Tajna zadarskog dragulja

Predstave za publiku od tri do pet godina prava su rijetkost, osobito izvan Zagreba, pa će se nova predstava Zadarskoga kazališta lutaka Vrtuljak tajni (premijerno izvedena 29. listopada) sigurno dugo pamtiti i izvoditi. Ansamblu je donijela svježinu u kreativnom pristupu jer redatelj Ivica Šimić nije donio gotov tekst i nije htio raditi s lutkama, nego su glumci prema njegovim zamislima i zajedno s njim stvarali vrlo maštovitu, poetičnu i toplu priču o životnim ciklusima. Povezavši godišnja doba s prirodnim elementima i stadijima ljudskog života, Šimić je predstavu podijelio u četiri cjeline koje se istim likovima i simbolom loptice neprestano prožimaju. Početak života počinje u proljeće, simbolizira ga zemlja i krtica koja pažljivo bdije nad novim travkama, pazeći da prerano ne nikne. Priroda se polako budi, iskonska i čista, čovjek je još nevino dijete, neodvojiv od prirode. No stablo s jabukama i zmijom odvaja ga iz tog božanskog sklada i nagoviješta njegov dalji tijek. Ljeti se susreću foka i morž, koje spaja zajednička briga za osušeni cvijet, a jesen je duhovito prikazana u veseloj igri zavođenja između komarice toreadora koja neprestano zadirkuje i ubada bumbara. Jesen je u ljudi doba zrelosti i osnivanja obitelji, što je prikazano sićušnim lutkama u drvenim kućicama koje na pozornicu dolaze razdvojene, a odlaze spojene. Zimu i starost predstavlja medvjed vatrogasac koji se prisjeća mladenačkih dana, igara loptom i gašenja velikoga šumskog požara, a nakon što ugasi svijeću i nakon što ga snijeg pokrije, iz zemlje počinju nanovno nicati nove travke, a mnoštvo loptica pada po pozornici.

Glumci tijekom predstave izgovore tek desetak rečenica, a tumače životinje koje simboliziraju različite elemente. Posebice se istaknula glumačka preobrazba Sanje Zalović u krticu. Sitnom gestikulacijom lica, govorom i jezičnim tikovima duhovito je i ludično utjelovila luckastu Krticu koja stalno traži svoju lopticu te neposredno i spontano odgovara na reakcije iz publike. Pozornost publike plijenio je i Dragan Veselić kao dobroćudni Medvjed, smijeh je izazivala i dinamična igra Anđele Ćurković-Petković (Komarac) i Davora Kovača (Bumbar), a vrlo su solidni bili i Gabrijela Meštrović-Maštruko (Foka) i Josip Mihatov (Morž).

Priča je vrlo jednostavna, no odraslima nudi mnogo simbola i znakova za iščitavanje. Iako je životni tijek prirode cikličan, svatko od nas smrtnika ima svoju lopticu i njezina je vrtnja nepredvidljiva, čovjek se rađa i umire sam, ali tijekom života najvažnije je da zna davati i primati ljubav jer je za život bitna ljubav i njega – to su samo neke od poruka koje se nenametljivo, suptilno i metaforično provlače predstavom. U njoj se redatelj duhovito poigrao i rekvizitima pa su primjerice kantice za polijevanje cvijeća oblaci koji donose kišu, iz kutijica/oblaka pada snijeg, ventilator dočarava oluju i snažan vjetar, a nizanjem brokula nastaje šuma. Svaki prizor donosio je neko čudo – kazališno ili simbolično, poticao je na razmišljanje i navodio na smijeh. Scena je bila vrlo blizu publike, a maštoviti kostimi Hane Letica točno su opisivali osobine svake životinje i živim su bojama unosili vedrinu. Zahvaljujući njima i scenografskim detaljima predstava je bila i vizualno dojmljiva.

Višeslojnom predstavom, ponajprije namijenjenom najmlađima, ali i njihovim roditeljima, pokazalo se kako su autorski i neverbalni projekti za tu dob kazališno intrigantniji od već poznatih i milijun puta uprizorenih klasičnih predložaka. Zadarsko kazalište mladih dobilo je vrijedan dragulj koji će svim gledateljima, neovisno o godinama, pružiti užitak.