Snaga portreta

Félix Nadar

Portreti slavnih Félixa Nadara izloženi su na prvom katu u Klovićevim dvorima. Viktor Hugo, Charles Baudelaire, Paul Verlaine, Alexandre Dumas, velikani 19. stoljeća, vise pred nama važni, na velikim fotografijama koje govore o prošlim vremenima i imenima koja su do danas preživjela, ali istovremeno su prikazani i kao obični ljudi.

Barem dvije očigledne činjenice upadljive su pri prvom promatranju impozantnih lica sa zidova galerije. Bilo je to vrijeme kolodija; umjesto samo jednog primjerka, tehnikom koja se još dugo rabila u provinciji, moglo se napraviti brojne pozitive. Poziranje modela traje kraće i prirodnije je. Ljudi tako od neprirodnih strogih kipova mogu postati osobnosti. Mogućnost više kopija dodatno pruža mekoću i smanjuje uzvišenost fotografiranja, zadržavajući i dalje važnost sama čina.

Fotografija u tom vremenu ima mogućnost iskoračiti iz zanatstva i postati umjetnost, jer umjetnik ima priliku u portretima potražiti osobnost i izraziti svoju. Istovremeno to je doba rađanja umjetničke fotografije kada ona sjaji novorođenim sjajem osobitog i istovremeno nečega što još zahtijeva svu moguću pozornost i borbu za priznanje. Tu dolazimo do prve činjenice. Nemoguće je umjetnost, a pogotovo fotografiju, promatrati bez tehničkopovijesnoga konteksta. Fotografije tada još podsjećaju na slike. Pozadina koja je načeta vremenom gotovo da je jednako važna, i kao da skupa s ogrebotinama i zanimljivim mrljama daje podjednako važnu poruku (kao što i zid išaran vremenom dobiva novo značenje i gotovo osobnost). Poruka fotografije skupa s pozadinom jasnija je: riječ je o poznatoj osobi minulih vremena, riječ je o nekom tko je ušao u čitanke, a važnost vidljiva u zauzetom položaju osobe na fotografiji, koji podsjeća na zauzeti položaj za izradu slike, daje ujedno važnost cijeloj fotografiji, vremenu, činjenici da mi pamtimo to vrijeme, to ime.

Snaga svih osobnosti postaje vidljiva u snazi portreta Félixa Nadara. Jer u vremenu rađanja umjetničke fotografije portreti su mogli biti upravo najsnažniji. Izgubili su ukočenost nekadašnjega fotografiranja, a bili su daleko od toga da sam čin postane manje važan (ili potpuno nevažan) i fotografu i fotografiranom, kao što se dogodilo kroz masovnu fotografiju na kraju 20. i u 21. stoljeću. Markantna lica uhvaćena u karakterističnim grimasama toliko su dojmljiva i puna značenja da nije riječ o fotografskom trenutku, nego o vječnosti jednog lica – grimase koja će biti obilježje upravo za to lice u tom vremenu. Félix Nadar u svojim je portretima radio nešto što bismo mogli šaljivo nazvati screen saverima sredine 19. stoljeća fotografiranih osoba. A on je to mogao – i tu dolazi do izražaja druga upadljiva činjenica koja se nameće dok promatramo fotografije – jer je bio ono što možemo nazvati renesansnim čovjekom. Pisac feljtona, romana, kronika, karikaturist, letač u balonu, fotograf, pustolov, sa smislom za događaj, promociju, show, Félix Nadar susretao je i vidio ljude. Njegovi portreti imaju širinu u širini vremena, koje je dopuštalo i opravdavalo različite interese, koji su mnogi kao grane umjetnosti ili industrije ionako tek nastajali i bili tek u povojima, u vremenu kada nikomu nije bilo odveć stalo do specijalizacije. Uz tehničke uvjete, odbacivanje ukočene fotografije i važnost trenutka nastajanja fotografske umjetnosti, to je bilo idealno vrijeme da se potpuno vidi čovjek, odabere najviše njegovo od svih mogućih lica i napravi idealan portret. Ujedno, uza svu važnost tehničkovremenskog elementa, i važnost činjenice da je riječ o poznatim osobama i da je na fotografijama vidljiv njihov i samo njihov osobni stav, koji postaje gotovo ugraviran zaštitni znak tih osoba, u portretima Félixa Nadara vidljivo je još nešto – duboko humano, ljudsko, što njegove fotografije uzdiže do umjetnosti i pomaže tadašnjoj fotografiji naći putove umjetnosti. Na svim portretima vidljivo je i da je ipak riječ o običnim ljudima, o čovjeku, o onom što je ispod imena, statusa i vremena i tehničkih uvjeta nastajanja fotografiranoga trenutka.

Ne znam kako bi Félix Nadar danas fotografirao i mogu li danas portreti poznatih bez nekoga dodatnog odmaka imati težinu tadašnjih portreta (a da naša reakcija ne bude nezainteresirana misao: U redu, ali što onda – portreti kao portreti.). I bi li danas uopće bilo moguće postojanje osobe kao Félix Nadar, koja bi zaokupljala našu pozornost stvarajući takvu vrijednost kao što ju je on stvarao onda? Dobra je vijest da vrijeme renesansnih ljudi ponovno dolazi. Kritično vrijeme zahtijeva promjenu i pogled odozgor, koji pak zahtijeva šira znanja. I potrebno je da nam bude stalo. I da vidimo važnost. Kao što je vidio Félix Nadar. I nije važno kojim ćemo tehničkim trikom to postići. Mogućnost tehnike uvijek je nadahnjivala nove ideje i pothvate, ali nastajala je iz želje i potrebe, a želje i potrebe već jesu tu. Gotovo da čujem same fotografije kako viču: Vratimo važnost ljudima, portret nije mrtav! I to će zasigurno potvrditi neke nove izložbe. Uostalom i samo postojanje ove svjedoči o tome.