Transformacije tokijskih čudaka

Omnibus trojice filmaša, Francuza Michelea Gondryja i Leosa Caraxa te Korejca Bong Jon Hooa, posvećen Tokiju, koji se ovih dana prikazuje u kinu Europi, a u nas je bio premijerno prikazan na ovogodišnjem ZFF-u, simpatičan je i inteligentan uradak koji mjestimice pati od nedorečenosti i pretencioznosti.

U prvom i ujedno najuspjelijem dijelu triptiha Tokio!, Interior Design, Michela Gondryja, redatelja koji se proslavio komedijom Vječni sjaj nepobjedivog uma (prema scenariju Charlieja Kaufmana, a opet prema Gondryjevoj ideji), predstavljen je ljubavni par izgubljen ne u prijevodu, nego u šarmantnom besmislu i ništavilu vlastitih života ubačenih u mahniti megalopolis koji melje sve pred sobom. Mladi par, redatelj Akemi i njegova djevojka Hiroko (tumači je sjajna Ayako Fujitani, inače kći Stevena Seagala), stižu u Tokio u potrazi za stanom i poslom, no bez mnogo uspjeha. Žive kod prijateljice u udobnu, ali skučenu sobičku, na njezinoj grbači, obilazeći svakodnevno stanove koji se iznajmljuju, nalik kutijama (poneki i veš-mašinama!) u kojima jedino štakori mogu biti sretni, nemaju novaca, a čini se ni izgleda da ga ikad zarade. Ona voli lijepe stvari u kojima uživa, poput knjiga i umjetnosti, no njezin je problem, kako Akemi smatra, nedostatak ambicije. Polako shvaćajući kako joj materijalni svijet izmiče pod nogama, doživljava neobičan, kafkijanski preobražaj – pretvara se u drveni stolac. Iako se taj bizarni događaj u početku čini kao san, ona uistinu postaje, i to doslovno, imovinom neznanca s ulicem, koji je smješta u svoj dnevni boravak. No, što je najzačudnije, čini se kako joj taj način života potpuno odgovara i kako je kao stolica pronašla svoj smisao života. Tako se njezina pasivnost pretvara u metaforu, ali i u opipljiv način života. Ona postaje zaštićenom unutar muškarčeva četiri zida, koji bi joj kao ljubavnik mogao odgovarati, no ona mu dopušta tek da je gleda kao obični komad pokućstva. I tako postaje jedinstvenom kao obična starinska stolica čiji joj oblik jamči opstanak među milijunima ljudskih mrava u hiperkapitalističkom uređenju. Umjesto ambiciozne žene Seksa i grada, ona postaje dijelom kućnog interijera, čime ujedno stvara obrambeni štit od kritika drugih na račun njezina načina života. I što god feministkinje mislile o tome, ona je pasivnošću zapravo pružila otpor novom društvenom poretku.

Merde zauzima središnje mjesto u Tokiju!, vjerojatno stoga što su autori bili svjesni da je ne samo najdramatičniji nego i najsubverzivniji dio omnibusa. Redatelj Leos Carax parafrazirao je japansku Godzilu, zamijenivši je čudovišnim čovjekom, klošarom iz kanalizacije u zelenom odijelu koji terorizira građane Tokija. On urliče, tj. govori nepoznatim jezikom, razumljivim samo francuskom odvjetniku koji s njim dijeli neke odvratne tjelesne osobine. Iako Merde na početku obećava, provociranjem na ulici, a potom i bacanjem bombi koje je pronašao u kanalizaciji na usplahirene građane, postaje poprilično zamoran u sekvenci koja prati suđenje antijunaku, a uskoro se potpuno gubi u kvazikršćanskoj simbolici. Naime, junak je prikazan kao žrtva unatoč ubojitoj i nadasve izopačenoj naravi, a potom uskrsne pred onima koji su ga osudili na smrt vješanjem, pred građanima promatračima pozvanim da uživaju u njegovu grand finaleu.

Iako je nategnut, filmu se ne može zanijekati angažiranost i kritičnost prema japanskoj ili pak bilo kojoj drugoj ksenofobiji, ali i prema medijima koji od terorista stvaraju ikone. Redatelj pretjeruje u svom, možda naizgled, blagonaklonu stajalištu prema takvu tipu borbe, tj. destrukciji, dok prikazuje njegovo suđenje kao farsu. Tokio je ovdje poslužio kao mikrokozmos u kojem anarhistički ili antikapitalistički duh uvijek mora biti budan, a ako ga se pokuša ugušiti, on se može ponovno pojaviti bilo gdje, primjerice, u SAD-u, da i ondje baca ručne bombe iz nekoga njihova prijašnjeg rata.

Korejskog redatelja Bong Jon Hooa sjećamo se po uspješnicama Sjećanja na ubojstvo te Domaćin, a ovom posljednjom, Shaking Tokyo, zaokružio je omnibus sretnom ljubavnom pričom. Protagonist je hikikomori, nesamostalni odrasli pojedinac kojeg uzdržavaju roditelji, a koji u ovom slučaju više od desetljeća nije izašao iz svoje precizno pospremljene kuće. I on je parazit, kao što je to Hiroko iz prve priče, iz perspektive hiperproduktivnih Japanaca. Iako ga je vjerojatno strah od tokijske džungle zadržao toliki niz godina u zaštićenoj izolaciji, glavni junak ipak će se odvažiti prošetati neobično praznim ulicama kako bi pronašao dostavljačicu pizze u koju se zaljubio. Podrhtavajući Tokio duhovit je dok nas upoznaje s muškarcem koji po cijele dane spava, čita, jede ili pak spava dok vrši nuždu, no nakon prvoga podrhtavanja tla, kada upozna dostavljačicu pizze, film odjedanput postaje predvidiv. Posljednji dio triptiha, iako nije bez šarma, pokazuje najviše znakova beskrvnosti, posebice stoga što je završnica cijelog omnibusa.

Iako su redatelji filma Tokio! stvorili vizualno zanimljivo i ponegdje „nepoćudno“ djelo koje nam je pružilo trenutke šašavosti i anarhoidnosti, cjelokupni dojam jest kako su, osim u Gondryjevu slučaju, rekli mnogo, a zapravo nisu rekli ništa. Anegdotama o transformaciji tokijskih čudaka privukli su nas, a onda nas prepustili pomalo šupljikavu te neujednačenu filmu, pod izlikom posvete metafizičkom Tokiju. Da je na filmu sudjelovao pokoji japanski redatelj, film bi možda bio drukčiji, ali tada bi i kritika bila stroža.