

čas kao nježno milovanje,

slano čudo anđela iz sna.

More, more, more!

More je glazba u plavom,

srebrno sunčevo zrcalo,

postelja u koju liježe mjesec,

dječji san o zvijezdama.

More je vječni pokret

ovog svemira u jednoj riječi

koja znači radost života,

kao i crni muk, kao i smrt.

More, more, more.

Iz U ime mora, 1999,

preveo Nikola Vuletić

Prvim se mladenačkim stihovima javio na kastiljanskom jeziku, no sva zrela ostvarenja objavio je isključivo na katalonskom. Kao digresiju spominjem njegovo svjedočenje da u djetinjstvu nije mogao niti se smio služiti u javnosti narodnim idiomom, takoreći „nije znao da zna“ katalonski, premda ga je u kući govorio. Štoviše, u školi ih nisu nimalo upoznali s dosezima domaće književnosti pa je činjenicu da se jedna gimnazija nazivala „Francisco Franco“, a druga „Ausias March“ samu sebi tumačio kako je drugonavedeni valjda neki frankistički general, nešto poput Quiepa de Llana, da bi tek s vremenom shvatio da je March ne samo lokalni ponos nego i nacionalni pjesnik.

Knjige pjesama Josepa Piere slijedile su ovim redom: Renou: la pluja ascla les estels: renou (Buka: kiša lomi zvijezde: buka, 1976), Presoners d´un parčntesi (Zarobljeni-ci zagrade, 1978), El somriure de l´ herba (Osmijeh trave, 1979), Mel-o-drama, 1981, Brutícia (Prljavština,, 1981), Maremar, 1985, En el nom del mar (U ime mora, 1999) te sabrane pjesme pod naslovom Dictats d´amor (Nalozi ljubavi, 1991).

Kao prozaik objavio je roman Rondalla del retorn (Priča o povratku, 1978), pripovjedne knjige El cingle verd (Zelena litica, 1982) i Ací s´ acaba tot (Ovdje sve završava, 1993), a s vremenom se posebno afirmirao kao putopisac: Estiu grec (Grčko ljeto, 1985, proza komplementarna stihovima iz Maremar), spomenuta knjiga o Napulju: Un bellíssim cadŕver barroc, 1987, Seduccions de Marraqueix (Marakeška zavo-đenja, 1996), A Jerusalem, 2005. Osim toga, autor je romansi-rane biografije glasovitog klasika, naslovivši je njegovim amblematičnim stihom: Jo soc aquest que em dic Ausiŕs March (Onaj sam što me zovu Ausiŕs March, 2001). Kao prevoditelj okušao se (uz pomoć izvornih govornika) u prevođenju arapsko-andaluzijskih pjesnika iz srednjovjekovne Valencije, a s talijanskoga je prevodio poeziju Sandra Penne.

S Josepom Pierom dogovorio sam se da se nađemo u Zadru, u srijedu 28. listopada, koji sat prije njegova predavanja. Vrlo me rado i lijepo primio, čuvši za moje zanimanje za katalonsku književnost. Razgovarali smo na talijanskome, jer je moje poznavanje njegova jezika isključivo pasivno. Među prvim temama bila je moja znatiželja pretežu li u Valenciji autonomističke težnje, s obzirom da je ona središte samostalne regije i u – gotovo prirodnu – odnosu stanovite zavisti i ljubomore prema većoj i jačoj Barceloni. Kazao mi je kako ima i političkih i jezičnih izolacionista (pogotovo s obzirom na snagu lokalne literarne tradicije), no kako je on odlučno na strani katalon-skoga kulturnog i društvenog jedinstva, jer jedino zajedno – autoritetom dviju velikih povijesnih regija – mogu obraniti poseban nacionalni status.

PAROS NEDJELJOM

Pijevci i zvona bude nedjelju.

Prozori kuća su pritvoreni od plavila.

Vjetar zmorac, ranoranilac, prolazi

samotnim uličicama sa zatvorenim dućanima.

Trstici, zaigrani, smiješe se u snovima.

Hibiskus i oleandri doručkuju sunce.

Tamarisi plešu na radost valova.

Jutarnji glas poziva rujanske plodove:

šipke, kao zorom, talismane radosti;

ljubičaste grozdove mora, pozlaćene svjetlošću, preslatke;

dunje ranke, otvrdle, senzualne;

medene kasne smokve, sa svježinom rose;

dinje zrelog plamena, lubenice poput podneva.

Kristali svjetla u očima.

Kristali soli na usnama.

Kristali mora na tijelu.

Kristali kože kamenje.

Kristali neba vjetar.

Nedjelja kruha i vina

s bijelim stvorenjima

što pjevaju i slave

i doručkuju s radošću.

