Teme koje provociraju savjest

„Ovo moje nije dnevnik. Nije ni putopis, ni roman”, kaže pripovjedačica Aprila u Berlinu (= Daša Drndić). „To je nešto između. To je šepavo, sakato skakutanje kroz zgusnuto vrijeme, kroz čestice vremena koje su se od sebe otkačile pa plutaju pothodnicima sadašnjosti. Skakutanje između. April je mjesec između, i Berlin je između, i Beč i Beograd su između, i Rijeka. Ja sam između.” Nazovemo li ipak tu najnoviju, vrlo opsežnu (386 str.) proznu knjigu Daše Drndić romanom, nećemo biti bez ostatka u pravu, ali ćemo, s obzirom na suvremeno iskustvo, tim određenjem zacijelo biti najbliže odgovoru na pitanje kojom se književnom vrstom spisateljica služi. Suvremeni roman, naime, bez ograda integrira najrazličitije teme, cijele kraće književne vrste (novelu, pjesmu, dnevnik, esej i dr.), književne tehnike (opis, naracija, komentar, dijalog, monolog, unutarnji monolog). A njezina je proza doista sastavljena od raznorodnih tema, književnih vrsta i tehnika primijenjenih u oblikovanju teksta.

Kad je o temama riječ, tri su osnovne: spisateljičin studijski boravak u vili („kući za pisce”) na obali jezera Wannsee kraj Berlina, opis tamošnjih aktivnosti i odnosa s pojedincima koje susreće; autoričina opsesija istraživanjem stradanja Židova pod nacističkim režimom i poslijeratni aspekti toga zločinstva; i na koncu – ili možda najprije – vlastita obiteljska priča sagledana u kontekstu ponavljana izbjeglištva, bezdomnosti, egzilantstva. To miješanje i prepletanje javnog i privatnog, zbilje i književne iluzije, povremeno čitatelja dovodi u nedoumicu jer je kadšto teško razlučiti literarnu fikciju i autobiografske činjenice. No da je Daša Drndić zacijelo željela napisati roman, može se zaključiti i iz načina na koji komponirala tekst: prvo i posljednje poglavlje ispričano je u terćem licu, a sav preostali dio u prvom. K tome i prološki i epiloški dio govore o autoričinim zdravstvenim problemima – degenerativnim promjenama na kralješnici i lomu ruke (tjelesna bol; nehumana zdravstvena služba) – što se može shvatiti kao intonacija dviju osnovnih tema romana. S obzirom na disparatnost tema obuhvaćenih ovom složenom strukturom, autorica se služi različitim književnim vrstama. Tako će u izvještavanju o svom boravku u Berlinu najčešće rabiti elemente dnevničke proze, u opisivanju pogroma Židova dokument, esej i komentar, a o svojoj sudbini i sudbini svoje obitelji pripovijedat će škrto, u formi kratkih epizoda i priča po sjećanju. A kad o vremenu zbivanja radnje (april), prostoru (gradovima Berlinu, Beču, Beogradu, Rijeci) i središnjem liku / pripovjedaču (sebi) kaže da su između, onda time želi naglasiti temeljnu neukorijenjenost bića, njegovu odvojenost i nepripadanje, razmrvljenost i fluidnost života.

U cijelom je tekstu Aprila u Berlinu mnoštvo autoreferencijalnih iskaza, sugestija i naputaka, što izravnih što posrednih, o tome kako autorica shvaća funkciju književnosti, kako tu funkciju u praksi realizira te kako bi pojedine elemente romana valjalo tumačiti. Žustri dijalozi s Witoldom Gombrowiczem i Thomasom Bernhardom, dvojicom znamenitih srednjoeuropskih prozaika i dramatičara čija djela karakterizira snažan obračun s malograđanštinom, nacionalnim mitovima i svim vrstama konvencija – povijesnih, društvenih, književnih – simbolički upućuju na autoričinu duhovnu bliskost s njima. Iz tih imaginarnih dijaloga može se iščitati da je današnja „književna situacija grozna”, da se „literatura rastače”, da je „poput mutne zašećerene vodice”, da je „maksimalno patetična”, da „danas imamo malograđansku činovničku književnost”. A kakva bi književnost trebala biti? Njezina je odlika „oštrina”, „Književnost mora težiti zaoštrenju duhovnog života, a ne skrivenoj trpeljivosti.”; „Treba pretjerivati. Pretjerivanje je tajna velike umjetnosti i velike filozofije.”

Zbog takva shvaćanja uloge i smisla književnosti, unatoč savjetima da piše „o Hrvatskoj i o ljubavi”, jer je postala „dosadna s tim holokaustom”, autorica ostaje vjerna svojim dvjema glavnim temama – holokaustu i životu u egzilu. Temama kojima (namjerno) želi provocirati malograđanski duh, uznemiriti trome savjesti i potaknuti na reakciju. Ne smije se zaboraviti zlo, smatra Daša Drndić, „treba prodrmati usnula sjećanja”, pa i po cijenu pretjerivanja; zbog toga i dalje piše beskompromisno, podsjećajući na epizode iz vremena nacizma koje su već pale u zaborav, ali i otkrivajući stalno nove detalje i šireći svoj interes na najrazličitije aspekte života toga doba ne samo u Njemačkoj i Austriji nego i u tadašnjoj NDH. Pritom se autorica služi vlastitim istraživanjima te mračne europske prošlosti, ali i knjigama pojedinih autora (G. Sereny, E. Gorey, Ch. Beradt K. Lange-Müller, E. Fischer) u kojima nalazi zanimljivu građu, tražeći iza poznatih i nepoznatih imena i šturih podataka uvijek ljudsku priču. Tekst romana April u Berlinu sastoji se od mnoštva, često bizarnih, izvještaja, životnih priča i eseja koji dopunjuju mozaik svijeta nacizma i posljedica koje je to zlo ostavilo do danas: npr. o papi Pacelliju – Piju XII, o graditeljima krematorija Topfu i sinovima, o ulozi žena u nacističkom sustavu, o nacističkom liječniku H. Grossu, o krađi židovske imovine, o nacističkoj kategoriji asocijalnih tipova, o spomenicima, o cipelama, o Potsdamu i njegovim zatvorima, o naci-epizodama Huga Bossa, Coco Chanel i Christiana Diora, o prvoj antipušačkoj kampanji, o mađarskim i švicarskim proizvođačima čokoladnih bombona, o logoru Sachsenhausen…

Na opsegom daleko najširu temu, holokaust, naslanja se autoričina osobna priča, koja je ujedno i porodična, a svodi se na nasilne selidbe i emigriranje. Autorica je početkom 90-ih morala otići iz Beograda jer njezina krvna zrnca nisu odgovarala tamošnjem registru podobnih, a u Hrvatskoj, zemlji roditelja u koju je došla, stiglo ju je novo veliko razočaranje. Taj osjećaj iskorijenjenosti – „ja se nigdje ne osjećam posve odomaćenom, više se osjećam izglobljenom” – teret je koji čovjek teško nosi, a obično ga mora nositi do kraja života. Zato Daša Drndić govori vrlo otvoreno i bez krzmanja o „izmještenosti”, o nepripadanju, o nemogućnosti potpunog intimiziranja s bilo kojim gradom, „ne pričati o ljubavi prema domovini”; o Istri tek kao o „maloj domovini”. Tako opora i tako teška glasa koji ne vidi dobar, emocionalno zdrav izlaz iz stupice bezdomnosti dosad u hrvatskoj književnosti teško da je bilo. Ova proza provokativnošću postiže zadani cilj: čitatelj će se dobro zamisliti nad onim o čemu pripovijeda.