Švaljek u riječi i slici

Gospon Orson

Nazočan na suvremenoj hrvatskoj likovnoj sceni više od tri desetljeća, Antun Boris Švaljek je kao malokoji umjetnik u svojemu naraštaju gotovo magnetskom snagom privlačio pozornost i kritike i široke kulturne javnosti već prvim samostalnim izložbama u 70-im godinama prošloga stoljeća. Na široku prihvaćenost, ne samo u likovnim krugovima nego i u društvenim, utjecalo je više činjenica, o kojima valja reći i koju više. Upravo u tim činjenicama nastojat ćemo i čitati to iznimno zanimljivo djelo, dakako, najprije u specifičnoj likovnoj poetici nedvojbene izvornosti, koje je pronašlo komunikacijski kod u višeslojnom likovnom kontekstu. Golema recepcija Švaljekova djela legitimira naš govor i o njegovoj gotovo bismo rekli popularnosti, pa ćemo, naglašavajući tu komponentu, nastojati ne potisnuti ili zanemariti onu drugu, odredbenu. A riječ je o iznimnoj stvaralačkoj individualnosti koja je izbijala, najprije i najizravnije, kroz iskonsku snagu crteža, otkrivajući prostore imaginativnog i metafizičkog elementarnom likovnom izražajnošću inauguriravši u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti i originalnog i velikog crtača. Upravo tu njegovu crtu kritika je prepoznala i visoko vrednovala, a kulturna javnost prihvatila kao intrigantnu i nadasve osebujnu autorsku osobnost, koja je plijenila pozornost rijetkim crtačkim umijećem i izvornom imaginacijom. To se crtačevo umijeće pak nije pokazivalo samo u elementarnoj čistoći linije i boje prožetima dubokom osjećajnošću nego i asimilacijom tradicijskih likovnih vrijednosti u produhovljenoj i inventivnoj interpretaciji.

Svakako trebamo podsjetiti na te činjenice jer su utjecale na formiranje Švaljekova likovnog izraza, ali i da bismo barem naznačili u osnovnim crtama kontekst u kojemu je djelo nastajalo. A sedmo desetljeće (pa i ona poslije!) minuloga stoljeća bilo je, kao što je dobro znano, u velikoj mjeri obilježeno konceptualnom umjetnošću i njezinom programskom i izlagačkom vladavinom na likovnoj sceni.

Također, evidentno je pojavljivanje i drugih i drukčijih izama, čija se galerijska, medijska i druga promidžba pokazivala atraktivnom – a često i agresivnom! – pa je dinamika njihovih promjena, što nije karakteristično samo za konceptualni izraz, bila i jedna od osnovnih značajki u tom razdoblju obilježenu njihovom brojnošću. U tom je ozračju Antun Boris Švaljek prvim samostalnim izložbama potvrđivao vitalnost tradicijskih likovnih vrijednosti stvarajući djelo suverenog i, nadasve, suvremenoga likovnog izraza u dojmljivim ciklusima crteža rađenih tušem i perom, olovkom i bojom. Ta se njegova temeljna značajka najprije prepoznala u crtežima. Istodobno je i u drugim likovnim tehnikama, napose u slikama na platnu ili drvu rađenim uljenim i akrilnim bojama, te na istoj likovnoj koncepciji i s jednakom stvaralačkom energijom zasnovano zakoračio i izvan dvodimenzionalne plohe u trodimenzionalni prostor, nadahnuto oblikujući svoje skulpture, započevši tako zanimljiv i vrijedan kiparski opus. Na tim stvaralačkim premisama Švaljek je i nastavio graditi svoje djelo, čiji rast kroz vrijeme pratimo u inventivnim preobrazbama. Upravo je na tim temeljnim sastavnicama Švaljekova izraza Ive Šimat Banov i koncipirao svoju studiju u monografskoj knjizi sretno naslovljenoj Boris Švaljek ili Sveti Juraj hrvatskog slikarstva, čime je taj vrsni znalac Švaljekova stvaralaštva markirao tezu o djelu u suvremenom likovnom mnogoglasju kontekstuirajući ga duhovitom i preciznom sintagmom u jasnoći autorske prepoznatljivosti i u neupitnosti njegove visoke umjetničke pozicije.

„Počeci su vrlo nježni. Bogata pletiva, bujnost floralnih motiva, fascinacije i uživancije u sposobnosti mašte i ruke, množenja i zgušnjavanja, imaginativna obdarenost i prekoračenje granica, ali i oslon na jače voluminozne oblike (u stanovitoj ‘potkoži’ K. Hegedušić), miješanje i kolažiranje raznih pa i nesrodnih materijala, spajanje i miješanje slike i riječi (‘u potkoži’ i slikarica Nives Kavurić Kurtović) plazmatični i nježni kao i bogati scenarij slike“,

analizira i apostrofira Šimat Banov autorove morfološke i stilske predloške u razdoblju njegova formiranja precizirajući u jezgrovitim i slikovitim riječima i njegove temeljne osobine. Stoga nimalo slučajno Šimat Banov svoje razmatranje i usredotočuje na toj iznimno važnoj ludičkoj komponenti, očiglednoj kako već u prvim Švaljekovim radovima, jednako tako u cjelokupnom njegovu stvaralaštvu, na što i pisac osobito ukazuje putem tematskih poglavlja povezanih u skladnu cjelinu znalački i duhovito tkana teksta.

Naime, on je interpretaciju i koncipirao u istom ludičkom duhu ispisujući je erudicijom znanstvenika i zanosom pjesnika te, nadasve, vedrinom tog stvaralačkog erosa intrigantne stranice svoje i Švaljekove knjige.