Iz Maremar, 1985,

preveo Tonko Maroević

Upitao sam ga zatim kako se osjeća u Zadru, u Hrvatskoj, a on mi je odgovorio da je vrlo zadovoljan viđenim i upoznatim (u međuvremenu je bio i na izletu do Splita, Trogira, Šibenika) te da je upotpunio mozaik kockicom koja mu je nedostajala u poznavanju Sredozemlja. Dapače, dodao je, osim jezika kojim ne vladam, osjećam se gotovo kao kod kuće: tu su slični mirisi, okusi, svjetlost, krajolik, otoci. U povodu otoka, dometnuo sam, poznato mi je kako je oplovio i prohodao gotovo čitav egejski arhipelag, reagirajući poetski u zbirci Maremar. Da, uzvratio je kako je očaran Grčkom, kako je u nju hodočastio i tragom svojih davnih katalonskih prethodnika, almogavera, srednjo-vjekovnih vojnika koji neko vrijeme vladahu atenskom vojvodi-nom. Osim toga, otoci su prava mjera različitosti u sličnostima. Njegovo je mišljenje da je Grčka rodila ideju demokracije upravo stoga što je imala golemo otočje, a svaki je otok nje-govao svoje specifičnosti, što je pak trebalo pomirivati smislom za dijalog i međusobno razumijevanje, podnošenje, podvrgavanje zajedničkom interesu.

O Sredozemlju je najradije govorio, jer da je to naša zajednička velika kuća, u kojoj smo se naučili razlikama, pa i manje brojni narodi u njoj nalaze svoje mjesto. Osim grčke i rimske povijesne komponente zanimao se i za arapski supstrat svojega zavičaja, a sva ta mješavina rodila je nečim univerzalnijim, pa u mediteranskim lukama djeluje nešto kao lingua franca, elementarni kodeks sporazumijevanja. A propos pojma lingua franca, bilo mi je drago napomenuti kako je jedan hrvatski pjesnik, Joško Božanić, naslovio svoju zbirku pisanu mjesnim dijalektom Komiže, a kad je pjesme iz te knjige čitao u Barceloni, prišli su mu iznenađeni slušaoci tvrdeći mu da su ga razumjeli kao da je govorio upravo katalonski.

Na moju napomenu da se u njegovu pjesništvu vidi utjecaj Valéryja uzvratio je afirmativno. Valéry, dodao je, nije znao katalonski, ali kada je pisao Groblje pokraj mora, poslužio se deseteračkom mjerom, bližom upravo katalonskoj ili provansalskoj tradiciji, a nije se izražavao, za francusku poeziju zakonomjernim, aleksandrincem. S obzirom na mogući utjecaj, novi-ja katalonska kultura uvijek je bila bitnije okrenuta Parizu negoli ikojem drugom središtu, a u razdoblju njegova formiranja francusko je pjesništvo imalo daleko najveći autoritet. Ako je kastiljanski u Španjolskoj imao imperijalni položaj, okretanje prema francuskom bilo je i oslobođenje i proširenje vidika, no i talijanska se blizina uvijek osjećala kao izbor po srodnosti.

Kazao sam još da u njegovu pisanju prepoznajem i stanovitu polimorfnost, ne nužno rezultat postmodernoga stilskog plura-lizma, a on mi je odgovorio da se doista koristi različitim registrima ovisno o doživljaju: od poésie pure pa do poésie brute, da ga katkad ponese ritam, katkad pak slika, no u svakom slučaju svojim pjesništvom nastoji ići s onu stranu racionalnoga i objašnjivoga.

Zatim je slijedilo predavanje o sredozemnoj vizuri katalonskoga pjesništva. Ne kanim prepričavati izloženo, no teza je ustrajala na pokretljivosti, otvorenosti i prevršivanju granica. Katalonski je duh prožet morem i putovanjima, bilo da se ide u svijet zbog trgovine, osvajanja ili hodočašća. Od naraštaja aragonskih vojnika-pisaca (Martorell, March, Febrer) pa do pjesnika koji su emigrirali nakon građanskoga rata (Riba, Carner, Arderiu, Quart) većina ih je dobro upoznala tuđinu, odmjerila se s prostranstvima.

Odnos između kastiljanske i katalonske kulture Piera rado eksplicira na usporedbi između Don Quijotea i Tiranta Bije-loga (remek-djela katalonske proze, na koje se i Cervantes poziva kao na uspjeli prototip viteškoga romana, a najvećim ga je dijelom napisao Joanot Martorell). Premda je i Cervantes mnogo putovao, dapače ratovao kod Lepanta i bio tamo, svoje je junake zbio u uski prostor iberskoga poluotoka, omogućivši im tek snove o daljinama, primjerice fantastični obećani otok za Sancha. Za razliku od njega, Martorellov se Tirant doista posvuda nalazi: od En-gleske, preko Italije i Sicilije, Grčke i Bizanta, sve do sjeverne Afrike. Sličnu su putanju doista prošli – još u 13. stoljeću – katalonski propovjednici i pisci Llull, Arnau de Villanova, Turmeda, Eiximenis, da bi u 19. stoljeću književni obnovitelj Jacint Verdaguer svoje morske, mediteranske inspiracije smjestio čak u Atlantidu. Za 20. stoljeće amblematična je figura Carlesa Ribe, koji ne samo što prevodi Homera i Kavafisa, nego još jednom obnavlja helenski, apolonski i dionizijski mit, nakon Carnera i inih – na tom bi tragu bio i naš pisac.

Poslije predavanja još smo se malo zadržali u razgovoru. Pozdravljajući Josepa Pieru – i zahvalivši mu na dolasku i razgovoru – podsjetio sam ga kako ga osjećam kao nastavljača bogatih i razvedenih putopisnih i dnevničkih zabilješki Josepa Pla te da bi mi bilo drago kad bih mogao pročitati i nešto o njegovim danima provedenima u Zadru, o doživljaju sredozemne Hrvatske.